Sve je počelo s gajbom zečeva. Andriji Škrlecu ujak je poklonio gajbu za kuniće i tu je počela njegova čvrsta veza s poljoprivredom. Ratarstvom, za početak. Dječak je postao vrlo poduzetan mladić, prodavao je kuniće i zarađivao pristojan džeparac. Onda je upisao fakultet, agronomiju - smjer animalnih znanosti, poslije još i proizvodnju i preradu mesa, pa zaključio da će, dok je on u Zagrebu, s kunićima biti previše posla za majku pa je prešao na ratarstvo. Čeka berbu 15 tona graha, niskog trešnjevca.
Ali vratimo se nakratko na početak.
Andrija Škrlec nekako je oduvijek znao da će se baviti poljoprivredom. Na zemlji su mu bili majka i otac, pomagao je, svašta naučio i bio radoznao naučiti još više. Kad je otac trebao birati između rada na polju ili u postolarskoj radionici, izabrao je potonje jer lakše se hranila obitelj popravljanjem cipela nego ratarstvom, čime se tada bavio.
- Iako smo kratko vrijeme stali s obradom zemlje, moj interes nije splasnuo. Ipak sam odmalena bio oko traktora, u sve su nas uključivali - kaže Andrija.
Starinske sorte
Kad je prodao kuniće, pospremio gajbu, otišao učiti i vratio se s diplomom, iako je završio animalne znanosti, posvetio se ratarstvu. Radio je prvo nakratko i u mesnoj industriji, sijao je bijeli kukuruz, uvjeren da će ta, puno zdravija biljka od sveprisutnog žutog kukuruza prolaziti dobro kod pekara, ali...
- Prevario sam se, domaća starinska sorta sjemena nije ih zanimala. Bilo im je to tada preskupo, puno su više zarađivali na običnom kruhu. Mislim da bi se sad, kad su ljudi ekološki osvješteniji i posvećeniji zdravim namirnicama, to isplatilo, ali tad sam odustao. Prešao sam na konvencionalni kukuruz, hibrid, i sa žaljenjem razmišljao kako pokraj prave, sasvim domaće sorte ljudi biraju hibrid. No takvi smo - kaže.
Još kad je ono ganjao biznis s kunićima, u drugom razredu srednje škole, obitelj je igrom slučaja, kaže, počela sijati grah, kojem je posvećen i dandanas. Sve što radi, uz njega je Ines, buduća supruga.
- Krenuli smo s 300 kvadrata koje smo posijali samo za naše potrebe, ali urodio je ekstremno pa smo višak prodali. I shvatili da bi to moglo prolaziti pa smo sljedeće godine zasijali i malo više. Otad svake godine rastemo površinom - kaže. Paralelno s grahom uzgajao je i kukuruz, ali odustaje. Kukuruzu su u svibnju presudile divlje svinje, koje su istu noć kad ga je posijao izrovale šest hektara nasada i nanijele veliku šteta. Ne vidi mogućnost da se izbori protiv njih.
- Jako ih je puno, svake godine sve više, nikad nije bilo tako. U šumama nemaju mira, ove koje uništavaju naše nasade gravitirale su Ivančici, ali sad im je previše quadova, rušenja šume i jednostavno nemaju mira pa su se spustile. Odavde do Konjščine ogromne su šumske površine gdje se zavlače i noću izlaze na polja. Lovostaja na njih zbog afričke kuge nema, ali lovci se baš ne angažiraju - govori. Zbog epizoda sa svinjama odlučio se sasvim posvetiti grahu, pa presijao šest uništenih hektara i posijao još.
Tatina ideja
- Grah je bio planiran na pet hektara, sad ga imamo na 10. Isto toliko imamo i pšenice i dva hektara kukuruza. Neke su parcele ostale prazne. Kukuruz smo davali u otkup, a grah prodajemo sami, na kućnom pragu.
- Nemamo posrednika. Dok je tata još imao postolarsku radionicu, a hvala bogu dobar je na jeziku, u pozitivnom smislu, s mušterijama koje su dolazile zbog popravka cipela pričao je o svačemu, tako i o našem grahu. Dosad smo bez problema sve prodali, 80 posto graha prodam zahvaljujući usmenoj predaji. Da pokucam o drvo, dosad nismo dobili nijedan prigovor. Narudžbe su odavno stigle. U probi imamo i kanadski, crveni grah poznat iz meksičkih salata, slavonski zelenček i bijeli niski grah. U planu je proširiti proizvodnju i u potrazi smo za novom parcelom - veliki su planovi s grahom za budućnost.
Nužna mehanizacija
Kako Andrija nikad ne miruje, već je napravio planove za površine pod mahunama, češnjakom i bučama od čijih se koštica radi crno ulje. Tek sad nam kaže da se odmalena želio baviti ratarstvom, zato ga je zapravo i upisao, ali "život me odvukao u drugom smjeru i pokazalo se to dobrim", kaže. Ima 27 godina. Može li se živjeti samo od poljoprivrede, još ne zna jer nije morao tako živjeti. Otkaz u mesnoj industriji dao je 26. svibnja.
- Ako grah finaliziramo kako smo zamislili i još malo povećamo površinu pod povrćem, može se. Samo se treba posložiti mehanizacijski. Ranije smo dosta toga radili ručno i ubijali se. Dva hektara graha mama i ja smo dva mjeseca ručno svakodnevno plijevili. Užas. Uz mehanizaciju ćemo, međutim, sve to lijepo odraditi - govori. Mehanizaciju o kojoj govori polako prikuplja. Prošao je na mjeri za mlade poljoprivrednike 1.6.1. i iz EU fonda dobio novac kojim je kupio međuredni kultivator za okopavanje graha, a sam je kupio češljastu drljaču koja ukopava unutar reda, između biljaka.
- Kupili smo i prikolicu od 10 tona, rezač graha koji ga podiže iz zemlje i stavlja u gredu i kombajn za grah. Ukupno je naša mehanizacija sada vrijedna oko milijun kuna. Za polje smo se opremili, sad nam za skladište treba jači selektor i hladnjača. Naš grah ne tretiramo protiv žiška i moramo ga zamrznuti na tjedan dana. Bez toga žižak u vrlo kratkom roku sve pojede - govori.
Fond im je dosad, od 50.000 odobrenih eura, isplatio prvu tranšu od 35.000 eura, a preostalih 15.000 dobit će po finalizaciji natječaja. Natječaj mora finalizirati sljedeće godine u lipnju, nakon čega počinje teći rok od pet godina, koliko se po uvjetima natječaja mora baviti poljoprivredom. Prekine li, vraća novac.
- Odustajanje nam ne pada na pamet. Grah koji uzgajamo čisto je ekološki proizveden, koristimo striktno dopuštene preparate za ekološku poljoprivredu.
Andrija s veseljem i bez straha od divljih svinja čeka berbu u rujnu. Tad će i on sam nakon dugo vremena pojesti domaći grah jer potražnja je bila tolika da im nije ostalo ni za vlastite potrebe.
