Znate li što je najbitnije za uspjeh? Iako su to po mnogima talent, upornost i naporan rad, istraživanje s Harvarda dovelo je do zaključka da čak 99 posto uspjeha dolazi od ljudi koji nas okružuju. Tu se konkretno misli na potporu onih s kojima smo u svakodnevnoj interakciji, od obitelji, prijatelja, partnera, kolega s posla te mentora od kojih učimo nešto novo.
Koliko je potpora bitna, potvrđuje priča znanstvenice izv. prof. dr. sc. Anamarije Rogine (39) i njene mentorice prof. dr. sc. Marice Ivanković (63). Put ove dvije uspješne žene isprepleo se na zagrebačkom Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, kojega su obje odabrale za akademsko obrazovanje, ni ne sluteći da će baš zajedno postići velike stvari. Obje i danas rade na istom fakultetu kao nositeljice mnogih kolegija, a uz to mentoriraju završne, diplomske, ali i doktorske radove.
- Pri odabiru studija vodila sam se svojim sklonostima prema tehničkom i prirodoslovnom području te mogućnostima zapošljavanja. Iskreno, po završetku studija vidjela sam sebe kao inženjerku u laboratorijima tadašnjeg Kemijsko-građevinskog kombinata u Karlovcu. Doktorat mi zaista nije bio ni u primisli na početku studiranja – prisjeća se prof. dr.sc. Ivanković, koja je eksperimentalni dio doktorata izradila tijekom znanstvenog usavršavanja na Sveučilištu u Napulju.
- Uspješna obrana doktorskog rada pred međunarodnim povjerenstvom otvorila mi je vrata budućim međunarodnim suradnjama i zajedničkim projektima. Posebice bih istaknula vrlo plodnu suradnju s prof. Gloriom Gallego Ferrer, s Politehničkog sveučilišta u Valenciji, gdje naši doktorandi odlaze već 20 godina na znanstveno usavršavanje – govori prof. dr.sc. Ivanković.
Tijekom boravka u inozemstvu ova je znanstvenica postala još samostalnija, ali i stekla jače samopouzdanje pa zato svim studentima preporučuje odlazak u drugu državu. Priznaje kako joj nije bilo lako biti u Italiji, odvojena od obitelji, tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, no sada joj je drago što je iskoristila taj period na najbolji mogući način.
Ova znanstvenica kaže kako je s godinama naučila planirati unaprijed, posložiti prioritete, ali i reći ne onome što ju od tih prioriteta odvlači. Priznaje kako joj je prednost što je doktorirala prije nego što je postala majka jer je ta uloga sama po sebi vrlo zahtjevna.
- Osim supruga, nisam imala dodatnu pomoć pa je period dok su mi djeca bila mala bio dosta težak. Nemate kome ostaviti djecu na čuvanje, a njihove prehlade utječu na sve planove. Ipak, prednost je što smo suprug i ja bili zaposleni na istom Fakultetu pa smo jedno drugom pomagali najviše što smo mogli, a djeca su često s nama išla i na razne kongrese – prisjeća se.
Ivanković još samo godina dana dijeli od stjecanja uvjeta za mirovinu pa uz predavanja na svojim kolegijima više ne mentorira doktorske, već samo završne i diplomske radove.
- Moja je sreća što imam pouzdane mlađe suradnike koji postupno preuzimaju dio mojih obveza – govori.
Vjetar u leđa
Mentoriranje mladih znanstvenika posao je koji daje mnogo, ali sa sobom nosi i veliku dozu odgovornosti. Ivanković kaže da svojim mladim suradnicima pokušava dati dovoljno slobode za provedbu vlastitih ideja, ali ih i ohrabriti kada nešto ne ide po planu. I za njenu akademsku karijeru najzaslužnija je mentorica diplomskog, magistarskog i doktorskog rada, prof. dr. sc. Helena Jasna Mencer, koja je danas profesorica emerita Sveučilišta u Zagrebu te prva i zasad jedina rektorica Sveučilišta u Zagrebu.
- Moja mentorica me zamijetila na vježbama iz Fizikalne kemije te me već tijekom studija poticala na znanstveni rad, vodila na konferencije i kongrese, pisala preporuke za znanstvena usavršavanja i učinila zaista sve da ostanem na Fakultetu – prisjeća se prof. dr. sc. Ivanković.
Kada je riječ o njenom načinu mentoriranja, kaže kako su najbitniji sloboda i međusobno uvažavanje mentora i doktoranda.
- Nastojim otvoreno razgovarati sa svojim doktorandima, jasno definirati svoja očekivanja, prilagoditi se njihovim osobnostima i potrebama, uvažavati njihove stavove. Također, uvijek im naglašavam važnost kritičkog razmišljanja i akademske čestitosti – govori prof. dr. sc. Ivanković.
Sloboda, samostalnost u istraživanju te poticanje samokritičnosti upravo su stavke koje je u radu s prof. dr. sc. Ivanković najviše zapamtila izv. prof. dr. sc. Rogina.
- Profesorica Marica Ivanković mentorirala me već na diplomskom radu i u to vrijeme tražila je asistenta. Srećom, izabrala je mene i tako sam započela s doktorskim studijem i izradom doktorskog rada pod njenim mentorstvom. Doktorsko istraživanje bilo je usmjereno na kompozitne biomaterijale za primjenu u inženjerstvu koštanog tkiva, vrlo izazovno područje s kojim se do tada nisam susrela pa je potpora mentorice bila vrlo važna – prisjeća se.
