Ribari su, a ne znanstvenici, oni koji prvi vide i osjete promjene u moru. Ne trebaju im termometri ni tablice; ponekad im je dovoljno pogledati boju mora, promotriti kretanje ribe, a, na koncu, i ulov iz ribarskih mreža.
A naše se more itekako promijenilo.
Priča nam to Mato Oberan, dubrovački ribar koji već više desetljeća živi od mora i s morem. U ribarstvu je od svoje petnaeste godine. Najprije je bio dio ribarske družine, poslije je radio kao partner s jednim kolegom, da bi posljednjih 25 godina bio samostalni obrtnik.
- Promjene u moru postaju sve očitije. More je toplije, salinitet viši, riblji fond se mijenja, pojavljuju se nove invazivne vrste, dok pojedine domaće vrste polako nestaju. Sve je jasnije da se mrijest riba prilagođava godišnjim dobima prema temperaturi mora. One vrste koje su se nekada mrijestile zimi danas su prorijeđene ili su potpuno nestale – objašnjava iskusni Oberan.
Na jugu Jadrana, gdje su nekad mreže bile prepune sitne ribe, sada je gotovo više ni nema.
- Nestaju sitne priobalne vrste poput gavuna, ribica veličine girice koje predstavljaju osnovu hranidbenog lanca brojnih prepoznatljivih riba. S porastom temperature mora te se vrste sele prema sjeveru. Ako ih na našem području i ima, to je tek za osobnu prehranu ribara. Na tržištu ih zamjenjuju uvozni gavuni ili sitne ribice iz trgovina, dok ih je na ribarnicama gotovo nemoguće pronaći – kaže Oberan.
Prirodna zaštita prije nestanka vrste
Sve je manje, nastavlja, i iglica, gira, cipala, lubina ili zimskih bukava, kako zbog klimatskih promjena, tako i zbog europskih regulativa koje zabranjuju upotrebu određenih alata za izlov tih riba.
- Za razliku od sitnijih ribljih priobalnih vrsta koje a razliku od sitnijih priobalnih vrsta koje uglavnom nestaju, neke su se vrste uspjele prilagoditi promjenama. Primjerice, škarpina, koja je u posljednje vrijeme dominantna u ulovu bijele kvalitetne ribe, i dalje je prisutna, ali se njezino razdoblje mrijesta znatno produljilo, te na taj način se uspijeva održati kontinuitet zastupljenosti u ulovu – priča nam ribar.
Ribe, objašnjava, mijenjaju svoje navike, gotovo kao da se bore za opstanak. Osim što mrijest kod onih koje vole toplije mjesece sada traje puno dulje, mlađe jedinke postaju spolno zrelije ranije.
- To se na jedan način tumači kao prirodna zaštita pred iščeznućem. Nekad su ribe imale prepoznatljivo doba godine za mrijest, a danas se dosta vrsta mrijestie gotovo tijekom cijelog godišnjeg ciklusa – ističe Oberan.
- Danas se lovi manje, ali su cijene ribe nešto veće. Tako se postiže određeni egzistencijalni optimum. Oslanjamo se dobrim dijelom na potpore i sufinanciranja jer je ribarstvo prepoznato kao deficitarno zanimanje na razini Europske unije – kaže.
Sve je teže pronaći ljude koji se žele baviti ovim zanimanjem, kaže Oberan.
- Interes za ribarstvo sve je manji, jer je danas lakše zarađivati na druge načine. Nedostatak radne snage osjeća se u svim sektorima, pa tako i u ribarstvu, ali i u ugostiteljstvu i hotelijerstvu. Ribarstvo nosi brojne izazove: neizvjestan ulov, česte vremenske nepogode i zahtjevan fizički rad. Danas je gotovo nemoguće pronaći radnika spremnog ukrcati se na ribarski brod. Lakše je postati skiper ili voziti taksi kaže Oberan.
Ipak, oni koji istinski vole more znaju da je ribarstvo, unatoč svim izazovima, iznimno lijep i vrijedan poziv.
- Ribolov je poput lutrije: možete imati sreće, ali i biti na gubitku, pogotovo ako vam je ulov oskudan i još uništite alat. Ipak, dobar dio kolega, unatoč neizvjesnom ekonomskom stanju, nastavlja s radom. U šali kažem da se ribarsko zanimanje može usporediti s profesionalnim oboljenjem - priča Oberan.
A upravo oni koji nisu odustali od ovog vida suživota s morem se od 6. do 8. studenog sastaju na tradicionalnom 28. Susretu ribara Hrvatske obrtničke komore, koji će se održati u Novalji na otoku Pagu u Hotelu Olea.
