Velik broj ljudi svake godine odluči promijeniti nešto u svojem životu. Neki imaju jasan popis želja i ciljeva, drugi si pak samo usmeno obećavaju da će početi vježbati, prestati pušiti, zdravije se hraniti, ne živcirati se toliko… No, znate što je poražavajuće? Što prema istraživanjima stručnjaka 80 posto ljudi odustaje od tih odluka u sljedećih nekoliko mjeseci.
U toj povećoj skupini godinama sam bila i ja. Stalno sam obećavala samoj sebi da ću promijeniti neke stvari u svom životu na bolje, a lošeg se riješiti. Da ću napraviti nešto što do sada nisam ili sam samo bezuspješno pokušavala. I što se dogodilo? Taj "nabrijani" osjećaj pratio me neko vrijeme, a potom je oduševljenje sve više jenjavalo. I tako sam iz godine u godinu nalazila izgovore da nešto ne učinim jer mi "očito ne ide" i "nisam ja za to".
Ipak, sve se promijenilo prije nekoliko mjeseci, kada mi je bliska osoba pred oči stavila knjigu Atomske navike autora Jamesa Cleara. Čitajući prvih nekoliko paragrafa, odmah mi je postalo jasno što točno trebam učiniti kako bih potaknula promjene. Naime, sve one se zapravo temelje na promjeni navika – stvaranjem novih ili promjenom postojećih. Sve ovo vrijeme bila sam uvjerena da ću stalnim fokusiranjem na krajnji cilj postići sreću i zadovoljstvo, što je bila pogrešna perspektiva na pokretanje promjena u životu. Sve što sam trebala jest fokusirati se na sitne promjene navika i ustrajati u njima, koje će naposljetku dovesti do željenog cilja.
Prošla godina za mene je bila jedna od gorih što se tiče stresa, manjka motivacije i konstantnog pritiska sa svih strana. Iskreno, mislila sam da ću izgorjeti i nisam željela da se osjećaj kao da padam u ponor prelije i u 2023., pa sam sjela na čašicu razgovora sa sobom. "Ida, zar se stvarno želiš do kraja života tako osjećati? Zar stvarno ima smisla da ti drugi kroje sudbinu i ubijaju te u pojam?". Odgovor je, naravno, bio "ne" i u meni je proradio inat. Onaj pravi blizanački. Znala sam da moram promijeniti neke ustaljene navike, ali ne tako da samo razmišljam o njima, nego da napravim taj prvi korak.
Moje glavne želje bile su da se posvetim njezi uma i tijela. Primjerice, da pronađem neki hobi (ili dva!) koji će mi biti lijek protiv stresa, da se konačno počnem više kretati i uvedem neke zdrave promjene u prehranu koju sam zadnjih dvije godine zanemarila. Kad, ako ne sad?
Hobi za oslobađanje od stresa
Koliko god voljeli svoj posao, smisao života nije samo u njemu. Rad je dobar, oplemenjuje, ali nekada moramo napraviti pauzu jer nismo roboti. Ta pauza ne mora nužno biti ležanje na kauču (iako je i to ok), već nešto što će nas opustiti i uljepšati nam život. Sjećam se kako sam u srednjoj školi jedva čekala izborni iz keramike. Oblikovali smo predmete od gline vlastitim rukama i u tim trenucima osjećala sam se sretno i nadahnuto, te nisam morala razmišljati o knjigama, blic testovima i učenju.
Trebalo je proći više od 15 godina da ponovno otkrijem ljubav prema keramici i napokon se njome počnem ozbiljnije baviti. Upisala sam tečaj za oblikovanje predmeta od keramike koji se održava vikendima. Osjećaj koji se u meni javio kada sam prvi put primila u ruke završen rad, nije se mogao mjeriti s ijednim drugim. Osim što mi je trebao bijeg od svakodnevne rutine koja me proždirala, željela sam nešto opipljivo, kroz što ću moći njegovati kreativnost. Nevjerojatno je koliko me ovaj hobi opušta – tada zaboravim na sve i samo se prepustim osjećaju gline među prstima. Savršena terapija protiv stresa!
Zdravi doručak za više energije
"Ništa mi nije uzbudljivo prije 11 ujutro" - glasi poznata rečenica Rory Gilmore iz jedne od mojih najdražih serija, Gilmore Girls, te u neku ruku opisuje i mene. Priznajem, nisam jutarnji tip. Rano ustajanje ne pričinjava mi baš nikakvo zadovoljstvo, osim ako sam na putovanju. Zbog toga rijetko kada imam volje napraviti si doručak ili ručak za posao. U rijetkim si jutrima uspijem kod kuće napraviti sendvič pa ga ponijeti sa sobom, zato sam stekla naviku kupovanja brzog doručka po pekarama. Mislila sam da od toga ne može nastati ozbiljnija šteta, no prevarila sam se. Dan po dan i nakupila sam višak kilograma, što i nije toliko dramatično. Lošije je to što sam zbog takvog započinjanja dana sve umornija i nedostaje mi energije.
Odlučila sam lošoj navici stati na kraj i napraviti kompromis sama sa sobom – trebam pronaći zdraviju alternativu doručku, bez da moram juriti u kuhinju odmah nakon alarma. Na policama trgovina ugledala sam šareno pakiranje Boom Box zobenih kaša koje me privuklo na prvi pogled. Riječ je o hrvatskom brendu koji, osim zobenih kaša, u ponudi ima i granolu, napitke na bazi zobi i zobene kekse u mnogo različitih kombinacija okusa. Obožavam šarenilo, a i zobenu kašu koju često jedem vikendom. Takvu naviku poželjela sam provoditi i na poslu jer zob je bogata vlaknima, dugo me drži sitom i zdrava je za probavu.
