Deset sati je navečer, a dijete je u sobi. Svijetla su ugašena, no soba je osvijetljena plavim tinjanjem ekrana mobitela. Dijete možda scrolla, možda gleda videe, možda igra igre. Vjerojatno ne znate što točno radi, ali znate da to traje predugo. Pokucate na vrata, a dječji glas odgovara „još malo“. Pola sata kasnije, ista situacija. Sljedeće jutro, dijete je umorno, iscrpljeno i neraspoloženo, ali se jedva čeka vratiti na mobitel.
Ova kratka priča nije o lijenoj djeci, o nepažljivim ili nemarnim roditeljima. Ovo je priča o jednom od najsofisticiranijih inženjerskih dostignuća modernog doba. Sustavu koji je dizajniran, optimiziran i kontinuirano poboljšavan s jednim jedinim ciljem: zadržati vašu pažnju što duže moguće. A problem je u tome što on radi zastrašujuće dobro.
Jedan zajednički princip
Netko tko je internet koristio u ranim danima weba i onaj tko ga koristi danas ima zapravo potpuno drugačija iskustva, a ta promjena odvijala se toliko postupno da je mnogi nisu ni primijetili.
Prof. dr. sc. Vedran Podobnik s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, koji se akademski bavi razvojem, testiranjem i istraživanjem digitalnih platformi i algoritama, objašnjava temeljnu promjenu koja je stvorila suvremeni internet kakav poznajemo.
- Web 1.0, u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, bio je uglavnom jednosmjeran: korisnici su uglavnom konzumirali sadržaj koji su stvarale organizacije ili mediji. Internet je bio svojevrsna digitalna knjižnica. Web 2.0, koji dominira prvih dvadesetak godina ovog stoljeća, donosi veliku promjenu. Korisnici postaju prosumers, istovremeno proizvođači i konzumenti sadržaja. Nastaju društvene mreže poput Facebooka, YouTubea ili LinkedIna. Kako je količina sadržaja eksplodirala, platforme su počele koristiti algoritme preporučivanja koji analiziraju povijest ponašanja korisnika i pokušavaju predvidjeti što bi ga moglo zanimati u budućnosti – objašnjava prof. Podobnik.
Rezultat je sustav koji ne čeka da mu kažete što tražite. On to već zna, ili barem misli da zna. Prof. Podobnik nam objašnjava da se to znanje temelji na istom principu. Gotovo sve velike platforme danas kontinuirano prate svaki korisnikov pokret, poput toga koliko dugo se zadržao na nekom videu, je li ga pogledao do kraja, koliko brzo prelazi dalje, vraća li se na isti sadržaj, klikće li na komentare. TikTok posebno snažno oslanja na tzv. watch time signal. Ako korisnik pogleda video do kraja ili ga odgleda dva puta, algoritam to tumači kao signal interesa i počinje servirati sličan sadržaj. Svi ti podaci potom ulaze u modele strojnog učenja čiji je jedini zadatak predvidjeti što će korisnika zadržati na ekranu što duže.
- YouTube uz to analizira i koliko često korisnik klikne na preporučene videe te koliko dugo ostaje na platformi nakon tog klika. Ti podaci zatim ulaze u modele strojnog učenja koji pokušavaju predvidjeti koji će sljedeći sadržaj najvjerojatnije zadržati pažnju korisnika – dodaje prof. Podobnik.
Mehanike poput igara na sreću
Nije dovoljno znati da platforme prikupljaju podatke. Jednako je važno razumjeti što s njima rade. Platforme poput TikToka, Instagrama ili YouTubea nisu slučajno zanimljive. One su sustavno dizajnirane tako da korisnik u njima ostaje što duže, a prof. Podobnik identificira tri ključna mehanizma koji to omogućuju.
Prvo navodi beskonačno skrolanje, odnosno mehaniku pri kojoj se sadržaj automatski učitava bez potrebe za klikom na sljedeću stranicu, nema kraja, nema prirodne točke zaustavljanja. Drugi je autoplay, sljedeći video automatski se pokreće, korisnik bez prekida prelazi na novi sadržaj. No, treći je možda najvažniji:
- Varijabilni sustav nagrada. Korisnik nikada ne zna hoće li sljedeći sadržaj biti posebno zanimljiv, što stvara psihološki mehanizam sličan onome u igrama ili kockarskim sustavima – ističe prof. Podobnik.
Taj posljednji mehanizam, neizvjesnost nagrade, nije slučajan. On je izravno usmjeren na ono što se događa u mozgu svakog tinejdžera koji skrola.
Tinejdžeri su posebno ranjivi
Izv. prof. dr. sc. Ana Havelka Meštrović, klinička psihologinja i nastavnica na Katedri za psihologiju Sveučilišta Algebra Bernays, razjašnjava što se točno događa u glavi adolescenta koji dobije lajk ili odgleda niz privlačnih videa.
