Humanitarna priča Gordane Modrušan Horvat počela je prije nešto više od dva desetljeća. U to vrijeme rat je bio pri kraju, a ona i njen suprug Željko odlučili su osnovati obitelj. Pokušavali su, pokušavali, sve dok ih nije dočekala vijest koju ni jedna žena ne želi čuti - žao nam je, ali ne možete imati djecu. Ove riječi bacili bi skoro svaku nesuđenu majku u očaj, no Gordana nije htjela odustati od svog sna. Ona i suprug pisali su u ožujku 1997. godine Centru za socijalnu skrb, a njihovo pismo je imalo samo jednu želju – želimo posvojiti dvoje djece. Ni pet mjeseci poslije, u svoj stan u Zagrebu vratili su se s dvije curice - blizankama Teom i Mijom.
Dolaskom djevojčica, u obitelji Horvat-Modrušan počela su se pisati nova poglavlja njihova života usko povezana s pomaganjem drugima. Glavni akter tih priča bila je upravo Gordana. Ona danas volontira u udruzi „Smiješak za sve“ kroz koju čita priče djeci u bolnici te pomaže štićenicima u Centru za rehabilitaciju Stančić. Kada je pitate zašto se odlučila aktivirati u udruzi, ona vam kaže samo jednu rečenicu.
- Ako je meni netko pružio sreću u životu, onda mogu i ja malo vratiti – kaže 58-godišnja Gordana, koju svi od milja zovu Goga.
Sestre blizanke
Vrijeme je da zaronimo u tu humanitarnu priču Gogina života. Ovo prvo poglavlje možemo nazvati: „Sestre blizanke“.
Dana 25. svibnja 1996. godine rodile su se dvije curice, dvojajčane blizanke rođene u znaku blizanca. Njihova priča počinje ni godinu dana kasnije kada su ostavljene pred vratima Doma za djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Tada nisu bile ni svjesne da će promijeniti živote ljudima koje će jednoga dana zvati mama i tata.
Sljedeći dio smo već ispričali – Gordana i Željko su se prijavili za posvajanje i 25. srpnja 1997. godine postali su roditelji dvjema djevojčicama – Tei i Miji. Mia je bila tatina, a Tea mamina. Odmah su se podijelili, kaže Gordana, bio je to valjda neki nagon u njima. No, nisu im htjeli skrivati istinu da su posvojene.
- One to znaju od prvog dana, zapravo otkad su nas pitale kolika mi je bila buša dok sam ih nosila. Onda sam im rekla da postoje dva načina da se dobije beba – jedan je da se beba rodi, dok je drugi vezan s jednom velikom kućom gdje djeca čekaju da pronađu svoje roditelje. I tamo, rekla sam im, tamo smo mi čekali da vi pronađete nas – priča Gordana. Malena Tea je tada imala samo jedno pitanje: „Jesam li se onda odmah tamo zaljubila u tatu?“
- Tatina cura, što sam vam rekla – kroz osmijeh će Gordana.
Poslije toga slijedio je normalan život. Došao je pubertet, bilo je tu groznih ocjena u školi, nešto padova, još više dizanja, sve redom dijelovi života kroz koji prolazi svaka obitelj. Tako se u njihovom stanu otvorilo i pitanje nabavke psa. Djevojke su ga silno željele, no roditelji su imali jednu malo drugačiju ideju. Tu je prvi puta došla ta nova promjena u Gordaninu životu. Ta želja za pomaganjem.
Socijalizacija pasa
Iz Centra za rehabilitaciju Silver uzeli su psa na socijalizaciju, kako bi ga obučili za budući rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Tako je kod njih stigla labradorica Orka koja je nakon obuke otišla živjeti u Rijeku i pomagati jednoj djevojci u kolicima.
Nedugo nakon toga u njihov stan je iz Centra Silver stigla Ora, mješanka bernskog planinskog psa. Međutim, ona nije prošla zdravstveni pregled za pomagača jer joj je jedan kuk malo izbačen. Ipak, to nije značilo da nije usrećila jednu obitelj s dvije kćeri jer, eno je, već 8 godina živi s obitelji Horvat-Modrušan.
No, vratimo se mi djevojkama. Tea je danas profesionalna nogometašica koja je nedavno upisala policijsku akademiju, dok je Mia veterinarski tehničar te živi u filmu gdje životinje drže sve glavne uloge. Drugim riječima, svaka se ugledala na svog roditelja.
Kako su blizanke sada već odrasle žene, Gordana se našla u situaciji da ima više slobodnog vremena. Ono što još trebate znati o njoj jest da obožava čitati. Studirala je englesku i rusku književnost, tako da joj nije bilo strano pročitati, recimo, knjigu s više od 600 stranica. Kako kaže, studirala je iz čistog gušta. Kasnije je, pak, upisala i završila novinarstvo te se bavila marketingom, pa tako danas radi kao savjetnica za provedbu projekata u Parku prirode Medvednica. No, onda je došlo jedno razdoblje njenog života u kojemu je bila bez knjiga i tada je počela tražiti mjesto gdje može čitati, a opet pomagati drugima. Potraga ju je dovela do udruge Smiješak za sve, stoga ćemo ovo poglavlje njena života nazvati „Teta pričalica“.
Smiješak za sve
Prvo nekoliko crtica o udruzi Smiješak za sve. Djeluje od 2013. godine, a najpoznatija je u javnosti po projektu „Laku noć, pričoljupci!“ kroz koji volonteri čitaju priče djeci u bolnicama. Njihova misija je pritom jednostavna - svake večeri 365 dana u godini, bez obzira na vremenske prilike, državne i vjerske praznike, vikendima i blagdanima, dvanaest teta i stričeka pričalica dolazi na bolničke odjele Dječje bolnice Srebrnjak, Klinike za pedijatriju u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice i Klinike za pedijatriju u Kliničkom bolničkom centru Zagreb – Rebro te tamo kroz sat vremena pomognu djeci da zaborave na bolničke zidove i na tren pobjegnu s njima u svijet mašte i smijeha.
