Nakon 40 minuta razgovora postavljam pitanje koje će zaustaviti vrijeme i zalediti atmosferu u toplom dnevnom boravku kuće unutar SOS Dječjeg sela Ladimirevci.
- Majka si djevojčice. Možeš li zamisliti da ona prođe sve što si ti prošla?
Osmijeh koji je cijelo poslijepodne nosila na licu drhti, a ona kao da je ostala bez daha. Treba joj nekoliko sekundi da progovori.
- Prije bih sebi nešto napravila nego dozvolila da proživi djetinjstvo kakvo sam ja imala. Nikad neću razumjeti svoje roditelje – izgovara i upravo u tom trenutku u prostoriju ulijeće spomenuta djevojčica, četverogodišnja Julija.
Njen zarazni dječji osmijeh odjednom se zrcali i na licu Aline Grofelnik, 29-godišnje žene koja je odrasla u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Atmosfera je ponovno topla, kazaljke su se nastavile pomicati.
S Alinom smo proveli punih pet sati, što je za trudnicu u šestom mjesecu trudnoće moralo biti naporno. Ali niti jednom se nije požalila, na sve naše brige je odmahnula rukom i veselo se nasmijala. No, puno će toga i dalje ostati neizgovoreno. Neki detalji su jednostavno previše teški za povjeriti medijima. Njena priča je priča svakog djeteta odraslog u sustavu alternativne skrbi.
- Za nas misle da smo prljavi, propaliteti, da smo skloni porocima. Priča se da nismo marljivi i da nema smisla zaposliti nas. I to nisam čula samo od ljudi koje ne poznajem, šaputalo se i u mojoj bližoj okolini. Želim da nas ljudi prestanu kažnjavati za grijehe naših roditelja! – snažna je Alinina poruka.
Vratimo se u 1998. godinu. Alina je petogodišnja djevojčica koja je poznavala samo Zadar i svoje susjedstvo. No, ljudi u njenom životu su se samo mijenjali. Mama i tata dobili su je u kasnijim godinama, oboje su zagazili u četrdesete. Bila je izvanbračno dijete, majka joj je već iza sebe imala dva braka i dvoje djece s dva različita oca, a otac je imao ženu i dvoje odrasle djece. Najranija uspomena iz zadarskog doma je konstantan osjećaj da je uljez u svojoj obitelji.
Šansa za normalan život
- Mami su govorili da me trebala pobaciti, a baka s tatine strane mi je znala reći da ja sigurno nisam kćer njenog sina jer tko zna s kim je bila moja mama. Zamislite slušati to u toliko ranoj dobi. O meni nitko nije brinuo, a uvjeti kod kuće su bili jako loši. Nisam imala što za jesti, nismo imali tople vode, grijanja, bila sam prljava, smrdljiva i djeca u vrtiću su mi se jako rugala. Sa samo pet godina sam prvi put nazvala policiju i prijavila mamu i čovjeka s kojim je tada bila za maltretiranje – počinje svoju životnu priču Alina.
Nije bilo previše reakcije. Njena agonija se nastavila još dvije godine, do polaska u osnovnu školu.
- Sama sam otišla u centar za socijalnu skrb i ispričala im da nemam što jesti, da nemam uvjete za život, da mi je obitelj nasilna. Pratili su me neko vrijeme i kada sam imala osam godina napokon oduzeli roditeljima. Meni je to bio spas – prisjeća se.
Alinu su odveli doslovno na drugi kraj Hrvatske, 560 kilometara dalje od Zadra, u Ladimirevce. Objašnjava mi da je to zbog toga kako bi dobila šansu za normalan život što dalje od svoje obitelji.
- Ovdje sam dobila toplinu, ljubav, spokoj, sigurnost. Čim sam došla, svoju SOS mamu Marinu sam zvala mama, ona je bila mama kakvu sam uvijek trebala, a do tad je nisam imala. Moja prva kuća zvala se Breskva, u njoj sam živjela s još petero djece i oni su od tog trenutka bili moja obitelj – ispričala nam je Alina.
SOS Dječje selo Ladimirevci, isto kao i ono u Lekeniku, funkcionira nešto drugačije od domova za djecu. U Ladimirevcima, 20-ak kilometara od Osijeka, smješteno je 16 kuća. Svaka ta kuća je jedna obitelj, u njoj živi od četiri do šest djece koji imaju 24-satnu skrb, i to zahvaljujući SOS mamama i tetama. SOS mame žive i rade u SOS Dječjem selu. One skrbe za povjerenu im djecu 24 sata dnevno: s djecom se igraju. Uče, pišu zadaće, brinu za njih kad su bolesni, vode ih doktoru, razgovaraju s njima o problemima… rade sve ono što i svaki roditelj čini za svoje dijete. SOS mame imaju i podršku SOS teta, koje borave s njima u SOS obitelji i pomažu i brizi i njezi oko djece, te ih po potrebi mijenjaju. Njihova zadaća je stvoriti obitelj koju ta djeca ranije nisu imala.