- Kada tinejdžer dobije ‘lajk‘ ili mu platforma poput TikToka ili Instagrama prikaže niz zanimljivih videa, aktivira se sustav nagrađivanja u mozgu. Jedna mala regija mozga koja se zove nucleus accumbens postane aktivna, a povezana je sa osjećajem nagrade i motivacije. Istovremeno dolazi i do biokemijskog procesa oslobađanja neurotransmitera koji se zove dopamin. Dopamin je povezan sa osjećajem zadovoljstva i osjećaja važnosti. Stoga mozak bilježi iskustvo kao pozitivno, ugodno i vrijedno za ponoviti – kaže nam izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Tinejdžeri su pak posebno ranjivi zbog neurološkog razloga koji malo tko od roditelja čuje dovoljno glasno. Havelka Meštrović objašnjava da se dijelovi mozga odgovorni za emocionalno reagiranje i doživljaj nagrade razvijaju ranije i u adolescenciji su iznimno aktivni, dok se predfrontalni korteks, koji upravlja samokontrolom, planiranjem i procjenom posljedica, razvija sve do sredine dvadesetih.
Laički rečeno, djeci se snažan motor razvije prije kočnica. Tu platforme koje su dizajnirane s varijabilnim sustavom nagrada djeluju poput kockarskog mehanizma.
- Kako algoritmi rade po principu nepredvidivih nagrada (nikad ne znate što slijedi), dopaminski odgovor postaje još snažniji. Upravo ta neizvjesnost čini iskustvo posebno privlačnim i vraća nas ponovno na društvene mreže kako bismo poboljšali raspoloženje. Za adolescente, taj ‘lajk‘ nije samo digitalni znak, on je poruka pripadanja i socijalne potvrde – dodaje izv. prof. dr. c. Havelka Meštrović, pa ističe činjenicu koju bi svi roditelji trebali čuti: očekivati visoku samokontrolu osobe od 12 ili 13 godina nije realno i psihobiološki je nemoguće.
Kratki bijeg može se pretvoriti u propadanje u zečju rupu
Jedan od zabrinjavajućih aspekata ovih sustava nije samo to što zadržavaju pažnju, već i kamo je ponekad vode. Pojam koji se sve češće koristi je rabbit hole, odnosno zečja rupa, pojam koji opisuje spiralni pad u sve ekstremniji ili emocionalno teži sadržaj.
- Algoritmi preporučivanja u osnovi optimiziraju relevantnost sadržaja. Pokušavaju korisniku prikazati ono što je najbliže njegovim nedavnim interesima. Ako korisnik često gleda određeni tip sadržaja, algoritam može zaključiti da je to tema koja ga zanima i početi nuditi slične ili povezane sadržaje – objašnjava prof. Podobnik.
Potom se nameće logično pitanje: može li algoritam uopće prepoznati emocionalno stanje korisnika, na što prof. Podobnik odgovara djelomično potvrdno.
- U određenoj mjeri — da. Platforme mogu analizirati obrasce ponašanja koji indirektno ukazuju na raspoloženje korisnika. TikTok ili YouTube mogu primijetiti da korisnik sve češće gleda sadržaje vezane uz određene teme poput motivacije, stresa ili mentalnog zdravlja te početi nuditi slične sadržaje. Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o preciznom ‘čitanju emocija‘, već o statističkim procjenama temeljenim na ponašanju velikog broja korisnika – odgovara prof. Podobnik.
S psihološke strane, Havelka Meštrović upozorava na dugoročniji rizik koji se rijetko dovoljno naglašava.
- Nažalost, kratki bijeg se pretvara u sate i sate provedene ispred ekrana, te na taj način dolazi do dugoročnog rizika da će dijete koristiti ekran kao glavni i jedini način suočavanja s neugodnim emocijama tuge, stresa i frustracije. Ako ekran postane emocionalni ‘anestetik‘, može doći do slabije emocionalne otpornosti i povećane sklonosti izbjegavajućim obrascima ponašanja – kaže nam izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Svijet bez sekunde praznog hoda
Jedna od glavnih karakteristika digitalnih platforma je ta da su one dizajnirane za eliminiranje svake sekunde praznog hoda, a upravo ta praznina može biti najvažnija za razvoj djeteta. To što je djetetu "dosadno" nije problem koji treba riješiti, već je prostor koji mu treba dati.
- Neuralne mreže koje se aktiviraju u trenucima dosade su izuzetno važne kako bi osoba imala vremena za maštanje, osobnu refleksiju i kreativnost odnosno kreativno povezivanje ideja. Mreža koja se aktivira u trenucima dosade naziva se ‘default mode network‘ koja je važna za unutarnja promišljanja, a ne vanjske zadatke, a povezana je i sa terminom ‘mind wandering‘, zamišljanjem budućnosti i socijalnim promišljanjem. Kada je djeci dosadno, uče samostalno rješavati probleme, jačaju unutarnji dijalog i razvijaju kreativnost – tumači izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
S tehničke strane, prof. Podobnik nam objašnjava kako su digitalne platforme optimizirane za tzv. frictionless experience, odnosno iskustvo bez prekida, u kojem korisnik ne mora donositi mnogo odluka jer sadržaj dolazi sam.
- Na primjer, TikTok se otvara odmah na videu, bez potrebe za traženjem sadržaja. Cilj takvog dizajna je smanjiti ‘trenje‘ između korisnika i sadržaja te povećati vjerojatnost da će korisnik ostati na platformi – objašnjava prof. Podobnik.
