Ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) Julije Domac ovog je ljeta sudjelovao u radu konferencije Međunarodne organizacije za suradnju u umjetnoj inteligenciji WAIC u kineskom Šangaju, kao jedini predstavnik iz Hrvatske. Što se može očekivati od snažnije primjene umjetne inteligencije u energetici, bila je jedna od tema za razgovor s Domcem, koji se, u svom stilu, izravno i bez zadrške osvrnuo i na druga aktualna pitanja globalne i nacionalne energetike.
Kako je došlo do poziva na skup WAIC-a i koje najvažnije dojmove ili saznanja nosite s tog skupa?
- Poziv je stigao od kineskog veleposlanika u Zagrebu i odmah sam ga prihvatio. Pravila za umjetnu inteligenciju pišu se sada, tko nije u sobi, o njima će čitati naknadno. Konferencija se održala krajem srpnja u Šangaju, a uz konferenciju sam sudjelovao i na političkom sastanku na visokoj razini o globalnom upravljanju umjetnom inteligencijom, neposredno nakon osnivanja nove međunarodne organizacije WAICO.
Kina je odlučila da u umjetnoj inteligenciji ne želi biti samo proizvođač tehnologije, nego i jedan od autora pravila po kojima će se ta tehnologija koristiti. WAICO je osnovan s 29 država članica upravo zato. Predsjednik Xi Jinping u svojem je govoru umjetnu inteligenciju povezao s industrijskim razvojem i međunarodnim poretkom, a ne s tehnologijom.
Nosim odande dvije stvari. Prva je velika kineska samouvjerenost, a druga da je umjetna inteligencija danas pitanje suverenosti, industrije, energije i sigurnosti.
Europa tu ne smije birati između naivnosti i izolacije. Treba surađivati s Kinom tamo gdje postoji zajednički interes, ali bez nove strateške ovisnosti. Isto vrijedi za zemlje kavkaske regije, Bliski istok i Sjevernu Afriku. Vezivanje uz jednog velikog partnera već nas je skupo stajalo, i to smo u energetici osjetili izravno.
S druge strane, smatram da bi i Hrvatska trebala razmotriti barem promatrački odnos prema WAICO-u, donijeti ozbiljnu nacionalnu AI strategiju i koordinaciju te politike podići na razinu predsjednika Vlade. To je možda i najvažnije razvojno pitanje 21. stoljeća.
Što je dosad od proizvoda umjetne inteligencije primijenjeno u energetici i kakve su perspektive njezine primjene u tom sektoru?
- Umjetna inteligencija već se koristi u energetici za prognoziranje proizvodnje energije iz sunca i vjetra, potrošnje električne energije, prediktivno održavanje elektrana i mreže, upravljanje tokovima energije, trgovanje, otkrivanje kvarova i optimiranje fleksibilnosti sustava. To je posebno vrijedno u sustavu s milijunima decentraliziranih izvora, baterija, električnih vozila i aktivnih kupaca, jer čovjek takvom količinom podataka više ne može upravljati u realnom vremenu.
Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje da bi široka primjena AI-ja samo boljim vođenjem i održavanjem elektrana do 2035. mogla donijeti do 110 milijardi dolara godišnjih ušteda, a boljim upravljanjem postojećom prijenosnom mrežom mogla bi se osloboditi funkcionalna vrijednost do 175 GW dodatnog prijenosnog kapaciteta. Ali postoji i druga strana. Podatkovni centri već su 2025. potrošili oko 485 TWh električne energije - otprilike koliko godišnje potroši cijela Njemačka ili gotovo 30 puta koliko troši cijela Hrvatska. IEA očekuje da bi do 2030. potrošnja mogla narasti prema 950 TWh, što je više od 50 današnjih hrvatskih godišnjih potrošnji i odgovara kontinuiranom radu otprilike stotinu velikih nuklearnih reaktora. Zato AI više nije samo tehnološko pitanje. AI postaje energetsko pitanje. Još jasnije rečeno - utrka za AI sve više postaje i utrka za energiju, a utrka za energiju ponovno postaje pitanje suverenosti.
Može li primjena AI-ja u energetici pojeftiniti cijene električne energije koje građani i poduzetništvo plaćaju?
- Može smanjiti trošak sustava, ali bilo bi neozbiljno obećavati da će AI sam po sebi građanima prepoloviti račun za struju. Ako preciznije prognoziramo proizvodnju iz obnovljivih izvora, bolje punimo baterije, pomičemo potrošnju iz skupih u jeftine sate i učinkovitije koristimo postojeću mrežu odnosno smanjujemo troškove koji se na kraju ugrađuju u cijenu električne energije.
AI može smanjiti potrebu za skupim rezervnim izvorima, smanjiti gubitke i ograničavanje proizvodnje obnovljivih izvora te omogućiti da postojeću infrastrukturu koristimo znatno pametnije. Ali cijenu električne energije i dalje dominantno određuju proizvodni miks, mreža, porezi i naknade, tržišna pravila te, prije svega, političke odluke o tome u što smo ulagali prethodnih deset ili dvadeset godina.
Najjeftiniji algoritam neće nadomjestiti dalekovod koji nismo izgradili niti sunčanu elektranu kojoj nismo omogućili priključak. AI je zato vrlo moćan alat, ali energetsku neovisnost i niske cijene i dalje moramo fizički izgraditi. Nema te umjetne inteligencije koja može nadoknaditi manjak vizije, nedovoljne investicije i greške koje još uvijek radi ljudska inteligencija.
