Kad dođem doma nakon volontiranja, legnem i kažem si: ‘Ovo je bilo stvarno dobro‘. Fizički sam umorna, ali mentalno sam odmorna.
U toj rečenici, izgovorenoj bez velike dramatike, ali s puno istine, sažeto je gotovo deset godina volontiranja Nikoline Čoko. Ovoj 27-godišnjoj psihologinji iz Zagreba, zaposlenoj u dm-u kao referentici u ljudskim resursima, osmijeh ne silazi s lica, ni kada je na njenim leđima prisutna težina napornog, ali ispunjenog tjedna. Jer Nikolina, otkriva nam, ima snažan „unutarnji motor“ koji pokreće upravo taj predivan osjećaj koji ostaje nakon pomaganja ljudima.
Volontiranje za nju nije tek samo jedna kvačica na kalendaru, nego, kako voli reći, način života. Ideja o nesebičnom pomaganju kod nje se pojavila još u srednjoškolskim danima, u razdoblju kada se, kako sama kaže, još tražila. Imala je puno interesa, bavila se sportom, istraživala razne smjerove, ali je u jednom trenutku primijetila da istinski uživa biti s ljudima i pomagati im na razne načine.
- Tada sam trenirala kuglanje i u jednom navratu sam pomagala slabovidnoj osobi tijekom njezinog treninga. U meni se tada javio tako predivan osjećaj zadovoljstva, ono, ajme, wow! Zaista ona duboka sreća što sam nekome pomogla. Mogu reći da je to bio prijelomni trenutak u kojem sam shvatila da želim pomagati i dalje, napraviti neku razliku – prisjeća se Nikolina.
Iskreno slušanje je ključ
Bez velikog plana, ali s otvorenošću, krenula je tražiti prilike. Prve su bile jednokratne volonterske akcije - pošumljavanja, pomoć u pučkoj kuhinji. Male stvari, ali dovoljne da osjeti kako je na dobrom putu. Upisom fakulteta uključila se u program Mladi za mlade, koji je pokrenula Hrvatska biskupska konferencija, s ciljem poticanja mladih da kroz radionice prepoznaju potrebe u svojoj okolini, uče kako osmisliti i organizirati aktivnosti, razviju vlastiti stil vođenja te kako davati i primati konstruktivan feedback. U tom je programu provela tri godine kao voditeljica te je i dalje tamo - vodi radionice i radi u malim grupama s mladima.
Osim toga, Nikolina jednom tjedno, kroz cijelu školsku godinu, vodi preventivno-socijalizacijske radionice za djecu od 7 do 11 godina u sklopu Hrabrog centra, programa Hrabrog telefona.
- Moja grupa zove se Maštograd i jako sam ponosna na njih. Iako su u početku bili tihi i suzdržani, svi su se vrlo brzo opustili. Zajedno istražujemo važne teme poput nenasilne komunikacije, slušanja, emocija, tolerancije i to kroz igru i zabavu. Iznenađuje me koliko su kreativni, ajme kakve imaju ideje! – otkriva Nikolina.
Dodaje da postoji značajna razlika između rada s djecom i mladima. Mlađa djeca, kaže, puno su manje sputana normama i očekivanjima pa su nevjerojatno iskrena te bez zadrške i srama dijele svoje priče. Stariji, s druge strane, nose cijeli svijet informacija i pitanja u sebi, ali im je često teško izgovoriti ono što osjećaju.
- Mislim da je jako važno prilagoditi im se, kako načinom govora, tako i pristupom. Biti na istoj razini, ne izdizati se iznad njih. Jer djeca odmah osjete ako im želite pametovati. Imaju poštovanja i jako dobro prepoznaju kad je netko autentičan. Važno mi je da znaju da ih vodim, da postoji međusobno poštovanje te da mogu biti ono što jesu. Kod neke djece povjerenje dođe brzo, kod nekih treba više vremena i zato je izgradnja odnosa povjerenja ključna – objašnjava Nikolina.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Promjena dolazi i iznutra
S poklonjenim vremenom, pozornim slušanjem i iskrenom željom da pomogne, Nikolina je promijenila mnoge živote, ali puno tog dobila zauzvrat. Volontiranje ju je, nastavlja, promijenilo na svim razinama i proširilo joj perspektivu. Iako sebe opisuje kao optimističnu osobu, prije nego je počela intenzivno raditi s ljudima, bila je povučenija, nesigurna u javnim nastupima te oprezna u komunikaciji s nepoznatima. Volontiranje je to sve promijenilo i naučilo ju da bude otvorenija, iskrenija u odnosima te da svakome da priliku.