Boom Box zobene kaše dolaze u velikom pakiranju za pet obroka ili praktičnom malom pakiranju koje mi dobro dođe i za posao i za putovanja. Prva stvar koja me oduševila kod njih je što, za razliku od sličnih proizvoda, ne sadrže dodani šećer ni umjetne arome. Drugo, ne moraju se kuhati, već se mogu napraviti samo s vodom, ili još bolje – s Boom Box zobenim napicima koji su gusti, kremasti i vrlo finog okusa, baš po mojoj mjeri. Probala sam ih sve, ali najviše mi prija zobena kaša sa šumskim voćem i bademima te ona od maline i vanilije. Otkad skoro svako jutro na poslu jedem Boom Box kaše, primijetila sam da imam puno više energije, fokusa i nisam brzo gladna. Osim za doručak, ove kaše često jedem i kao laganu večeru – popune mi želudac, ne opterećuju ga, a uz to su jaaaaaako fine. Nema više sendviča!
Osim toga, smanjila sam i konzumaciju slatkog. Kada se u meni javi manija za čokoladom ili bombonima, otvorim vrećicu Boom Box zobenih keksa koji mi uspješno otjeraju glad.
Minimalno 10.000 koraka dnevno
Uz zdravi doručak, u naviku sam uvela i redovitu fizičku aktivnost. Moram priznati da sam se malo ulijenila posljednjih mjeseci, što se negativno održava na moju kralježnicu. Naime, prije nekoliko godina operirala sam discus herniju, odnosno prolaps diska na lumbalnom dijelu, koji mi je iskočio uslijed trzajnih pokreta, čestih opterećenja kralježnice i sjedilačkog načina života. Kap koja je prelila čašu i zbog kojeg sam odlučila ponovno se pokrenuti jest činjenica da se ne mogu popeti ni dva kata po stepenicama, bez da se ozbiljno uspušem. Osim toga, osjećam neugodnu bol u mišićima i leđima, posebice dijelu koji je operiran.
S obzirom na svoju dijagnozu, ne smijem se baviti zahtjevnim fizičkim aktivnostima, barem u početku, dok ne ojačam mišiće trupa i leđa. Zato mi se najbolje rješenje činilo hodanje. I to ne od doma do autobusa, već da svaki dan napravim najmanje 10.000 koraka. Obično šetam po kvartu ili odem u prirodu, najčešće do Maksimira, gdje mogu na miru razmišljati o životu. Nekad mi se pridruži dečko, mama ili prijatelji pa svi zajedno napravimo nešto dobro za naša tijela. Već u prvih par dana osjetila sam da se nakon šetnje osjećam pozitivnije, poletnije i nije mi tolika tlaka ni potrčati za tramvajem ako zatreba. Nakon što dođem u formu, sigurno ću početi izvoditi ciljane vježbe poput joge ili pilatesa.
Slikanje koje hrani dušu
U isto vrijeme kada sam razmišljala o tome da upišem tečaj keramike, na Instagramu sam naišla na specifičnu tehniku slikanja na platnu – tehniku izlijevanja (pouring technique). Neko vrijeme sam prikupljala ideje, učila o materijalima, proučava samu tehniku i onda sam konačno odlučila isprobati je. U početku mi se činila vrlo jednostavnom, no, kao što to biva s mnogo stvari, izgubila sam živce kada prva slika nije izgledala onako kako sam si zamislila. Kao što James Clear kaže, razlika između profesionalca i amatera je ta, što prvi ipak provede naviku, usprkos nevoljkosti i početnom razočaranju.
U trenutku kada sam bila van sebe, sjetila sam te tih njegovih riječi i pokušala ponovo. I uspjela. Nije bilo savršeno, ali i ne mora biti. Ionako sam tek početnik te sam sigurna da ću vježbom biti sve bolja i bolja. Kako bih to uspjela, odredila sam da ću minimalno dva puta tjedno slikati, bilo tehnikom izlijevanja, klasičnim slikanjem ili igranjem s teksturnim pastama. Veselim se rezultatu, kakav god on bio.
Veganski dan u tjednu
I zadnja među pozitivnim životnim promjenama, ali ne manje važna, odnosi se također na hranu. Iako nisam na nikakvoj posebnoj prehrani, već pokušavam jesti sve, ali raznoliko i zdravo, odlučila sam jednom tjedno imati potpuno veganski dan. Doručak mi je obično Boom Box kaša s nekim njihovim biljnim napitkom, za ručak obično volim pojesti veganski curry sa slanutkom ili pad thai s tofuom, a za večeru grickam integralne krekere i humus ili neku salatu s puno povrća i orašastih plodova.
Ako se pitate zašto u potpunosti ne prijeđem na vegansku prehranu, jer ionako volim takvu hranu, odgovor je vrlo jednostavan – nisam još u potpunosti spremna na taj korak. Još uvijek osjećam potrebu za mesom, sirom i ostalim ne-veganskim namirnicama, što ne isključuje to da ću ih jednog dana možda potpuno izbaciti iz prehrane. Naravno, ne mora mi se svaki obrok sastojati od mesa, jer sam ionako više "povrće" tip, ali sada ga se ne mogu potpuno odreći.
Nemojte misliti da su sve ove promjene lake i da sam ih pokrenula preko noći. Bilo je potrebno puno promišljanja i svađa samih sa sobom. Nekada je jako teško pokrenuti se, ali kada krenete sitnim koracima i ostvarite puno malih ciljeva, naposljetku ćete doći do onog glavnog i reći: "Uspio/uspjela sam". Sretno!
Sponzorirani članak nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Boom Boxa.