- Kod Anamarije mi se najviše svidjela proaktivnost i samostalnost u radu, što je uvelike olakšalo moju ulogu mentorice. Anamarija je vrlo znatiželjna, marljiva, organizirana i odgovorna znanstvenica. Danas je uspješna nastavnica i mentorica, voditeljica domaćih i međunarodnih projekata. Jako sam ponosna na sva njezina postignuća – govori o svojoj doktorandici prof. dr. sc. Ivanković.
Znanstvenica Rogina kaže kako je njena mentorica uvijek poticala kvalitetu i usavršavanje, ali i ravnotežu između privatnog i poslovnog života, što ženama u znanosti nije uvijek jednostavno postići.
- Osobno mi pri pisanju doktorata nije bila potrebna posebna pomoć izvan akademskog života, no stvari su se promijenile kada sam u isto vrijeme postala majka, mentorica i voditeljica projekta. Tu su mi najviše pomogli suprug i bake jer sam se na posao vratila šest mjeseci nakon poroda kako bih mogla preuzeti tadašnje obaveze. To je bilo dosta izazovno, no od tada je prošlo već pet godina i sada mogu reći da se sve može uz dobru organizaciju i pomoć – kaže.
Sa svojom mentoricom, koja je i članica Izbornog povjerenstva programa „Za žene u znanosti“, surađuje i danas jer su zaposlene na istom fakultetu te ne staju sa zajedničkim istraživanjima i međusobnim prenošenjem znanja.
- I nakon doktorata, neizmjerno me podržavala u mom akademskom napredovanju i osvojenim nagradama za znanstveni rad, među kojima je i stipendija L‘Oréala i UNESCO-a za „Žene u znanosti“ – govori izv. prof. dr. sc. Rogina, koja je u međuvremenu i sama počela s mentoriranjem mlađih generacija studenata. Po uzoru na svoju mentoricu nastoji im prenijeti razvoj kritičkog razmišljanja, sistematičnost, etičnost i samostalnost.
- Imam prilike mentorirati mlađe kolegice i kolege, koje na jednaki način uključujem u postojeće projekte te ih nastojim poticati na odgovornije zadatke i boravke na međunarodnim institucijama, koji doprinose profesionalnom i osobnom razvoju – govori izv. prof. dr. sc. Rogina, koja trenutno vodi i uspostavni istraživački projekt, koji razvija pametne sustave za dostavu lijeka pri liječenju tumora kosti u svrhu smanjenja invazivnosti standardnih kemoterapijskih postupaka.
Zagrebački FKIT tako ima dogovorenu suradnju sa fakultetima u Španjolskoj, Njemačkoj i Austriji, a Rogina je i osobno bila na znanstvenom usavršavanju u Valenciji, na kojem je sama shvatila da su izazovi ti koji tjeraju na napredak.
- Iz tog perioda života najviše pamtim samostalnost i konstantno upoznavanje s novim ljudima i kulturama. Smatram da je to ključno za proširivanje vidika i dokazivanje samom sebi da možete postići velike stvari – prisjeća se.
Sreća koja se dijeli
Znanstvenica Rogina kaže kako svaki doktorand zahtjeva drugačiji pristup, a nužna je i međusobna prilagodba karaktera mentora i doktoranda. Smatra kako jedinstvena formula za uspjeh ne postoji, ali i da je mentor odradio dobar posao u trenu kada učenik postane učitelj.
Svoju potvrdu da je odradila dobar posao tako je dobila i dr. sc. Rogina jer je njena doktorandica dr. sc. Andrea Lončarević Vrabec deset godina nakon nje također dobila priznanje „Za žene u znanosti“.
- Bilo mi je vrlo emotivno iskustvo jer sam ovaj put doživjela sreću „s druge strane“ i vrlo sam ponosna na Andreu i njen rad. Ne znam koji savjet je najviše utjecao na njen razvoj, ali smatram da razvoju pridonose odlučnost u idejama i otvorenost prema novim iskustvima – govori izv. prof. dr. sc. Rogina.
U sklopu dvadesete obljetnice programa, u Zagrebu je bila predstavljena izložba fotografija „Bila si moja inspiracija“, koja je predstavila neke od dosadašnjih dobitnica priznanja te žene koje su oblikovale njihov profesionalni put, mentorice, profesorice, kolegice i majke.
- Moram priznati da sam bila jako dirnuta već samim nazivom izložbe, kao i izjavama doktorandica o svojim uzorima – rekla je prof. dr. sc. Ivanković.
- Svidjelo mi se što su u fokusu bili uzori, bilo da su to mentorice, majke, sestre ili profesorice. Smatram da svatko od njih ima značajan utjecaj na nas kao osobu, a time i kao znanstvenicu – govori izv. prof. dr. sc. Rogina.
Upornost i vjera u sebe
Baš poput svih važnih životnih trenutaka, i kod pisanja doktorata dođe do određenih poteškoća, no naše sugovornice kažu kako to ne smije biti jače od želje za uspjehom.
- U nekim trenucima doktorata znali smo imati smanjena sredstva za istraživanja i usavršavanja, no nismo očajavali, već smo tada postali maštovitiji nego inače kako bismo ostvarili ono što smo zamislili – prisjeća se izv. prof. dr. sc. Anamarija Rogina.
Iako znanstveni put nije lak, sa sobom donosi brojna vrijedna iskustva, znanja i poznanstva, a prof. dr. sc. Ivanković svim mladim ženama koja bi željele započeti karijeru u znanosti poručuje sljedeće.
- Ne podcjenjujte vlastite sposobnosti, probleme prihvatite kao izazov, kao priliku za osobni rast i razvoj. Vaš predani rad i kontinuirano učenje će, prije ili kasnije, biti nagrađeni – zaključuje prof. dr. sc. Marica Ivanković.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i L‘Oréala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....