Prvo tromjesečje trudnoće iz mnogo je razloga teško za ženu, iznimno česti posjeti liječniku svakako su jedan od njih.
 Foto: iStock
Nova mama

Mislili ste odmarati u trudnoći? Neće ići, čeka vas hrpa pretraga

14. rujan 2016.
Zahvaljujući posebnoj kutiji za uputnice trudnica, začas sam došla na red. Rekli su mi da će nalazi biti gotovi za par dana te da mi ih mogu poslati i e-mailom. To je još jedna zgodna stvar za koju se, slušajući sve one grozne stvari o našem zdravstvu, nisam nadala da postoji.

Nemam baš puno iskustva s liječnicima, srećom. Nisam često bila bolesna, a i kad jesam radilo se o nekim virozama i sličnim manjim boljeticama. Sjećam se da sam jednom nazvala svoju doktoricu opće prakse kako bih se naručila na pregled zbog problema sa sinusima, a ona mi je rekla: 'Oho, Silvija, pa zar je već prošla godina dana?' Naime, kod doktorice bih, u najboljem (ili najgorem) slučaju, išla tek jednom godišnje.

No kad sam zatrudnjela, to se promijenilo, naravno. Kad ste trudni, liječnik vam postane najbolji prijatelj.

Kada ste zadnji puta bili na pregledu?

Nakon što sam doznala sretnu vijest, prvi korak je bio posjet ginekologu kod kojeg sam obavila prvi pregled i koji me uputio dalje. A to dalje je doista bilo temeljito. Krvne pretrage, prve, druge, treće, urin, prvi put, drugi put, treći put, razni brisevi, konstantne kontrole težine i tlaka da i ne spominjem. Uglavnom, pregledali su me tako detaljno i temeljito kao nikad u životu. I to je u redu. Štoviše, čovjek bi trebao prekontrolirati neke osnovne stvari barem jednom svakih nekoliko godina, tek toliko da zna u kakvom je stanju. No to se najčešće ne događa. I dok auto vozimo na tehnički pregled obavezno jednom godišnje, svoje vlastito tijelo kontroliramo znatno rjeđe. Znam da će sad neki reći: 'Ah, ali tako se dugo čeka da se dođe na red!' Točno, dugo se čeka. No je li bolje čekati na neku pretragu par mjeseci ili ne otići nikad?

Uglavnom, kad je završio s ultrazvučnim pregledom, ginekolog mi je krenuo pisati razne uputnice:

- Ovo vam je za vađenje krvi, a ovo za urin. To idete u dom zdravlja. Rade vam uglavnom rano ujutro. Zatim idite u Petrovu, ne bolnicu, nego Zavod za transfuzijsku medicinu, to vam je na broju 3. Tamo će vam opet izvaditi krv i dobit ćete dva nalaza, jedan o krvnoj grupi, drugi o zaraznim bolestima, a onda ćete ove briseve odnijeti u Zavod za javno zdravstvo, tamo im to predajte pa će vas zvati za par dana kad bude gotovo.

Gledala sam hrpu uputnica koje su se gomilale preda mnom na stolu i pokušala sve popamtiti:

- Ova je za krv, jel...? - pokušavala sam odgonetnuti na što se koja odnosi. - A s ovom onda idem u Petrovu? Ili s ovom?

Sve mi se pomiješalo. Gdje dajem krv, gdje nosim bris, što je za što... aaaaaa!

- Čekajte, polako - rekao je smireni liječnik valjda naviknut na zbunjene nove trudnice.

Uzeo je post-it naljepnice, na njima napisao naziv pretrage i mjesto gdje moram ići te po jednu zalijepio na svaku pojedinu uputnicu. Skupila sam ih sve sa stola i spremila u fascikl, pozdravila dragog doktora i izašla iz ordinacije s namjerom da ništa od ovoga ne odgađam već da odmah sutra počnem prikupljati sve nalaze.

Obavezne pretrage u ranoj trudnoći su:

Prvi UZV pregled, bimanualni genitalni pregled, probiranje ugroženih trudnoća; visina, težina, krvni tlak, urin, sediment, kompletna krva slika, krvna grupa, Rh, testovi senzibilizacije, PAPA, planiranje genetskog savjetovanja, prenatalna dijagnostika.