Alini je povratak u SOS Dječje selo uvijek emotivan, iako je ovdje poznato lice. Naime, živi na svega nekoliko minuta vožnje i često posjećuje Ladimirevce. No, više ne sama, nego s kćerkicom Julijom.
Njena prava obitelj
- Kako drugi ljudi posjećuju mamu i tatu i dolaze na ručak vikendom, ista je situacija i sa mnom. Moja prava obitelj je ovdje, želim da ih poznaje moja kćer. Uvijek kada zakoračim u kuću u kojoj sam odrasla, sjetim se svakog predivnog rođendana, svakog Božića, priredbi na kojima sam pjevala. Ovdje mogu biti svoja, a na neki način bih voljela da se i ovdašnja djeca ugledaju na mene i shvate da nas obitelj ne obilježava – rekla je Alina.
Vratimo se sad na njenu priču. Nakon šest prekrasnih godina provedenih u SOS Dječjem selu Ladimirevci, Alini se po završetku osnovne škole pružila prilika da se vrati svojoj biološkoj majci u Zadar. I tako je umjesto u Zajednicu mladih Osijek, kamo djeca iz sela odlaze nakon osnovne škole, spakirala život u nekoliko malih kofera te se vratila 560 kilometara nazad.
Povratak u biološku obitelj moguć je ako se za to steknu određeni uvjeti, a Alinina majka se vratila svojem bivšem suprugu, ne njenom biološkom ocu, te zahvaljujući njemu bila u boljoj financijskoj situaciji.
- Mama je ipak mama, nekako su me preplavile emocije i pomislila sam da će možda ovog puta biti drugačije. No, čim sam kročila na ulice Zadra, znala sam da sam pogriješila – prisjeća se Alina.
Pokušaj povratka u biološku obitelj
Naime, iako je na papiru sve izgledalo sjajno, u stvarnosti je bilo još gore nego prije prvog odlaska. Opet nije imala tople vode. Opet nije imala grijanja. Opet nije imala što jesti. Opet nije imala što odjenuti. Nije mogla niti kupiti knjige za kozmetičarsku školu koju je upravo upisala.
- Svaki dan mi je kuhalo u želudcu. Polusestru sam molila da mi posudi odjeću, derala se na mene, očuha sam molila da mi da džeparac za hranu, vikao je na mene, govorio da ja imam tatu koji me treba hraniti. Bilo je dana kada sam cijeli dan pojela jednu krafnu, i to koju bi mi kupile prijateljice. Tate nije bilo u slici. Upoznao je ženu kojoj je potpuno zatajio da ja postojim i živio je s njom izvan Hrvatske. Jedini na koje sam se mogla osloniti su bili ujak, ujna i roditelji moje prijateljice Anđele kod kojih sam gotovo svaki dan dolazila na ručak – ispričala je Alina.
Takav neuredan život ostavio je velikih posljedica na njeno zdravlje, a one su se pokazale u najgorem mogućem trenutku. No, taj dio njene priče na red će doći malo kasnije. Prvo je trebala drugi put u životu stisnuti zube i napraviti nešto što niti jedno dijete nikad ne bi smjelo – pobjeći iz svoje obitelji jer nije sigurna hoće li dočekati idući dan.
- Bila sam gladna. To mi je nekako najviše ostalo u glavi. U Zadru sam izdržala nepune tri godine. Jedva sam prolazila razrede, kako da učim ako sam gladna? Koliko sam neopravdanih imala, jednostavno se nisam imala snage ustati iz kreveta. Godinu dana sam se dvoumila hoću li otići iz Zadra ili ne, a kad sam jedan dan rekla svojoj najboljoj prijateljici Anđeli da mislim kako se trebam vratiti u Ladimirevce, rekla mi je da je to najbolja odluka koju moram donijeti za sebe. To mi je dalo snagu i opet sam se našla na istom mjestu kao i prije 10 godina, u zadarskom centru za socijalnu skrb – nastavlja Alina.
No, kao što njena odluka nije bila jednostavna, tako ni sam proces povratka nije ostvaren preko noći. Najveći problem je bio što Alinina biološka majka nije htjela dati suglasnost za povratak.
- Rekla sam joj da mora potpisati jer ću se inače baciti s mosta. Sad to zvuči pretjerano, ali ja sam doslovno o tome razmišljala – ozbiljno će Alina.
Iako je vedra, većinu vremena nasmijana, dok priča o svom povratku u Zadru, jasno je da ima dijelova koje će ostaviti za sebe. Rane su ipak toliko duboke da ožiljci i dalje prijete otvaranjem.
Kada je napokon nagovorila majku da potpiše suglasnost, pojavio se novi problem. Bila je treći razred srednje škole, a na polugodištu je imala sedam zaključenih jedinica. Ravnatelj SOS Dječjeg sela Ladimirevci Zoran Relić, ali i svi djelatnici, morali su dobro razmisliti mogu li je primiti, kako će njen povratak utjecati na ostale štićenike i jesu li oni pravo mjesto za nju.