Posljedice ovakvih digitalnih sustava primjećuju se u školama i u svakodnevnom životu. Izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović nam objašnjava kako se mozak s vremenom navikava na brzu nagradu (gratifikaciju), stalnu promjenu (pažnja nije usmjerena) i visoku stimulaciju.
- Posljedica takvih kratkih videozapisa i često gledanje istih dovodi do snižene tolerancije na dosadu i do snižene motivacije za zadatke koji traže dulju koncentraciju, poput čitanja, učenja ili rješavanja kompleksnih problema. Stvarni svijet daje sporije i suptilnije nagrade, što može djelovati ‘nezanimljivo‘ u usporedbi s digitalnim sadržajem – ističe izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Roditelji nisu niti slijepi, niti bespomoćni
No, roditelji nisu ni slijepi, ni bespomoćni promatrači. Postoje konkretni signali koji pokazuju da je upotreba ekrana prestala biti rekreacija i postala nešto zabrinjavajuće. Izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović nabrajanje ovih znakova započinje jednom iznimno važnom napomenom, tom da nije uvijek sam ekran korijen problema. Svaka promjena u ponašanju djeteta zaslužuje šire istraživanje uzroka.
- Pojačana razdražljivost pri oduzimanju uređaja, ali i općenito. Poremećaji sna, dijete teže zaspi, hiperaktivno je pred spavanje ili se često budi noću. Socijalno povlačenje iz obiteljskih i prijateljskih odnosa, gubitak interesa za događaje u obitelji. Problemi u školi s ocjenama ili uspjehom. Gubitak interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo. Ključno pitanje nije samo ‘koliko vremena‘, nego: postaje li ekran dominantan izvor zadovoljstva i regulacije emocija? – nabraja nam izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Prof. Podobnik ističe jednu prilično tehnički zanimljivu, a pedagoški korisnu činjenicu: algoritam nije svemoćan ni nepopravljiv, no do određene mjere.
- Algoritmi preporučivanja kontinuirano uče iz ponašanja korisnika. Ako korisnik počne sustavno preskakati određene tipove sadržaja, a više vremena provoditi na drugim temama, sustav relativno brzo prilagođava preporuke. Na primjer, na TikToku nekoliko desetaka interakcija, poput gledanja videa do kraja ili preskakanja, već može značajno promijeniti sadržaj na ForYou stranici. Slično vrijedi i za YouTube, gdje klikovi i vrijeme gledanja utječu na preporuke – dodaje prof. Podobnik.
Razgovor s djetetom o tome kako platforma uči na temelju onoga što gledaju, i da ju mogu aktivno usmjeravati, može transformirati pasivnog konzumenta u svjesnog korisnika.
- Često volim koristiti jednostavnu analogiju: djecu učimo koristiti škare. Škare su izuzetno koristan alat, ali mogu biti opasne ako se koriste neodgovorno. Isto vrijedi i za digitalne tehnologije, one mogu biti iznimno korisne ako ih naučimo koristiti na odgovoran način – ističe prof. Podobnik.
Zabrane nemaju smisla
Kada roditelj uoči problem, često je prva reakcija zabrana, no izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović objašnjava zašto to gotovo nikad ne funkcionira.
- Roditelji bi trebali razumjeti kako sustav gubitka autonomije kod adolescenata izaziva snažan otpor i ne donosi željene rezultate. Upravo stoga, izravne zabrane poput ‘oduzet ću ti PlayStation‘ ne polučuju željene rezultate. Znamo kako je zabranjeno voće uvijek najslađe – kaže nam izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Alternativa je pristup koji počiva na znatiželji, a ne osudi. Izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović savjetuje da razgovor uvijek počinje s "Primijetio/la sam", a ne s "Ti uvijek", dakle opažanjem, ne optužbom. Potom roditelj dijeli vlastitu emociju, primjerice da ga brine koliko dijete provodi vremena na ekranu jer mu je stalo do toga kako se osjeća. Ključno je da razgovor bude dijalog, a ne monolog, što znači pitati dijete kako ono samo vidi ravnotežu između ekrana i ostalih aktivnosti.
Oba naša sugovornika zaključuju gotovo istim tonom, s odbacivanjem narativa o roditeljskoj bespomoćnosti pred tehnologijom.
- Nema potrebe osjećati se bespomoćno pred tehnologijom. Ključ je u konstruktivnom i pozitivnom pristupu, a ne u pokušaju potpunog izbjegavanja tehnologije. Važno je s djecom razgovarati o tome kako digitalne platforme funkcioniraju i razvijati digitalnu pismenost od najranije dobi – kaže nam prof. Podobnik.
- Uvođenje jedne obiteljske rutine bez ekrana, primjerice bez mobitela za stolom ili sat vremena bez ekrana prije spavanja. Ne radi se o potpunoj zabrani, nego o uspostavljanju ravnoteže i promjeni obiteljske dinamike - zaključuje izv. prof. dr. sc. Havelka Meštrović.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i A1 Hrvatska.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....