Fortnite, Minecraft, Roblox, TikTok, Peppa Pig, CoComelon i Frozen. Tako otprilike zvuče pojmovi koje djeca danas povezuju uz termin ‘zabava‘, a bez iznimke se radi o digitalnim sadržajima. U istraživanju provedenom među 840 roditelja, utvrđeno je da otprilike 75 posto djece mlađe od 12 godina ne sudjeluje dovoljno u aktivnoj slobodnoj igri koja se manifestira u aktivnostima poput trčanja ili vožnje bicikla.
Štoviše, taj problem postaje ozbiljniji kako djeca rastu. Dok 65 posto djece u dobi od jedne do četiri godine ima nedostatak aktivne slobodne igre, taj broj skoči na 77 posto među djecom u dobi od devet do dvanaest godina. Nedostatak vremena pokazao se jednom od najvećih prepreka za aktivnu slobodnu igru za gotovo trećinu djece.
Rapidni razvoj tehnologije, jasno je, promijenio način na koji gledamo na svijet, pa i to kako doživljavamo igru. Stoga smo pitali generacije koje su rođene prije interneta, generacije naših roditelja te djedova i baka, da se prisjete svojeg djetinjstva, kažu za čime su najviše nostalgični i što misle o prodoru tehnologije u sve pore našeg društva, pa i djetinjstva.
Božica (62): ‘Živjela sam u glazbenom kvartu. Zimi smo sanjkali, a ljeti u šumi pekli krumpir‘
Kad sam bila skroz mala, imala sam četiri ili pet godina, stanovali smo u ulici s kućama i velikim okućnicama. Imali smo velika dvorišta sa žbunjem, drvećem, jako puno zelenila. Svaki smo se dan igrali u drugom dvorištu, i to skrivača, lovice, kauboja i doktora.
Jedna je susjeda imala klavir i redovito je kod sebe okupljala djecu. Ona bi svirala, a mi bismo pjevali. Bilo nas je jako puno djece u ulici. Zapravo, živjeli smo u prilično muzikalnom kvartu. Dvije ulice od mene živio je i Alfons Vučer, koji je, između ostalog, napisao pjesmu ‘Vraćam se, Zagrebe, tebi‘. Kod njega se skupljala cijela plejada najpopularnijih pjevača, od Elvire Voće do Gabi Novak. I on bi okupljao djecu, s njima pjevao i stvarao pjesme. Nekada bismo se i sami skupili na ulici pa svirali gitaru i pjevali.
Igrali smo gumi-gumi. Mama je uvijek s prozora imala pregled toga gdje se mi klinci krećemo i samo bi zavikala kad je trebalo doći doma. Nisam imala ograničenje oko toga kad se moram vratiti doma sve do kasnijeg perioda kad su počeli rođendani, plesnjaci i slično.
Ljeto je bilo naše doba. Boravili smo na klupicama i išli u šumu, u kojoj smo znali peći i krumpir. Kad je bilo toplo, kupali smo se u škafovima. I to je bio način igre. Nije svatko imao kadu. Zimi bismo se sanjkali, to nam je bila omiljena zabava. Sjećam se kad mi je tata kupio prva drvena kolica. Cure su obično imale roza, a dečki plava kolica. Imala sam i jednu bebu, ne sjećam se doduše je li imala kosu. Baka mi je heklala i šivala postelju za kolica, a neki su i štrikali ili heklali cijele lutke. Kasnije sam se, s kretanjem u osnovnu školu, preselila u drugi kvart. Tada su i bicikli postali aktualni. Non stop smo se vozili po svojem i okolnim kvartovima. Bilo nas je svuda. Puno smo igrali lanca probijanca i graničara. Dečki su imali i dva improvizirana koša pa smo nekad i s njima zaigrali košarku. Sve u svemu, mislim da je prije bilo puno zabavnije. Danas je djeci sve dostupno pa se svega brzo i zasite. Ljudi su prije bili siromašniji – imali smo obično po jednu igračku – no bili smo kreativni.
Snježana (56): ‘Jedva smo čekali ljeto da lunapark dođe u naš grad‘
Jedna od glavnih zabava bila nam je pravljenje kolača u blatu. Skupili bi prašinu i zemlju, pomiješali s malo vode i onda to stavljali u konzerve pa okretali da izgleda kao kolač. Još gore staviš neki cvjetić i to je to!
Obično smo se igrali ispred kuće. Uzeli bismo staru deku i iznijeli lutke, češljali ih, pravili im frizure. Postojala je i igra koju smo zvali ‘guze‘. Prije smo ispred kuća imali kanale, a igra je išla tako da se poredamo u taj kanal, netko baca loptu i onda iz igre ispada onaj koga ona pogodi u guzu. Dečkima su zabava bile i sličice nogometaša. Poslagali bi ih uza zid i onda ih gađali kamenčićem ili novčićem. Pobijedio bi onaj tko ih je najviše srušio.
Praćkama smo gađali golubove i igrali se klikerima, kao i razne igre loptom, poput graničara.
