Agroenergetski parkovi: nova infrastruktura za konkurentnu Hrvatsku

Hrvatska se često bavi posljedicama, a prerijetko sustavom. Odvojeno razgovaramo o uvozu hrane, skupoj energiji, otpadu, poljoprivredi, turizmu i regionalnom razvoju, iako su to dijelovi iste slike. Prerađivač hrane ne može biti konkurentan ako energiju plaća skupo i nepredvidivo. Turizam ne može dugoročno govoriti o održivosti ako hranu i energiju u velikoj mjeri uvozi, a biootpad promatra samo kao trošak.

Brojevi su najbolji podsjetnik da nam treba drukčiji pristup. Prema projekcijama za 2025., Hrvatska uvozi gotovo sedam milijardi eura poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, uz deficit od 2,85 milijardi eura. Istodobno godišnje nastaje oko 0,48 milijuna tona otpada od hrane, odnosno oko 124 kilograma po stanovniku. Dio tog otpada treba spriječiti i donirati, ali neizbježni dio mora postati sirovina za bioplin, kompost, digestat, toplinu i CO₂.

Upravo se tu otvara prostor za agroenergetske parkove. To nisu klasične industrijske zone ni samo solarni paneli na krovovima. To su proizvodno-energetski sustavi u kojima se povezuju otkup, skladištenje, prerada hrane, obnovljivi izvori, bioplin, baterije, sušare, hladnjače, plastenici i logistika. Njihova je zadaća smanjiti trošak energije, povećati vrijednost sirovine i zadržati dodanu vrijednost lokalno.

Hrvatska ima zemlju, sunce, vodu, vrijedne proizvođače i snažan turizam, ali prečesto prodajemo sirovinu, a uvozimo gotov proizvod. Ako ih znamo skladištiti, hladiti, sušiti, pakirati i pretvarati u proizvode veće vrijednosti, poljoprivreda prestaje biti sezonska djelatnost i postaje industrija. U tom prijelazu energija je ključni input.

Energija određuje cijenu navodnjavanja, hlađenja, sušenja, prerade i transporta. Hrvatska ima oko 2500 sunčanih sati godišnje i značajan solarni potencijal, ali solar sam po sebi nije dovoljan. Prava vrijednost nastaje kada se solarna elektrana poveže s baterijom, bioplinom, hladnjačom, sušarom, plastenikom i pametnim upravljanjem potrošnjom.

Zato vjerujem da je sljedeći korak hrvatske industrijske politike povezivanje hrane i energije. Ne kao nova strategija na papiru, nego kao mreža agroenergetskih parkova u hrvatskim regijama. Takvi parkovi mogu proizvođaču nuditi otkup, analizu kvalitete, hladnjaču, sušaru, preradu, logistiku i pristup tržištu.

Čaporice kod Trilja razvijamo kao praktičan primjer tog modela. Na jednoj lokaciji povezujemo biootpad, kominu masline, bioplinsko postrojenje, solarnu energiju, baterije, podatkovni centar, sušare, hladnjače i preradu poljoprivrednih proizvoda. Komina masline, koja je godinama bila problem zbrinjavanja, može postati sirovina za energiju, toplinu, ekstrakte, košticu, biochar ili poboljšivače tla. Biootpad iz hotela, restorana, tržnica i gradova također ne mora završiti kao trošak, nego kao ulaz u kružno gospodarstvo.

Posebno je važno razumjeti vrijednost topline i hlađenja. U energetici se najčešće govori o struji, ali u agroindustriji toplina i rashladna energija često odlučuju o isplativosti. Toplina iz bioplina ili biomase može sušiti kominu, ljekovito bilje, voće, povrće i digestat, grijati plastenike ili se preko apsorpcijskih sustava pretvoriti u hlađenje. Hladnjača, sušara i lokalna energija mijenjaju pregovaračku poziciju proizvođača: ne mora prodati odmah nakon berbe, nego kada proizvod ima veću vrijednost.

U Inovaprou zato ne razvijamo samo pojedinačne projekte, nego integrirane sustave. Radimo vlastitu proizvodnju sušara, hladnjača i dijela opreme, a kao sistemski integratori povezujemo struju, rashladnu energiju, otpadnu toplinu, bioplin, vodik i CO₂. Mikromreža budućnosti neće biti samo električna mreža. To će biti mreža struje, topline, hlađenja, vodika i bioplina te CO₂ kao tehnološke sirovine za plastenike, ekstrakciju i prehrambenu industriju.

Biogospodarstvo nije zelena parola. Ono znači da ostatak iz jednog procesa postaje sirovina za drugi. Komina masline, krumpirova kora, zelena rezidba, ostaci hrane, digestat, CO₂ i otpadna toplina postaju dio proizvodnog ciklusa. Umjesto da svaki problem rješavamo odvojeno, trebamo sustave u kojima se problemi pretvaraju u rješenja.

Za poslovnu zajednicu to je velika prilika. Sljedeća faza konkurentnosti neće biti samo rast prihoda nego i sposobnost upravljanja energijom, sirovinama, otpadom, vodom, logistikom i podacima.

Važnu ulogu može imati i javni sektor. Zelena javna nabava je alat koji nam je dala EU. Može potrošnju hrane u bolnicama, školama, vrtićima, domovima za starije, vojsci i drugim sustavima usmjeravati prema domaćoj proizvodnji, lokalnoj preradi i infrastrukturi agroenergetskih parkova. To je sigurniji plasman za poljoprivrednike i manja ovisnost o uvozu. Kada se takva infrastruktura izgradi, onda su drugi korak hoteli, restorani, trgovački centri...

Zato nam treba novi model: lokalni OPG-ovi i proizvođači povezani s privatnom agroenergetskom potpornom infrastrukturom, uz podršku gradova, županija, javnih ustanova i poslovne zajednice. Hrvatska ne može konkurirati količinama najvećih poljoprivrednih zemalja, ali može konkurirati pametnim sustavima, kvalitetom, lokalnim lancima, energetskom učinkovitošću i kružnim gospodarstvom.

Agroenergetski parkovi mogu biti model kako povezati selo i industriju, poljoprivredu i energetiku, otpad i proizvodnju, lokalnu zajednicu i izvoz. Projekt u Čaporicama koji razvijamo je naš pokušaj da taj model pokažemo u praksi. Vjerujem da takvih projekata Hrvatskoj treba više - ne kao izoliranih investicija, nego kao mreže novih regionalnih motora razvoja.