- Da-da-da-da-da! - probudilo me vikanje i lupanje jedne male ručice po glavi. To je bio moj mali čovječuljak, naspavan, veseo i spreman za igru.
- Vab-vab-vab! Mam-mam, frrrrrrrrrrrr!
Naš desetomjesečni Filip već jako lijepo izgovara različite slogove, pa i čitave riječi. Doduše, on ne zna kad izgovori neku pravu riječ, ali mi se zato oduševimo kad uspije izgovoriti ma-ma, ta-ta, ajde ili tako nešto.
- Joj slušaj, rekao mi je mama! - vičem ja raznježeno kad mali slučajno potrefi baš taj slog, no Filip već u sljedećem trenutku puza za našom labradoricom Hilom i isto tako viče ma-ma-ma-ma.
Bogatstvo riječi
U našoj kolekciji riječi dosad, dakle, imamo: ma-ma-ma, ta-ta-ta, da-da-da, ba-ba-ba, ne-ne-ne, vab-vab, ajd(e), pa-pa-pa, aghhhh i slično. Uglavnom ih ispaljuje nevezano uz predmet kojim se igra ili osobu koja je uz njega, tako da mi se čini da on zasad samo isprobava što sve može izgovoriti ali još ne imenuje stvari.
No ti slogovi koje izgovara sve više i više liče na prave slogove upotrebljive u hrvatskom jeziku. Znači - biološko ogledalo odradilo je svoje. Taj pojam 'biološko ogledalo' označava situaciju u kojoj male bebe izgovaraju sve moguće glasove, a onda njihovi roditelji za njima ponavljaju one glasove koji su upotrebljivi u njihovom jeziku. Beba potom te odabrane glasove ponavljava i tako zapravo počinje učenje jezike. Sve to se odvija spontano, ali mehanizam učenja jezika je takav. Kad je beba malo veća, može već ponoviti i čitavu riječ, no mi još nismo došli do te faze.
- Ajde reci mama! Ma-ma. Ma-ma. - kažem ja Filipu kad mi se čini baš posebno razgovorljiv.
On tad malo zastane i pogleda me, nasmiješi se ali ne kaže ništa. Čini se kao da kuži da je to neka važna riječ, ali još ju ne može artikulirati. Slično pokušavamo i s tata, Hila ili pa-pa.
Puno više razumije
No iako još ne govori, razumije puno više nego se na prvi pogled može činiti. Evo, recimo, jako dobro zna što znači 'ne', iako ne posluša baš uvijek. 'Ne' obavezno dobije kad pokuša dotaknuti utičnicu ili kockom lupati po televizoru. Tad samo nakratko prestane s time što je već radio, okrene se, pogleda nas preko ramena, nasmije se pa nastavi po svome dok ga doslovce ne odnesemo na drugi kraj sobe.
Zna on, vražićak mali, jako dobro što to 'ne' znači. Ali nas ne šljivi.
I prije mi je bilo jasno da razumije neke jednostavnije stvari i da zna tko su mama ili tata, ali nedavno me iznenadio kako razumije i neke posve neočekivane riječi. Sjedili smo, tako, na krevetu i oblačili čarapice i kad god bi mu ja navukla jednu, on bi drugu već skinuo i bacio je na pod.
- Pa gdje je čarapica? Bacio si ju? Sad će nogici biti hladno? Gdje je čarapica? - pričala sam mu kao i obično. No ovaj put na moje pitanje 'gdje je čarapica', Filip se nagnuo preko ruba kreveta, pokazao rukom prema čarapici na podu i rekao: 'Ba!'
- Pa ti znaš što je čarapica?! Ti si jako pametan dečko!
'On zna što je čarapa! Ako zna takvu riječ, tko zna što još zna!', pomislila sam. I zaista, s obzirom na to kako na njih reagira, čini se da zna priličan broj riječi. Recimo, zna što je kašica, pa kad sjedi u svojoj hranilici i gladno cendra, obično se smiri kad mu kažem: 'Evo, ide sad tvoja kašica!' Obično tad prestane cendrati, čak se ponekad i nasmiješi. Uglavnom, izgleda da riječ 'kašica' jako dobro zna. Zna i tko je Hila, pa kad ga pitam 'Gdje je naša mala Hila?', počne se osvrtati oko sebe tražeći je.
Što kažu stručnjaci
Za razvoj govora, stručnjaci preporučuju nekoliko vrlo jednostavnih stvari. Kao jedan od najčešćih savjeta, pojavljuje se: imenujte, imenujte, imenujte! Što god vidite, što god radite, što god dijete gleda ili radi - sve imenujte. Na to se čovjek obično treba malo priviknuti, jer nitko nema običaj verbalizirati sve što radi. No kad imaš malu bebu, postane ti posve uobičajeno prčkati nešto po kuhinji i usput pripovijedati: 'Sad će mama očistiti mrkvicu. Da - mrkvicu. Pa ćemo je onda skuhati. Evo, tu ćemo staviti vodicu, pa onda mrkvicu. Pravit ćemo mome malom mišku kašicu. Da, ljubavi, stiže kašica za tebe.'
Mi tako detaljno opisujemo sve što se događa oko nas kad se kupamo, kad idemo u dućan, kad se vozimo u kolicima.
Ni sama ne znam koliko riječi dnevno tako izgovorimo, pa kad navečer mali zaspi, Krešo i ja često znamo i po sat vremena ne izgovoriti ni jednu riječ već komuniciramo samo gestama. Umori se čovjek od tolike priče.
Još jedna stvar koja se preporučuje da bi se potaknuo razvoj govora kod djeteta je da mu se ne tepa već da se s njime razgovara posve normalno, kao s odraslim čovjekom. Nisam sigurna je li ikome ikada pošlo za rukom suspregnuti se od tepanja maloj, slatkoj bebi. Ja u svakom slučaju to ne mogu, iako često, iz čiste zafrkancije, povedem s Filipom kakav ozbiljan, 'odrasli', razgovor. Tad mu kažem otprilike: 'Što kažeš ti, mladiću, na ovu situaciju? Stvar je prilično ozbiljna!'
Također, djeci treba puno pjevati i recitirati pjesmice i brojalice - a na tome smo već skoro doktorirali. Kad ispucamo sve pjesmice, onda se bacamo na komponiranje naših vlastitih. Dobro, nećemo baš završiti na Euroviziji, ali Filipa ti domaći uratci prilično vesele. Također, često sasvim obične rečenice pjevušimo na neku poznatu melodiju pa recimo na melodiju iz Štrumpfova ubacimo tekst 'Ma-la no-gicaaaa, mo-ja bu-bicaaa!' ili nešto slično. Što god radimo, pretvaramo u stihove, čak i kad izađemo iz kuće.
- Skoro sam u dućanu prodavačici otpjevao 'Po-la kile kru-haaa i je-dno veliko mlijekooooo! – veli mi Krešo neki dan vraćajući se iz kupovine.
Naš Filip, dakle, govori ali je to zasad neki njegov jezik. No trenutak kad će izgovoriti svoju prvu, pravu riječ, čini mi se vrlo blizu. A s obzirom da razumije i puno više nego se nama čini, opasno se približava i trenutak kad ćemo mi morati početi jako paziti što pred njime govorimo.