Igrali smo žmirke, penjali se po drveću, a od nestašluka se mogu sjetiti da smo zvonili susjedima taman kad legnu spavati i krali im voće. Znali smo namjerno pojesti puno voća da nas zaboli trbuh pa da onda ne moramo ići u školu. Jeli bismo i crni dud pa dolazili doma kompletno crnih zubiju.
Ljeti smo jedva čekali da lunapark dođe u naš grad. Mama bi nas nerijetko nedjeljom ujutro, dok ona kuha ručak, poslala u kino na matineju. Iz tog vremena od likova s platna i TV-a pamtim Winnetoua, Tom & Jerryja i Sandokana. Moja je obitelj često putovala, a posebno mi je u sjećanju ostalo kad smo se brat i ja u jednom hotelu na Bledu vozili liftom. To nam je bio prvi susret s liftom, u našem su gradu svi živjeli u kućama, i onda smo stalno išli gore-dolje. Tada u hotelima nije bilo igraonica, sadržaja za djecu i ljudi koji bi ti pričuvali dijete dok ti odmaraš. No mi smo nalazili načine za zabavu.
Ana (80): ‘Igrali smo se skrivala i preskakali stazu. Ali i vodili krave na ispašu‘
Mogu reći da sam kao dijete bila baš zločesta i mami nije bilo lako sa mnom! Najviše sam se družila sa susjedom i dva bratića. Uvijek smo se tukli. Ja sam bila najmanja, ali jako snažna. Bilo nas je posvuda – u dvorištu, kući, podrumu, na ulici i na livadi na koju smo vodili krave na ispašu. Imali smo dvije krave i kobilu. Moj brat je bio četiri godine mlađi od mene i jednom nije mogao sa mnom na ispašu. Mama me poslala samu, a ja sam joj rekla da neću ići i dobila pljusku.
Jednom sam i na ispaši muzla našu kravu. Bilo nas je nekoliko na livadi i svakome sam dala pola lončića mlijeka. To je mami netko rekao pa sam i za to dobila pljusku.
Nismo imali igračke. Ali u dvorištu smo imali ljuljačku. Jednom sam se jako snažno ljuljala, toliko jako da je pukao konop koji je držao ljuljačku. Odletjela sam valjda deset metara, ali mi ništa nije bilo. Igrali smo skrivača i preskakali stazu. Mogla sam skočiti toliko koliko sam visoka, a danas bih pala kao kruška. Odmalena sam morala pomagati mami, a i dan danas imam jastuke koje smo ručno šivali.
Zvonimir (54): ‘Lomili smo ruke i biciklima padali u šahtove. No poanta igre je učenje.‘
Sjećam se da sam kao mali imao jednog gumenog magarca koji mi je bio najdrža igračka, stalno sam ga jahao. Nakon toga najvažniji je bio bicikl. Igrali smo se na ulici i u dvorištu, a zgrada nam je bila puna djece. Obično bismo popodne igrali skrivača, dok su cure najčešće igrale gumi-gumi.
Zimi smo morali biti doma do mraka, a ljeti smo smjeli duže ostati vani. Procedura je bila iduća: kad dođeš doma, ideš pod vodu, pogledaš crtić i na spavanje. Što se tiče crtića, u to su vrijeme postojala dva TV programa. Jedan je završavao u 17, a drugi u 23 sata, a prikazivao se samo jedan crtani film. Nakon njega bi bio Dnevnik, a onda – u krpe. No, televizija nam nije bila glavni izvor zabave. Jedna od dražih stvari nam je bila krađa jagoda, trešanja i šljiva od susjeda. Igrali smo i skrivača, a hit su nam bili i klikeri.
Nikada nismo namjerno radili štetu, ali bilo je svega. Jednom smo susjedu klesaru u dvorištu razbili nekoliko spomenika. Moja je sestrična jednom upala u kanalizacijski šaht biciklom. Ja sam pao sa zida i tako slomio ruku. S bratićem sam jednom pravio luk i strijelu, on je palčevima držao konop kojeg smo htjeli izrezati, a ja sam ga sjekirom udario po prstu pa je završio na šivanju. Bilo je tu svakakvih cirkusa. Moja je obitelj imala i vikendicu na selu i tamo smo provodili jako puno vremena. Uz našu je kuću bio i ribnjak oko kojeg je uvijek bilo blata. Stalno smo bili na njemu, trčali, gacali u blatu. Najgore je bilo što bismo došli doma užasno prljavi, a tamo je jedini izvor vode bio starinski bunar s kantom, na koloturu. Mama je zbog toga uvijek ludila – trebalo je svaku večer nositi dovoljno vode da se mi operemo.
Mi smo bili jedni od sretnika koji su imali dosta igračaka. Brat i ja smo voljeli željezne autiće, a kasnije smo imali i neke na baterije, pa čak i mini električnu željeznicu. Sjećam se da smo imali i igračku telefon, to su bila dva telefona spojena žicom i na njih se moglo razgovarati iz različitih prostorija. To nam je bio hit. No, najmanje smo vremena bili u kući. Došli bismo samo jesti i nastavili dalje. Penjali smo se po drveću, na livadama tražili ptičja jaja. Danas toga i nema toliko puno. Poanta svake igre je, po meni, to da djeca nešto nauče.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i tvrtke Falkensteiner Hotels & Residences.