Kako je inflacija u prosincu dosegla 5,5 posto, bio je to prvi mjesec u kojem se za prosječnu plaću moglo kupiti manje nego godinu dana ranije. Prema podacima DZS-a, prosječna neto plaća iznosila je 7280 kuna, četiri posto više nego u prosincu godinu ranije, ali kada se ubroji inflacija realno je pala 1,4 posto.
Na razini cijele godine, pak, nominalno je povećana 5,4 posto, a realno 2,7 posto, kao posljedica poreznih izmjena, povećanja minimalne plaće, osnovice u javnim službama, ali i povećanog pritiska na rast plaća u privatnom sektoru uslijed oporavak ekonomije. Koliko će Vladin paket mjera utjecati na inflaciju ostaje vidjeti, ali analitičari se slažu da rast cijene neće biti moguće izbjeći. U prvim mjesecima ove godine moguć je i nastavak realnog pada plaća, ali to razdoblje ipak ne bi trebalo potrajati.
Troškovi života
Zbog povoljnih trendova u gospodarstvu, rasta zaposlenosti, ali i manjka radne snage u pojedinim djelatnostima, analitičari RBA predviđaju da će neto i bruto plaće nominalno rasti iznad četiri posto, ali jačat će i inflatorni pritisci. Uz prognozu nominalnog rasta plaća od 4,5 posto i infalcije od 3,6, objašnjava glavna ekonomistica RBA Zrinka Živković Matijević, "realni rast plaća iznosit će 0,9 posto". To je zamjetno sporiji rast realnih plaća nego lani kada je iznosio 2,7 posto.
Početkom godine već će došlo do povećanja administrativno utvrđene minimalne plaće za više od 10 posto (na 3750 kuna neto), a koliko će porasti u državnom i javnom sektoru Vlada i sindikati još usuglašavaju. Nastojeći uhvatiti rast troškova života i predvidivu inflaciju, sindikati traže povećanje od četiri posto od 1. travnja, dva posto od 1. srpnja i dva posto od 1. listopada.
No, predstanicima Vlade to nije prihvatljivo, među ostalim i zato što ne žele da rast plaća dodatno potiče inflaciju. Sindikate su pozvali da revidiraju svoje zahtjeve, s obzirom na paket donesenih mjera i njegov utjecaj na državni proračun. Mnoge tvrtke, pak, već su najavile značajan rast plaća zaposlenima, ponajprije zbog nedostaka radne snage, pa je sigurno da će njihove realne plaće značajno nadići prosječni rast od ispod jedan posto.
Inflacija ne pogađa samo zaposlene, već sve društvene skupine, ali ne na jednak način. Nije svejedno troše li kućanstva na hranu 20 ili 35 posto ukupnih izdataka, koriste li osobni automobil i koliko im je važno poskupljenje goriva. Dok najsiromašniji građani oko 70 posto svoje košarice troše na proizvode koji imaju iznadprosječni rast cijena, najbogatiji za njih izdvajaju 48 posto potrošačke košarice.
Svako kućanstvo ima jedinstvenu potrošačku košaricu "koja odražava njegov dohodak, ukuse, mjesto stanovanja, navike, životne okolnosti i vjerojatno još neke druge specifične karakteristike", stoji u najnovijem istraživanju Ekonomskog instituta koje se bavi nejednakosti inflacije u Hrvatskoj. Autori Ivica Rubil, Marina Tkalec i Ivan Žilić zaključuju da su siromašniji građani u dužem razdoblju imali veće stope inflacije od referentnih jer veći dio svojih izdataka troše na dobra i usluge koje su imale iznadprosječan rast cijena.
Nejednakost inflacije
Kako bi pratio cijene i njihove promjene, DZS mjesečno prikuplja oko 38.000 cijena na unaprijed definiranom uzorku prodajnih mjesta, i to na devet geografskih lokacija. Iako je praktično imati jednu stopu inflacije jer nam omogućava njeno jednostavno praćenje kroz vrijeme i usporedbu s drugim zemljama, kako navodi Tkalec, ona ne predstavlja podjednako dobro sva kućanstva.
U razdoblju od 2001. do 2021., pokazuje istraživanje, referentna inflacija je iznosila 43,4 posto. No, deset posto najsiromašnijih u istom je razdoblju imalo inflaciju od 52,6 posto, što je 10,8 postotnih bodova više od one koju je imalo 10 posto najbogatijih. Umirovljenička kućanstva su istodobno imala inflaciju od 52,7 posto, a najveće odstupanje bilježe samačka kućanstva kojima su cijene u dva desetljeća porasle 53,7 posto.