Kako ocjenjujete aktualni trenutak u dekarbonizaciji proizvodnje električne energije i jesu li ratovi u Ukrajini i u Arapskom zaljevu usporili ili ubrzali procese izbacivanja fosilnih goriva iz energetike?
- Paradoksalno, ratovi kratkoročno mogu vratiti ugljen ili povećati potražnju za drugim fosilnim izvorima, ali dugoročno ubrzavaju argument za obnovljive izvore, elektrifikaciju i energetsku neovisnost. Nakon ruske invazije na Ukrajinu Europa je naučila koliko skupo plaćamo ovisnost o jednom dobavljaču, a aktualni poremećaji u Zaljevu i Hormuškom tjesnacu sada nas podsjećaju da promjena dobavljača nije isto što i energetska neovisnost.
Brent sirove nafte je početkom rujna ponovno oko 95 dolara po barelu, a rat i rizik prekida transportnih pravaca ponovno ulaze u cijenu gotovo svega što kupujemo. U 2026. su obnovljivi izvori postali najveći pojedinačni izvor električne energije na svijetu, a visoke cijene nafte već ubrzavaju elektrifikaciju prometa i ulaganja u solar u Europi i Aziji. Dodatno, krize su poljuljale povjerenje ulagača u fosilne izvore.
Danas je financijski pametnije ulagati u obnovljive izvore i tržište to vrlo jasno pokazuje. Čak 91 posto novih velikih projekata obnovljivih izvora energije sagrađenih 2024. proizvodilo je električnu energiju jeftinije od najjeftinije nove fosilne alternative, a cijena solarne energije od 2010. je pala oko 90 posto. Kapital ne ulaže u sunce i vjetar zato što je postao ideološki zelen, nego zato što je to danas u velikom dijelu svijeta, jednostavno, dobar posao. Zato mislim da geopolitičke krize nisu zaustavile energetsku tranziciju, nego su promijenile razlog zbog kojeg je provodimo. Prije deset godina govorili smo o klimi, danas jednako govorimo o sigurnosti, isplativosti, konkurentnosti i slobodi. .
U javnoj raspravi je prijedlog novog Zakona o obnovljivim izvorima energije, kako ga komentirate s aspekta onog što je potrebno domaćoj energetici?
- Osnovni problem nije u tome što se propisi mijenjaju, nego što Hrvatska već godinama energetsku tranziciju vodi kroz parcijalne popravke sustava koji investitorima mora biti predvidljiv deset ili dvadeset godina unaprijed. Pozdravljam svako uklanjanje administrativnih prepreka, širenje energetskih zajednica, jasnije uređenje samoopskrbe i stvaranje prostora za skladištenje energije, ali zakon vrijedi onoliko koliko ga možemo provesti na mreži i u razumnom roku.
Struka već dugo upozorava na preklapanje energetskih, prostornih i regulatornih pravila. Hrvatska danas nema problem nedostatka interesa privatnog kapitala za obnovljive izvore, ali imamo problem sporosti, regulatorne nepredvidljivosti i mreže koja ne prati interes za ulaganje.
Ne treba nam još jedan zakon nakon kojeg ćemo dvije ili tri godine čekati pravilnike, metodologije i tumačenja. Treba nam jasan nacionalni cilj i politička odluka: sunce, vjetar, baterije i mreža moraju se graditi sada, uz rokove i osobnu institucionalnu odgovornost za njihovo izvršenje.
Hrvatska politika, bez obzira na deklarativne izjave, nikako ne donosi ozbiljne i jake odluke o obnovljivim izvorima, a investicije nam se događaju usprkos, a ne kao posljedica dobre politike.
Jesu li se ispunili uvjeti za reformu Vladinih mjera pomoći kućanstvima i dijelu poduzetništva za plaćanje troškova energije?
- Vrijeme je za ozbiljnu reformu, a ne za još jedno linearno produljenje subvencija svima. U najtežem dijelu energetske krize državna intervencija bila je opravdana i pomogla je zaštititi građane i gospodarstvo, ali privremena krizna mjera ne smije postati trajni model. To onda nije energetska politika, to se zove populizam.
Vlada sama navodi da je u prvih sedam paketa različitih kriznih i antiinflacijskih mjera mobilizirano oko osam milijardi eura. To je ogroman novac koji smo dobrim dijelom potrošili na plaćanje posljedica naše energetske ovisnosti umjesto da smo paralelno mnogo agresivnije ulagali u njezino uklanjanje. Da ilustriram razmjere: cijeli aktualni desetogodišnji investicijski program prijenosne mreže mjeri se iznosima koji su višestruko manji od ukupne vrijednosti kriznih paketa. Govorimo, dakle, o novcu reda veličine s kojim se mogla dramatično modernizirati hrvatska elektroenergetska mreža, kojim su se mogli izgraditi gigavati domaćih sunčanih elektrana, stotine megavata baterija i energetski obnoviti velik broj zgrada. Takva infrastruktura ostala bi nam desetljećima; subvencija nestane onog trenutka kada je potrošimo.
Zato novi model mora biti ciljan: zaštititi energetski siromašna kućanstva i poduzeća koja su stvarno izložena vanjskom šoku, ali postupno ukidati opće subvencioniranje potrošnje. Svaki sljedeći euro javnog novca trebao bi sve više ići u energetsku obnovu, sunčane elektrane, dizalice topline, baterije i mrežu jer takva ulaganja smanjuju račun svake sljedeće godine. Subvencije kupuju vrijeme; investicije kupuju neovisnost. Hrvatska mora prestati plaćati energetsku ovisnost i početi financirati energetsku slobodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....