O ukupnim efektima trošarina, kako za državni proračun, tako i potrošače razgovarali smo s Emanuelom Braccom, profesorom na Sveučilištu u Veroni. Njegova glavna teza je da razina oporezivanja treba biti razmjerna razini štete koju proizvodi korištenje ili konzumacija određenog proizvoda. Po njegovom mišljenju zabrana takvih proizvoda bila bi jako teška, a možda i nepotrebna. Ilustrira to primjerom da vožnja automobila zasigurno zagađuje, ali, ističe, donosi goleme ekonomske i društvene prednosti.
Profesore, sa zanimanjem smo popratili vaše izlaganje i diskusiju na Poreznoj konferenciji. Iako generalno svi nekako smatramo da je uloga trošarina većinom u službi prikupljanja prihoda proračuna to zapravo nije sasvim tako, već su socijalne implikcije daleko veće. Možete li kratko prokomentirati te pojasniti kako bismo trebali promatrati ukupne efekte trošarina?
Trošarine su zasigurno važan izvor državnih prihoda. Čini mi se kako u Hrvatskoj trošarine čine oko 5 posto ukupnih državnih prihoda, a da najveći dio tih prihoda dolazi od trošarina na gorivo. Trošarine zaista služe prikupljanju prihoda, međutim isto tako one služe da utječu na potrošnju štetnih proizvoda, bilo da govorimo o zagađivanju, ovisnosti ili štetnim zdravstvenim ishodima. Ne treba zaboraviti da države mogu u isto vrijeme zadovoljiti i cilj prikupljanja prihoda kao i cilj utjecanja na ponašanje pojedinaca kroz oporezivanje. To je osobito važno kada se govori o direktivama o oporezivanju energije (ETD) i oporezivanju duhanskih proizvoda (TED), budući da u oba slučaja trošarine mogu doprinijeti poticanju potrošača prema boljim proizvodima, poboljšavajući cjelokupni sustav. I to mogu činiti dok ostvaruju prihode. U slučaju Direktive o oporezivanju energije (ETD), Komisija pokušava upravo to postići svojim prijedlogom. To je moderan pristup, usmjeren na stvaranje pozitivnih učinaka ponašanja o kojima govorim.
Većina trošarinskih roba, odnosno njihovo korištenje, ima ili zdravstvene ili implikacije na okoliš. Je li rješenje u ukidanju potrošnje takvih proizvoda? Kako bi se to odrazilo na ukupni socijalni i ekonomski aspekt društva te je li nešto tako uopće realno?
Eliminirati konzumaciju tih proizvoda može biti vrlo teško, a možda i nije potrebno ili korisno. Vožnja automobila zasigurno zagađuje, ali također donosi goleme ekonomske i društvene prednosti. Slično tome, umjerena konzumacija alkohola ili šećera ne mora biti štetna za zdravlje. Što se duhanskih proizvoda tiče, zbog ovisnosti i njihove ukorijenjenosti u našoj kulturi, možda nije izvedivo potpuno ih zabraniti. Moramo uzeti u obzir i učinak koji potpuna zabrana može imati na ilegalne kanale opskrbe. To nije nešto novo. Takvih primjera ima kroz našu cijelu povijest. Razmislite o klasičnom primjeru prohibicionista u SAD-u. Sve u svemu, vjerojatno je realnije pokušati oporezivanjem i kampanjama informiranja odgurnuti potrošače od nezdravih navika.
Proizvodi evoluiraju uvažavajući trendove i preferencije potrošača. Jednako vrijedi i za trošarinske proizvode. Primjerice, ljudi sve više traže električne automobile koji su manje štetni za okoliš ili traže manje štetne supstitute pušenju i slično. Kako onda treba postaviti politiku trošarina u odnosu na razinu štetnosti proizvoda?
Osnovna ekonomska teorija govori nam da štetni proizvodi – tj. proizvodi koji stvaraju negativne eksternalije ili internalije – mogu biti oporezivani kako bi se ispravila činjenica da proizvođači i potrošači ne uzimaju u potpunosti u obzir štetu koju ti proizvodi čine. Navedeno pak podrazumijeva da razina oporezivanja treba biti razmjerna razini štete i elastičnosti ponude i potražnje, odnosno koliko su potrošači i proizvođači pogođeni promjenom cijene. Laički rečeno: ako je proizvod jako štetan, treba ga snažno i oporezivati. Ako je manje štetan, manje ga treba i oporezivati.
Postoje li primjeri koje biste izdvojili, a u kojima bi trebalo uzeti u obzir odnos štetnosti i trošarinske politike?
Na mnogim tržištima trošarinska politika uzima u obzir ovaj odnos: jaka se alkoholna pića obično oporezuju više od piva i vina; porez na cestovna motorna vozila često se povezuje s razinom emisije štetnih plinova kod automobila (veza visine poreza i štetnosti); zaslađenim je pićima porez proporcionalan količini dodanog šećera. U tom smislu bilo bi poželjno da se i na širem tržištu nikotinskih i duhanskih proizvoda oni mogu oporezivati prema njihovoj štetnosti, rabeći načelo oporezivanja temeljenog na riziku, pri čemu se tradicionalne cigarete oporezuju više od ostalih inovativnih proizvoda.
U kojoj mjeri zakonodavstvo prati brze promjene u razvoju proizvoda i preferencije potrošača? Događa li se išta trenutno na tom planu na razini naionalnih država ili supranacionalnim razinama?
Zakonodavstvo je obično sporo u tome. Kako novi proizvodi počinju s malim tržišnim udjelima, vlade ih u početku ignoriraju. Ako uzmemo za primjer nikotinske proizvode, tada možemo reći kako inovativni nikotinski proizvodi postaju sve popularniji, vlada ih sve više i više oporezuje na vrlo heterogene načine. Direktiva EU-a koja upućuje sve nacionalne propise također je stara 10 godina, a napisana je prije nego što su svi ovi novi proizvodi nastali ili postali relevantni. U narednim mjesecima ova EU direktiva bit će ažurirana kako bi, među ostalim, obuhvatila i ove proizvode. Na energetskom planu vidimo neke vrlo dobre korake u pravom smjeru i to u pogledu primjene načela utjecanja na ponašanje kroz oporezivanje.
I sami ste radili na određenim modelima i ekonomskim analizama koje se tiču principa smanjenja štete. Što biste u tom smislu izdvojili kao vaše zaključke i razmišljanja?
Moja glavna poruka jest da razina oporezivanja treba biti usmjerena prema štetnosti, kako bi potrošači koji odluče konzumirati štetnije proizvode mogli biti motivirani prema korištenju manje rizičnih alternativa. To vrijedi u svakoj industriji. Od automobila do hrane i svega između. U slučaju duhana, taj bi pristup pomogao u smanjenju prevalencije pušenja uz istovremeno očuvanje državnih prihoda i poboljšanje zdravstvenih i socijalnih stanja.