- Uvijek startam s tim da je svaki čovjek istinski dobronamjeran pa što bude. Možda će me netko razočarati, ali radije vjerujem u dobro u ljudima. To je vrijednost koju stalno njegujem i pokušavam je preslikati u svaki aspekt svog života – ističe.
Naravno, to ne znači da živi život s „ružičastim naočalama“ jer, priznaje, postojali su trenuci kada je pomislila da volontiranje možda nije za nju.
- U početku sam mislila da nisam dovoljno dobra, nemam dovoljno znanja i neću znati reagirati. Ali u tim trenucima bih svaki put sama sa sobom potpisala još jedan ugovor: ‘Hajde još malo, još malo, daj ljudima priliku.‘ Isplati se biti strpljiv. Nekad nije lako, nedostaje sna i vremena, ali onda dođem doma te osjetim taj slatki umor koji sve opravda. Komentari i evaluacije sudionika radionica, koji mi govore da su nešto korisno naučili, spoznali ili promijenili u svom životu, dodatno me ispunjavaju i daju snagu da nastavim – kaže.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Postoji tu i druga strana volontiranja, ona emotivno zahtjevna. Bilo je tu razgovora, nastavlja Nikolina, nakon kojih je tek kod kuće, u tišini, osjetila njihovu težinu.
- Kad ti se netko otvori, kad ti povjeri nešto što ga boli, a nema kome drugome, to te ne može ostaviti ravnodušnim. Pogotovo kada je riječ o djeci i mladima, njihovim nesigurnostima, strahovima, pitanjima. Jako se dobro sjećam jednog razgovora, kada sam osobi pokušavala pokazati da ima potencijal i može sve. Poslije sam stvarno vidjela da je to prepoznala, puno joj je značilo. Taj trenutak mi je ostao duboko urezan u pamćenje – prisjeća se Nikolina koja ne bježi od težine, već dapače, razmišlja o dodatnoj edukaciji za psihoterapeuta.
Nezamjenjiva podrška
Kad ne radi i ne volontira, uvijek nađe vremena za dodatne aktivnosti poput planinarenja, fotografije, putovanja, kreativnog rada ili vrlo iscjeljujućih mental health šetnji s prijateljima.
- Želim osvojiti sve hrvatske vrhove i skupiti sve žigove u knjižici. Obožavam putovati, posebice po našoj zemlji. Inozemstvo je predivno, ali voljela bih proputovati cijelu Hrvatsku, zaviriti u svaki njezin kutak jer mislim da skriva jako puno toga vrijednog za vidjeti – kaže Nikolina koja se ne tjera do granice izdržljivosti, već zna kada treba „stati“, odmoriti i opustiti se.
Kada se osvrnemo na njezin „unutarnji motor“ s početka priče, on ne bi mogao glatko raditi bez podrške koju, osim u prijateljima i obitelji, pronalazi i tamo gdje radi. Posao u ljudskim resursima u dm-u, tvrtki poznatoj po društvenoj odgovornosti i volonterskim inicijativama, prirodno se nadovezuje na njezin unutarnji poziv.
- Predivno je raditi u okruženju koje cijeni humanost. Kod nas se volontiranje stalno potiče, organiziraju se zajedničke akcije, razmjenjujemo iskustva i dojmove. Važno mi je što mogu biti dio kompanije koja razumije koliko znači biti ono što jesi, biti čovjekom. To je uostalom i dio naše filozofije – govori Nikolina.
Danas, gotovo deset godina nakon svoje prve volonterske akcije, s istim žarom radi na radionicama, na poslu i u životu. I kada bi ponovno mogla razgovarati sa sobom kao srednjoškolkom koja je jednom tek nagađala da želi pomagati, Nikolina bi joj poručila:
- Ne boj se, probaj. Ne moraš čekati savršeni trenutak. Dobra si takva kakva jesi i ne moraš postati ‘nešto više‘ da bi krenula. Razvoj dolazi putem. Samo kreni – zaključuje Nikolina Čoko.
To je ujedno njezina poruka za sve koji razmišljaju o volontiranju, a ne znaju kako početi. Dovoljno je samo napraviti taj prvi, mali korak koji može promijeniti nečiji dan, perspektivu ili cijeli život, i onome tko prima pomoć i onome tko je daje.
Kako je to jednom zapisao književnik J. R. R. Tolkien, autor romana Hobit i Gospodar prstenova:
Shvatio sam da male stvari, svakodnevna djela običnih ljudi drže tamu podalje. Jednostavna djela dobrote i ljubavi.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i dm-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....