Kad projekt od 100 milijuna eura izvodi domaća tvrtka, dvije trećine vrijednosti ostaju u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se odvijaju i planiraju opsežna ulaganja u prometnu infrastrukturu i druge javne objekte u značajnim iznosima koji će imati izravan utjecaj na stanje gospodarstva i BDP. Posebice se radi o sredstvima za cestovnu, željezničku, pomorsku i zračnu infrastrukturu, ali i drugim za Hrvatsku značajnim investicijama u javne objekte visokogradnje.

Želim skrenuti pozornost na to da će stvarni makroekonomski učinci ovih ulaganja, uključujući doprinos rastu BDP-a i povećanju zaposlenosti, ovisiti o tome u kojoj će mjeri realizaciju projekata preuzeti domaći i europski izvođači, nasuprot izvođačima iz trećih zemalja. Što je veći udio domaćih i europskih izvođača to će veći dio sredstava ostati u domaćem gospodarstvu kroz plaće, dobit, porezne prihode i druge multiplikativne učinke.

U Hrvatsku i Europu dolazi sve više građevinskih kompanija iz udaljenijih zemalja, od Turske do Kine. U HUP-ovoj Udruzi poslodavaca graditeljstva, ozbiljno se bavimo analizama učinaka te vrste konkurencije, koju smatramo nelojalnom. Ne slažemo se s time da projekte financirane novcem Europske unije dobivaju tvrtke iz trećih zemalja koje nisu potpisnice GPA sporazuma. Na prvi pogled čini se da su ti ponuđači povoljniji po cijeni. No kada se analiziraju ekonomski učinci takvih izvođača na zajednicu, dolazi se do zaključka da to nisu financijski bolje ponude. Ako radove izvode domaće tvrtke, novac ostaje i multiplicira se kod nas.

Postoje analize koje potvrđuju da država odnosno zajednica u najširem smislu ima veću korist ako posao dobije domaća tvrtka. Glavni kriterij za dodjeljivanje poslova koji se financiraju javnim novcem mora biti uspostava lojalne tržišne utakmice. Dakle, pitanje je mogu li se tvrtke iz Hrvatske po istim uvjetima natjecati na tržištima zemalja iz kojih nam dolaze ponuđači (treće zemlje) i, drugo, poštuju li ti izvođači domaće propise o visini radničkih plaća, socijalnih doprinosa i drugih zakonom reguliranih troškova koje domaće tvrtke imaju.

Ne bi se moglo dogoditi da netko tko ne poštuje kolektivne ugovore za graditeljstvo dobije građevinski posao u Hrvatskoj. To bi, kad govorimo o radovima, trebalo pisati i u Zakonu o javnoj nabavi. Iza regulative koja dozvoljava sudjelovanje trećih zemalja koje nisu potpisnice GPA sporazuma, dakle one koje tvrtkama iz EU ne osiguravaju reciprocitet prava sudjelovanja u takvim radovima na njihovu području, skriva se nelojalna konkurencija. Problem je što naša tijela inspekcije ne kontroliraju te tvrtke ni njihove kooperante.

Nije logično da tvrtka iz treće zemlje može dati jeftiniju ponudu od domaće tvrtke koja već po mjestu poslovnog nastana ima manje troškove poslovanja. Strana tvrtka može biti povoljnija jedino ako zakida radnike u odnosu na naše propise i ako ima subvencije svojih država ili ako je oslobođena plaćanja poreza na dobit. Dakle, tvrtke iz trećih zemalja u pravilu imaju velike prednosti te domaći izvođači nisu izjednačeni s njima u vlastitoj državi.

Taj je problem zahvaljujući presudi Suda EU u predmetu Kolin, već dobio pozitivan sudski epilog za europske izvođače. Presudom se, u osnovi, poručuje da u Hrvatskoj mogu raditi strane tvrtke iz EU i zemalja potpisnica GPA sporazuma, ali moraju poštovati naše zakone i isplaćivati plaće prema važećem kolektivnom ugovoru.

Na osnovi analize tipičnog velikog infrastrukturnog projekta vrijednog 100 milijuna eura, utvrđeno je da se kad radove izvodi domaći izvođač, otprilike jedna trećina ukupne vrijednosti (33,8%) "prelijeva u inozemstvo" putem uvoza materijala i usluga, a oko dvije trećine (66,2%) zadržavaju se u Hrvatskoj. Unutar domaće komponente, najveći udio od 27,3% čine neto plaće zaposlenih, 25,2% čini amortizacija i dr., a porezi čine 13,7% ukupne vrijednosti projekta. Ekonomski učinak javnih investicija snažno je povezan s domaćim dobavnim lancima - što je veći udio domaćih usluga i materijala to je veći dio vrijednosti koji ostaje u zemlji i multiplicira se kroz gospodarstvo.

Kako se povećava udio izvođača iz trećih zemalja, smanjuje se udio dodane vrijednosti koji ostaje u Hrvatskoj. Ako domaći izvođači obavljaju sve radove, u Hrvatskoj ostaje oko 66% vrijednosti projekta. Ako strani izvođač angažira samo domaće podizvođače i dobavljače, taj udio pada na oko 32%. U ekstremnom slučaju, kada strani izvođač koristi 25% domaćih usluga, Hrvatskoj ostaje samo 9% vrijednosti projekta, a 91% prelijeva se u inozemstvo. To rezultira velikim gubicima za domaće gospodarske subjekte: zaposleni ne ostvaruju plaće, poduzeća ne ostvaruju dobit, a država gubi porezne prihode. Ulaganje od 100 milijuna eura, ako ga u potpunosti provedu domaći izvođači, ostavlja 66,2 milijuna eura dodane vrijednosti hrvatskoj ekonomiji. Kada se taj izravni učinak pomnoži multiplikatorom za građevinarstvo (1,50), ukupni makroekonomski učinak iznosi 99,2 milijuna eura.

Netom su donesene izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi kojima se propustilo u taj zakon uvrstiti našu građevinsku regulativu (Posebne uzance o građenju i Kolektivni ugovor za graditeljstvo). HUP - UPG je predlagao da se kao jedan od obvezatnih razloga isključenja ponuditelja iz javne nabave propiše slučaj da isti krši obveze isplate ugovorene plaće prema kolektivnom ugovoru. Prelazeći preko tog važnog uvjeta, država se u startu odriče pripadajućih prihoda od poreza i doprinosa. Kao predsjednik Udruge poslodavaca graditeljstva zagovaram veće plaće i veću konkurentnost. Svake godine potpisujemo novelu kolektivnog ugovora i korigiramo plaće za osam do deset posto. Međutim, od toga što vodeće građevinske tvrtke u Hrvatskoj potpišu Kolektivni ugovor nema koristi ako je to samo formalnost koje se pridržavaju jedino potpisnice Kolektivnog ugovora za graditeljstvo odnosno članice Udruge. Država bi putem svojih tijela morala dosljedno kontrolirati primjenu kolektivnih ugovora čiju je primjenu proširila na cijeli sektor.