Prije tri godine, dio te priče postala je i Gordana.
- Prvi puta sam imala ogromnu tremu. Bojala sam se hoću li znati čitati te priče kako treba, iako sam redovito čitala svojim curama dok su bile male. No, čim sam ušla, počela sam čitati i zafrkavati se s djecom. Nije bilo uopće tako teško kako sam mislila – prisjeća se Gordana svog prvog čitanja na Rebru.
Sljedeće ljeto je već dobila zahvalnicu jer je imala najviše sati čitanja preko ljeta, a i nakon toga je ostala jedna od aktivnijih teta pričalica. Kako kaže, čitanje djeci joj predstavlja veliki gušt jer čim stupi k njima u sobu biva ispunjena nekom novom snagom.
- Najviše volim čitati petkom jer sam taj dan izmorena od cijelog tjedna na poslu. No, kada dođem u bolnicu, dobijem novu snagu i svi moji problemi ili neke gluposti oko kojih se živciram nestanu – kaže Goga.
U svojim čitanjima zapamtila je lica brojne djece. Sjeća se tako tri sestre koje su u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji redovito morale dolaziti u bolnicu, no uvijek su bile u dresovima i sa smiješkom čekale 19 sati kako bi dočekali novu priču od teta pričalica.
U mislima su joj i svi tinejdžeri koji su na prvu odbili priču, ali bi je na kraju ipak poslušali.
- Bio je jedan 17- godišnjak i kada sam mu pročitala priču pitala sam ga shvaća li poantu priče. On je odgovorio da to sve već zna, što me oduševilo. Tu je on, leži u bolnici, i zna sve, dok ja sa skoro svojih 60 godina znam da ne znam puno. To je ono što je posebno kod djece, ta iskrenost koje se ne srame – kaže Gordana.
Centar za rehabilitaciju Stančić
Osim što čitaju priče djeci u bolnicama, volonteri udruge „Smiješak za sve“ ujedno brinu i pomažu štićenicima raznih domova i centara. Pomagali su u čišćenju dječjeg doma u Laduču te su redovito posjećivali te čistili Centar za rehabilitaciju Stančić.
- U Stančiću privremeno ili stalno stanuju odrasle osobe s invaliditetom. Ljudi koji se brinu o njima stvarno im daju nevjerojatnu brigu, no ono što, nažalost, nemaju jest socijalni kontakt s drugim ljudima. To njima nedostaje, obično, jednostavno druženje, malo smijeha, pjesme i plesa – kaže Gordana te dodaje da je boli srce kada vidi koliko štićenici doma čeznu za tim običnim, malim stvarima.
Volontiranje često zna imati i svoju tešku stranu kada se potrebno suočiti s boli drugih osoba. Gordana je tu bol vidjela kod djece u bolnici koja samo žele otići doma roditeljima, a tu istu želju znala je čuti i kod štićenika Centra u Stančiću.
- Ponekad imam osjećaj da je Stančić metnut sa strane, da je zaboravljen, što nije pošteno jer oni zaslužuju puno više od društva. Zato ponekad zna biti teško, ali kada vidiš koliki osmijeh oni mogu imati kada s njima samo popričaš onda je sve puno lakše. Jednostavno, ne mogu pronaći dovoljno riječi da iskažem koliko su to divni ljudi, a samo jedna mala stvar je dovoljna da im pomognemo – kaže Gordana.
Sjeća se tako jedne humanitarne akcije koju su imali prije par godina na televiziji. Tada su u studio došli i štićenici Stančića koji su uživali u svakom momentu. Pričali su s ljudima, fotografirali se. U tom trenutku su se, kaže Gordana, osjećali kao i svi ostali, kao da su i oni jednako vrijedni.
Kolači za beskućnike
Nažalost, zbog pandemije koronavirusa ove godine volonteri Smiješka nisu mogli posjećivati bolnice, kao ni štićenike Stančića. Ipak, našli su druge načine kako mogu pomoći drugima. Tijekom prve karantene su svaku večer u 19 sati na svojoj Facebook stranici objavili snimak na kojemu jedan volonter čita djeci priču za laku noć, a redovito pripremaju i videa s kulinarskim savjetima za njihove roditelje. Kada se epidemiološka situacija poboljšala uputili su se više puta prema Stančiću gdje su uređivali i čistili šumu oko Centra, a u prosincu ujedno planiraju akciju kroz koju će pokloniti kolače beskućnicima, kao i štićenicima u centru u Stančiću i Laduču. Goga je sudjelovala u svim ovim akcijama, iako joj u onim kulinarskima pomogao suprug Željko. Kako kaže, nije vješta kuharica, ali zato muž nadoknađuje njen manjak vještina u kuhinji.
Što se tiče budućih aktivnosti udruge, one velikim dijelom ovise o stanju s pandemijom. No, ono što je sigurno jest da Gordana neće stati s pomaganjem drugima.
- Što sam starija to moram priznati da ono što ja dajem nije ništa posebno, nasuprot onome koliko se meni vraća. Poslije čitanja djeci u bolnici imam tri puta više energije. Nakon Stančića shvatim koliko su moji problemi maleni i koliko trebam biti zahvalna na stvarima koje imam. Uostalom, ja njima dajem samo svoje vrijeme, a oni meni puno, puno više od toga – kaže Gordana.
Sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije, PPD-a i Zaklade Novo sutra, u skladu s najvišim profesionalnim standardima.