Sutradan ujutro pojavila sam se u domu zdravlja u cik zore, barem sam tako mislila. No već u 7 sati čekaonica je bila krcata. Valjda je 40 ljudi čekalo da im izvade krv i tada sam shvatila u čemu se sastoji ta dodana vrijednost koja se plaća kod privatnih liječnika: nema čekanja! Privatnik ti krv izvadi u svojoj ordinaciji i ti dalje ne brineš niti o dupkom punoj čekaonici, niti o podizanju nalaza, niti o ičemu takvom. Jedina briga koju imaš je kako ćeš platiti tu uslugu. A kako će pretraga u trudnoći biti puno, rijetki si to mogu priuštiti. I tako sam duboko uzdahnula i stala u red s ostalim čekačima.

No tada sam uz vrata laboratorija ugledala nešto što me silno razveselilo. Ondje su bile dvije kutije za uputnice. Na jednoj, posve pretrpanoj, pisalo je samo 'Uputnice', a na drugoj, skoro praznoj, pisalo je 'Trudnice'. Pa trudnice imaju poseban tretman, a JA sam sad trudnica! To je nešto na što se čovjek treba naviknuti jer u početku se ne osjećaš trudno i samog sebe valja podsjećati na to novo stanje u kojem se nalaziš.

Strah od ječmenca je čudo

U prvim mjesecima trudnoće doista sam trebala samu sebe - a ponekad i druge - podsjećati da sam trudna. Počela sam obraćati pažnju na natpise 'Trudnice' i uvidjela da ih ima dosta. Trudnice imaju prednost u domovima zdravlja i bolnicama, u bankama i poštama, pa čak i trgovački centri često imaju posebne blagajne za trudnice i roditelje s djecom. Svakako to iskoristite i nemojte se sramiti tražiti svoje pravo. Meni je trebalo malo vremena da se osokolim, ali ubrzo je krenulo. Kad dođem u banku ili na slično mjesto, značajno se primim za trbuh i objavim svima u redu o čemu se radi. Vjerujte, neće se nitko buniti. Kao što je rekla jedna moja draga prijateljica: Strah od ječmenca je čudo!

No vratimo se na one pretrage.

Zahvaljujući posebnoj kutiji za uputnice trudnica, začas sam došla na red. Rekli su mi da će nalazi biti gotovi za par dana te da mi ih mogu poslati i e-mailom. To je još jedna zgodna stvar za koju se, slušajući sve one grozne stvari o našem zdravstvu, nisam nadala da postoji.

Šetanje još nikoga nije ubilo

Sljedeći dan je na redu bilo vađenje krvi u Zavodu za transfuzijsku medicinu. Od prve sam našla adresu, ali sam fulala zgradu. Na porti prve zgrade su me uputili kroz dvorište do sljedeće zgrade, pa po stepenicama ravno. Kad sam došla tamo, vratili su me malo niže dolje, prva vrata lijevo. Tamo nije bilo nikog, pa sam kucala na susjedna vrata. Otvorila je jedna medicinska sestra koja mi je čitav put objasnila malo detaljnije i opet me vratila po stepenicama gore, no ipak ne skroz gore, nego prva staklena vrata desno.

Dok sam se tako gubila po raštrkanim zgradama Zavoda zabavljala me ideja da je ovo možda namjerno smišljeno kako bi čovjek dokazao da je dovoljno sposoban biti roditelj. Ako uspiješ pronaći sve laboratorije, obaviti sve pretrage, podignuti na vrijeme sve nalaze i odfurati ih natrag svom ginekologu - a da putem ništa ne zaboraviš ili izgubiš - pa valjda ćeš se onda moći brinuti i za bebu.

'Ovo su krvne pretrage, ali i test strpljenja i inteligencije', smijala sam se u sebi.

Sreća koje smo rijetko svjesni

Nakon par dana nalazi su bili gotovi. Zanimljivo je to kako na dobre nalaze gledamo kao na uspješno položen ispit.

'Razina eritrocita mi je savršena!' objaviš važno i ponosno kao da je to tvoja zasluga.

Pritom ne mislim reći da ne utječemo na svoje zdravlje - naravno da utječemo - ali mora se priznati da je tu i puno sreće. Možeš se ispravno hraniti, vježbati, ići rano u krevet, ali svejedno možeš imati nepopravljivo nisku razinu željeza što će ti zagorčati život.

Dok sam prebirala po svojim uglavnom dobrim nalazima, osjetila sam zahvalnost što sam zdrava. Tu vrstu zahvalnosti najčešće zaboravljamo, a upravo toga bi trebali biti svjesni baš svaki dan. Da je samo jedna vrijednost u tim nepreglednim papirima bila previsoka ili preniska, čitav život bi se okrenuo naopačke. Ako ste zdravi, budite zbog toga zahvalni jer sve ostale probleme već ćete nekako riješiti.

Teme
Linker
19. rujan 2021 10:35