- Već gotovo trideset godina okupljamo se i njegujemo kontinuitet ribarske zajednice. Na tim susretima kolege se barem jednom godišnje sastaju kako bi razmijenili iskustva i mišljenja. Takva okupljanja nisu samo formalna, već predstavljaju priliku za druženje, razgovor i analizu stanja na terenu. Iako se od samih Susreta ne očekuju konkretna rješenja, često se upravo tamo rađaju ideje i začeci novih trendova, te dobivaju pojašnjenja i detaljnije informacije o struci – ističe Oberan, član Ceha za ribarstvo i akvakulturu pri HOK-u.
Nadalje, navodi kako je jedan od kroničnih problema za ribare sveobuhvatna administracija.
- Tu su i procesi digitalizacije te obveza elektroničkog dostavljanja podataka, što starijim ribarima teško pada jer nisu vični tehnologiji, pa im u tome često pomažu mlađi – tumači.
- Broj povlastica-dozvola za ribolov je ustaljen i ograničen, pa novi ribar može doći do povlastice samo ako već postojeći ribar izađe iz ribarstva i prenese mu povlasticu. Interesa ipak ima. Pojedinci vole more i/ili vjeruju da bi mogli profitirati pa se s vremena na vrijeme pojavi netko novi. Sve u svemu, dok god bude ribe u moru, bit će i hrvatskih ribara, zaključio je Oberan.
Izvješća i očevidnici
S njime se slaže i Stjepan Nedoklan, predsjednik Ceha za ribarstvo i akvakulturu pri HOK-u. On je u ribarstvo na Malom Lošinju ušao prije dvadesetak godina, u vrijeme kad se lovilo s više slobode, a manje papira.
- Govorili su mi da je to kruh sa sedam kora, no s vremenom sam vidio da ih ima barem deset. Počeo sam 2005. godine i to je tada bila jedna sasvim druga priča. Bilo je dovoljno uloviti i prodati ribu, popraviti mreže, pa natrag na more. Danas pak ribar više vremena provede s papirima nego s mrežama. Da sam prije 20 godina znao za izvješća, očevidnike, transportne listove i slično, nema šanse da bih ušao u taj posao – kaže Nedoklan.
Sustav propisa i obaveza mnoge obeshrabruje, a problemima se pridružuju i sve veći troškovi održavanja brodova.
- Problemi su s radnicima, mehaničarima, održavanjem broda. Praktički u zlatu plaćate da vam netko nešto napravi. Razumijem mlade ljude da ne žele ući u to. Osim toga, sve je više zaštićenih područja, Europa to sve više prati, a ribe je sve manje – govori.
Unatoč svemu, Nedoklan kaže da ribarstvo i dalje ima svoju čar. No, da bi se nju doživjelo, potrebna je snažna ljubav prema moru.
- Ribarstvo je način života, cijela obitelj to živi s vama. I kad nismo na moru, na brodu smo – krpamo mreže, sređujemo brod. To nije posao, nego životni stil. U ovom poslu nema sigurnog rasporeda ni garancije zarade. Sve ovisi o vremenu i sreći – veli.
Od kritike do promjene
Iako mnogi ribari svoje ulove prodaju na tržnicama, Nedoklan preferira jednostavniji način poslovanja.
- Ja prodajem na otkupu ili restoranima. To mi je najjednostavnije – ističe.
I on kaže kako svake godine vidi promjene u moru. Neke vrste nestaju, a druge, do tada nepoznate, sve su češće u mrežama.
– Strijelka, vatrenjača, plavi rak i druge invazivne vrste su sve češća pojava. Većina njih se može loviti, sve su jestive, jedino možda komercijalno nisu previše popularne. Vatrenjača je navodno ista kao škarpina, trebalo bi biti okej. Priroda radi svoje – kaže.
Nedoklan posebno ističe važnost okupljanja ribara i zajedničkog rada kroz susrete Ceha i drugih organizacija.
- Susret ribara je zanimljivo druženje na kojem ribari razmjenjuju iskustva. Svatko ima neku svoju teoriju, kako bolje uloviti neku ribu. Ali nije samo do druženja – tu su i uprava ribarstva, razna ministarstva, razgovara se kako promijeniti neke pravilnike na bolje. Ti susreti često prelaze granice običnog sastanka i prerastaju u konkretne rasprave s nadležnima - ističe.
Na kraju, Nedoklan poziva sve koji vole more da se uključe i daju svoj glas – jer samo zajedničkim naporom ribarstvo može opstati.
- Pozvao bih sve zainteresirane da dođu, da sudjeluju, da kritiziraju. Samo tako možemo nešto promijeniti – zaključio je.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatske obrtničke komore.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....