Poduzetništvo nije samo stvaranje vrijednosti. Ono je odgovornost prema ljudima, kulturi i zemlji kojoj pripadamo

U mladosti sam vjerovao da se svijet može promijeniti preko noći. Kao pripadnik generacije Hrvatskog proljeća, sudjelovao sam u pokretu koji je tražio više slobode, više dostojanstva i veće poštovanje hrvatskog identiteta unutar tadašnjeg sustava. Zbog svojih uvjerenja bio sam izbačen iz Saveza komunista nakon samo dva mjeseca članstva i degradiran na radnom mjestu.

Tada sam prvi put naučio da svaka odluka ima svoju cijenu, ali i da čovjek mora ostati vjeran svojim uvjerenjima.

Nedugo nakon toga moj punac poklonio mi je knjigu Jože Horvata "Kultura Hrvata". Bila je to knjiga kojoj sam se često vraćao. Pomogla mi je razumjeti da narod ne čine samo granice i institucije, nego i njegova povijest, kultura, umjetnost i vrijednosti koje prenosi s generacije na generaciju.

Godine 1987., zajedno s poslovnim partnerom, sudetskim Nijemcem s kojim sam radio za njemačku Vartu, osnovao sam prvi Orbico u Glarusu u Švicarskoj. Obojica smo, radeći u međunarodnom okruženju, imali priliku upoznati način funkcioniranja tržišnog gospodarstva. Uvidjeli smo da će socijalistički sustav prije ili kasnije doći do svojih granica i odlučili pokušati sami. Krenuli smo s distribucijom Vartinih baterija na tržištima tadašnje Jugoslavije i Bugarske.

Taj je korak promijenio moj život.

Nikada nisam otišao iz Hrvatske. Naprotiv. Kako sam stvarao, tako sam ulagao ovdje. Najprije u vlastitu kuću i sigurnost svoje obitelji. Zatim u obnovu kuće suprugine obitelji u Makarskoj i rodne kuće svoje obitelji u Župi biokovskoj. Kasnije su uslijedila ulaganja u turizam, obnovu kamenih kuća, hotele, brodove za najam i razvoj tvrtke Orvas.

Vjerovao sam, i još uvijek vjerujem, da kapital ima smisla samo ako stvara novu vrijednost.

Danas Orbico posluje na 55 tržišta i zapošljava više od 10.000 ljudi. Kada imate toliku odgovornost, poduzetništvo više nije pitanje osobnog uspjeha. To je briga za više od 10.000 obitelji koje ovise o tome da tvrtka posluje stabilno, odgovorno i dugoročno održivo.

Poduzetništvo nije luksuz. Ono je odgovornost prema ljudima, odnosno briga za ljude.

Kako su se poslovne obveze širile, tako su se mijenjali i moji interesi. Sve više sam razmišljao o tome što ostaje iza nas. Brojevi su važni, ali oni sami po sebi ne govore dovoljno o jednom čovjeku ni o jednom društvu. Zato sam ulagao i u ono što nadilazi gospodarske pokazatelje.

Ulagao sam u proizvodnju maslinova ulja na Braču, vina u Župi biokovskoj i na Pelješcu, podržao proizvodnju kulena u Gatu i uzgoj jelena lopatara pokraj Osijeka. Sve su to djelatnosti koje čuvaju posebnosti naših krajeva i stvaraju nova radna mjesta.

Istodobno sam desetljećima prikupljao djela hrvatskih umjetnika, osobito iz razdoblja hrvatske moderne, te podupirao mlade autore na početku njihova puta. Vjerujem da kultura nije luksuz, nego jedan od temelja nacionalnog identiteta. Ona govori o tome tko smo bili, tko jesmo i kakvi želimo biti.

Danas dvije mlade slikarice stvaraju u ateljeima koje smo im osigurali. Takva ulaganja možda ne donose financijski povrat, ali donose nešto mnogo vrjednije - priliku da talent opstane i razvija se.

Posljednjih godina intenzivno radim na projektima koji imaju za cilj ostaviti trajniji doprinos hrvatskom društvu. Projekt SNOVI (www.snovi.eu) nastoji dokumentirati i prikazati hrvatsku povijest 20. stoljeća bez političkih prizmi i ideoloških pojednostavljivanja. Vjerujem da samo društvo koje poznaje vlastitu prošlost može odgovorno graditi svoju budućnost.

Istodobno, u Župi biokovskoj nastaje Galerija umjetnina koja će na gotovo 900 četvornih metara javnosti predstaviti dio zbirke hrvatskog slikarstva i kiparstva koju sam stvarao desetljećima. Želja mi je da djela koja sam imao privilegiju čuvati postanu dostupna svima, osobito mladima.

Ne razmišljam o ostavštini kao o spomeniku samome sebi. Razmišljam o odgovornosti. Svaka generacija dobila je nešto od onih prije nje. Na nama je da to sačuvamo, unaprijedimo i predamo dalje.

Možda upravo zato danas radim s jednakim žarom kao i prije četrdeset godina. Ne zato što želim još postići, nego zato što osjećam da još mogu dati.

Na kraju, čovjeka ne određuje samo ono što je stekao. Određuje ga ono što je izgradio, koliko je ljudi podržao i što je ostavio zajednici kojoj pripada.

Ne znam koliko nam je vremena dano. Ali znam da svatko od nas ima odgovornost iskoristiti ga najbolje što može. Ako sam tijekom svih ovih godina nešto naučio, onda je to da uspjeh ima puni smisao tek kada ga dijelimo s drugima. Sve ostalo ostaje samo broj u bilanci.