Naposljetku je dobila zeleno svjetlo i ponovno otišla iz Zadra. U roku dva mjeseca pet od sedam jedinica je bilo ispravljeno, a još dvije je riješila na popravnom. Zadnji razred srednje škole prošla je s vrlo dobrim, a maturirala je s odličnim uspjehom.
Djeca koja odrastaju u skrbi SOS Dječjeg sela nakon završetka srednje škole, po izlasku iz SOS Zajednice mladih, mogu se priključiti „Programu polusamostalnog života“ putem kojega im se pruža savjetodavna i financijska podrška. Za mlade koji su zaposleni ili u potrazi za zaposlenjem to može trajati i do tri godine nakon završetka srednje škole, a za mlade koji studiraju, do kraja studija, odnosno i do godinu dana nakon završetka studija.
Što nakon izlaska iz sustava?
- Iako znaš da ćeš kad tad morati otići iz sigurnosti dječjeg sela, ja sam tu činjenicu cijelo vrijeme potiskivala. I onda je preko noći sve isplivalo. Godine gladi, nebrige, stresa, nevjerojatnog stresa. Razboljela sam se, krenulo je jednom operacijom, drugom, trećom, četvrtom. I opet, da nije bilo SOS Dječjeg sela, ja danas ne bi sjedila ovdje – ispričala je Alina.
Do tad naizgled zdrava, mlada djevojka operirala je nos, krajnike, slijepo crijevo, a preboljela je i strašnu upalu gušterače. U svemu tome imala je psihološku i financijsku pomoć Dječjeg sela Ladimirevci. Dok se ona doslovno borila za svoj život, prošle su tri godine od završetka srednje škole tijekom koje je Alina bila u Programu polusamostalnog života.
- Nisam bila spremna ostati sama u životu, zaista nisam. Zato sam upisala ekonomiju na Veleučilištu u Požegi, iako me nije zanimala. Trudila sam se, radila preko studentskog, opet sam imala pomoć SOS Dječjeg sela u vidu stipendije od 2000 kuna mjesečno i pomoći oko plaćanja stana. No, operacija srca na koju sam morala ići me skroz pokolebala i znala sam da je vrijeme za zatvaranje ovog važnog životnog poglavlja – prisjetila se Alina.
Imala je 24 godine kada je prekinula studij, a u to vrijeme je upoznala i svojeg sadašnjeg supruga Denija. Sreća se napokon polako prišuljala u njen život.
- U trenutku napuštanja Dječjeg sela nisam imala posao. Znala sam da će oni biti uz mene koliko god će biti potrebno, ali postala sam svjesna da trebam stati na svoje noge. Slala sam molbe, ali bezuspješno. Čim bi vidjeli da sam odrasla u Dječjem selu, upalili su se alarmi predrasuda. Sve do jedne molbe koju je u moje ime predao sadašnji suprug – otkrila je Alina.
Iako je mislila da ide na razgovor za posao čistačice, direktor očne optike ponudio joj je radno mjesto tehničara koji je objeručke prihvatila. Sreća u njenom životu je uskoro počela grabiti velike korake jer je ubrzo saznala da će postati majka, što je oduvijek priželjkivala.
‘Sve sam oprostila‘
Izgubljena djevojka koja upisuje fakultet koji je ne zanima te mijenja mjesta na bolničkim odjelima odjednom je postala mlada žena sa stalnim poslom i bebom na putu. Za potpunu bajku trebalo je još samo organizirati vjenčanje.
- Nisam zvala biološke roditelje. Znala sam da bi mi radili scene, pili, svađali se, a zaista to nisam htjela na svojem vjenčanju. Željela sam da me do oltara odvede direktor SOS Dječjeg sela Ladimirevci Zoran Relić jer on je moj tata, on je jedina prava očinska figura u mojem životu. I to je bio način da zaokružim ovu cijelu priču i kažem – hvala vam, sad sam spremna raširiti krila – priča Alina, usput mi pokazujući fotografije s vjenčanja.
Smijala se blistavo, kao da je znala da će od tog trenutka sve ići nabolje.
S biološkom mamom je danas u dobrim odnosima. Povremeno se čuje i s biološkim ocem koji joj se javio nakon što je preminula žena kojoj je zatajio njeno postojanje.
- Oprostila sam im sve. Ne razumijem i nikad neću razumjeti, ali kako bih mogla nastaviti dalje sa svojim životom morala sam oprostiti – kaže Alina.
U travnju će njena obitelj postati veća za još jednog člana, a ona se tome iznimno veseli. Štoviše, voljela bi najmanje troje djece, svoje ekipicu, kako kaže.
- Kada odrastate u dječjem selu, naviknuti ste na dječji smijeh, strku, igru i to želim imati i u svojoj obitelji. Juliju učim svemu što su mene učili u Ladimirevcima, posprema iza sebe, sluša, zahvalna je na svemu što ima. A što mene čeka u životu? Razmišljam o studiju, možda upišem sestrinstvo. Imam i jednu veliku, ogromnu želju za koju je još rano, ali možda dođe na red. Voljela bih biti SOS mama ili teta u Ladimirevcima. Tko bi bolje razumio ovu djece od mene? – završava Alina.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i PPD-a.