Polovica ljudi u Njemačkoj provede kraj svog života u bolnici – iako bi većina radije umrla kod kuće. Razloga za to ima više, ali je činjenica da se to bolnicama isplati. Na to se odavno žale i liječnici.
Ingrid L. je već tri mjeseca u komi nakon srčanog zastoja. Njezin suprug se očajnički bori da liječnici ispoštuju njenu volju i da joj bude dozvoljeno da umre na miru. „Užasno je! Nikako nije htjela mjesecima ležati priključena na aparate", kaže suprug.
Liječnik palijativne medicine Matthias Töns kaže da ciljeve terapije moraju jasnije definirati kako liječnici tako i pacijenti.„Ako pacijent kaže: ‚Više me strah da još 20 godina živim kao biljka i gledam u strop. Bolje da umrem‘, onda se to mora prihvatiti."
Ali, prirodna smrt je sve rjeđa pojava u razvijenim društvima, piše Deutsche Welle. Suvremena medicina omogućava da se ljudi sve duže umjetno održavaju na životu.
Sve češće su liječnici ti koji odlučuju kada se život nastavlja, a kada je kraj. A u Njemačkoj prilikom donošenja odluka na kraju života, ne igraju ulogu samo zdravstveni aspekti, nego i etički, a prije svega – financijski.
Za to nisu krivi liječnici nego politika koja je posljednja dva-tri desetljeća široko otvorila vrata privatizaciji u zdravstvu. To znači da profit ima sve značajniju ulogu u liječenju.
Kad bolnica mora raditi kao poduzeće
U posljednjih 30 godina udio privatnih bolnica u Njemačkoj se više nego udvostručio – s oko 15 na gotovo 40 posto. Ali ne samo to – čak i u bolnicama koje su u vlasništvu lokalnih samouprava ili pokrajina upravlja se kao poduzećima (GmbH).
Nakon što je val privatizacije bolnica progutao i prvu sveučilišnu kliniku prije 17 godina, Njemačka liječnička komora upozorila je vrlo detaljno i „vidovito“ na buduće probleme koji su sada postali realnost.
Osim toga u Njemačkoj je od 2003. postupno uveden sustav takozvanih paušala za bolnice. Radi se o sustavu obračuna paušalno po grupama dijagnoza DRG (Diagnosis Related Groups).
Cjenikom je između ostalog određeno koliko dana pacijent s određenom dijagnozom može biti u bolnici bez obzira na stvarnu dužinu boravka. Tako bolnice od zdravstvenih osiguranja za pacijente s lakšim bolestima paušalno dobivaju manje nego za pacijente s teškim oboljenjima.
Liječenje do kraju života pa i duže
Zato ni ne čudi činjenica da terapijama na kraju života, zaključuje Deutsche Welle, na odjelima intenzivne njege, tamo gdje leže najteže oboljeli, bolnice zarađuju mnogo novca. Na primjer na respiratorima. I zato se vrlo često javlja sumnja da neke terapije imaju prvenstveno ekonomske ciljeve.
Činjenicu da su u liječenju ekonomski aspekti sada u prvom planu umjesto medicinskih, kritizira i Uwe Janssens, glasnogovornik Etičke sekcije Njemačkog društva za intenzivnu medicinu: „U posljednjih 20 godina politika je dovela do toga da medicina bude sve više u obavezi da posluje ekonomski."
Ministar želi reformirati sustav kojeg je sam predložio
Svojom dugo najavljivanom reformom, ministar zdravlja Karl Lauterbach (SPD) želi promijeniti tu situaciju. Prema Lauterbachovom prijedlogu, bolnice se ubuduće više ne bi trebale da se financirati isključivo spomenutim paušalima. Pritom je Lauterbach osobno bio jedan od onih koji su bili za to da se taj sustav uvede u Njemačku, po uzoru na SAD i Australiju.
Smrt kao tabu tema i problem s voljom pacijenta
Ali profit nije jedini problem koji dovodi do prekomjernog odnosno nepotrebnog liječenja na kraju života. Smrt je tabu tema i u njemačkom društvu i zato samo mali broj građana sastavlja testament, a još manji broj izrazi svoju želju kao budući pacijent na kraju života. Iako je u Njemačkoj od 2009. poštovanje tzv. volje pacijenta obvezujuće za medicinsko osoblje, samo deset posto stanovništva potpiše takav dokument.
Zakon definira volju pacijenta kao unaprijed donesenu pismenu odluku punoljetne osobe o tome pristaje li na određene medicinske preglede, terapije ili intervencije – u slučaju da takvu odluku ne može donijeti u trenutku kada se to pitanje konkretno postavlja.
Problem je i to što usprkos pismeno izraženoj volji pacijenta ima mnogo prostora za tumačenje, a to često izaziva nesigurnost kod liječnika. I onda po pravilu češće produžuju nepotrebno i skupo liječenje nego što ga prekidaju.
Nijedan liječnik nije osuđen za produženje života
Liječnike je teško kontrolirati i rodbini je gotovo nemoguće dokazati da je liječenje na kojem insistiraju pretjerano odnosno nepotrebno.
Osim toga, prekomjerno odnosno najčešće nepotrebno i neželjeno liječenje na kraju života je teško definirati s pravne točke gledišta: „Ni jedan liječnik još nije osuđen za produženje života“, kaže odvjetnica iz Münchena Tanja Unger.
Specijalist intenzivne medicine Uwe Janssens se zalaže za to da etička povjerenstva postanu obvezna u svim bolnicama i da redovno savjetuju o ciljevima terapije za teško bolesne pacijente, da pomognu pri traženju odgovora na pitanja kao što su: Želi li pacijent i dalje liječenje, treba li ga nastaviti ili prijeći na palijativno liječenje, odnosno samo ublažavati simptome i bolove?
Otprilike polovina svih ljudi u Njemačkoj kraj svog života provede u bolnici ili u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi, iako bi većina radije umrla kod kuće. S obzirom na napredak medicine i sve starije stanovništvo – ovaj problem će biti sve izraženiji.