Kao i svaki mjesec, zajednička birokratska mašina članica EU, Eurostat, objavila je ‘dosadno‘ izvješće o industrijskoj proizvodnji europodručja i Unije, u kojem piše upravo ono što bi, da govorimo o bilo čemu drugom osim industrije, vjerojatno izazvalo izvanredne sjednice, hitne konferencije za tisak i dramatične govore o egzistencijalnoj prijetnji zajedničkom europskom projektu.
Industrija europodručja danas, naime, proizvodi manje nego 2021. godine, ali ne zbog pandemije, ratova, geopolitičke krize, nego kronično, strukturno, i s trendom koji ne jenjava, nego se, čini se, pojačava.
Samo u siječnju 2026. industrijska je proizvodnja pala 1,5 posto u jednom jedinom mjesecu, pri čemu su netrajna potrošačka dobra – hrana, lijekovi, odjeća – pala za nevjerojatnih 6 posto.
Tržišta su zatečena: ekonomisti su predviđali rast od 0,6 posto, a politički establishment EU-a šuti kao zaliven.
Podaci su nemilosrdni
No ono što doista zabrinjava nije siječanjski pad koji samo potvrđuje da se Komisija godinama bavila ideološkim proklamacijama umjesto upravljanjem interesima.
Dobit Volkswagena pala za čak 44 posto: Njemački div objavio koje će bolne odluke morati donijeti
Tablica s indeksima koja svaku europsku ekonomiju uspoređuje s njezinom vlastitom razinom iz 2021. – baznom godinom, ‘normalnom‘ godinom, godinom bez pandemijskog kaosa i bez rata – govori da su politički narativi o industriji kao temelju europskog rasta deluzije.
Industrijska moć EU-a isparava; jesmo li prešli liniju u kojoj su nas političke uobrazilje dovele do implozije europske međunarodne kompetitivnosti? Možda. Podaci su poprilično nemilosrdni:
Njemačka – zemlja koja je izgradila europski gospodarski poredak, slovila kao gospodarski motor Europe, čija su poduzeća poput Volkswagena, BASF-a ili Siemensa bila sinonimi za europski industrijski model – danas stoji na indeksu 90,3.
To znači da je 9,7 posto ispod vlastite razine od prije četiri godine. Ne ispod predpandemijske razine, nego ispod razine 2021., kad je Europa već izlazila iz krize.
Njemačka proizvodi 9,7 posto manje nego tada. Belgija 10 posto manje. Italija, druga po veličini industrijska sila europodručja, 6,5 posto manje. Luksemburg se urušio za gotovo 20 posto…
EU kao cjelina stoji 1,2 posto ispod vlastite referentne točke 2021., što zvuči kao ‘pristojniji pad‘ dok se ne shvati da taj prosjek skriva upravo opisane ponore, a vuče ga gore rast manjih, nekoć slabije razvijenih, industrijski neznačajnih ekonomija na periferiji bloka. Njihovo usporavanje, uz zaleđene tradicionalne nositelje europske industrijske robusnosti, također moramo očekivati.
Tko je onda uspješan?
Na drugom kraju tablice (tamo gdje su ‘uspješni‘) nalaze se ekonomije koje su u istom petogodišnjem razdoblju zabilježile stvarni industrijski rast: Danska je na indeksu 133, Malta na 121, Grčka na 117, Poljska na 112, Litva na 109.
I prema zadnjim siječanjskim podacima, upravo te ekonomije bilježe među najboljim rezultatima u EU-u. U toj grupi ‘pobjednika‘ nalazi se i Hrvatska, s indeksom 103,7, što znači da smo industrijski rasli 3,7 posto u odnosu na 2021. godinu.
No, dok nam je industrijska baza rasla 3,5 posto u pet godina, BDP je u istom razdoblju porastao oko 19 posto. Pet puta brže. Taj raskorak nije neka mala ‘fluktuacija‘, ili kako bi već mogli ‘stručno‘ zamagliti zabrinjavajuće; on je strukturna karakteristika modela rasta koji počiva na turizmu, građevini i europskim fondovima, a ne na tvornicama.
I dok je Hrvatska donedavno mogla tvrditi da barem drži korak, siječanjski podaci donose i za nas neugodan signal: industrijska proizvodnja pala je u jednom mjesecu za 2,4 posto. Nije dobro. Nipošto.
Kad je između 2010. i 2012. europodručje zahvatila dužnička kriza, situacija je bila, mjereno industrijskim kapacitetima i realnom ekonomijom, manje alarmantna nego danas. Financijski sustav je šepao, i to ružno, ali tvornice još nisu.
Izostaje reakcija
Reakcija europskih institucija bila je, nasuprot tome, dramatična i hitna: izvanredni summiti, novi mehanizmi spašavanja, masovni angažman središnjih banaka. Europa je mobilizirala goleme institucionalne resurse da zaustavi krizu koja je bila, u konačnici, kriza državnih financija i bankovnih bilanci, a ne kriza sposobnosti Europe da nešto proizvodi. Danas je obrnuto.
Sposobnost Europe da proizvodi realne stvari kao što su automobili, strojevi, kemikalije, farmaceutski proizvodi, intermedijarne komponente… – jednostavno erodira u svim velikim ekonomijama bloka istovremeno. A reakcija 2026.? Konferencije? Izvješća? Radne grupe? Buđenje iz zimskog sna, koji je ionako nalik političkoj noćnoj mori?
Analitičari ING-a, EY-a, Oxford Economicsa i niza drugih institucija godinama dokumentiraju deindustrijalizaciju Europe: pad industrijske baze koji je počeo u prvom kvartalu 2023., koji se privremeno stabilizirao, ali nije preokrenuo, i koji je u siječnju 2026. ubrzao na razinu koja je iznenadila čak i pesimiste.
Coface, jedna od vodećih globalnih agencija za procjenu rizika, upozorava da kineska prekomjerna kapacitiranost, kao i masovno dumpanje jeftine industrijske robe na europsko tržište, nije privremeni šok nego strukturna i vjerojatno trajna promjena. Dodajte tome energetsku ranjivost koju političke nomenklature liječe ideološkim vodicama, svijet tarifa i ratova, demografski ponor EU-a… i vidimo europsku industriju u padu prema dolje, dok nam političke elite ritualno ponavljaju parole tzv. proceduralnog optimizma. Jer misle da moraju – zbog karijera.
Indeks industrijske proizvodnje mjeri fizički volumen onoga što se u nekoj ekonomiji proizvodi: tone čelika, megavatsate struje, broj automobila koji je sišao s trake, litre farmaceutskog outputa. Nije prilagođen za inflaciju u smislu u kojem se prilagođavaju BDP-deflatori, ali mjeri upravo ono što je za industrijsku snagu bitno: koliko se fizički stvari zapravo radi. Baza je 2021. godina, što znači da svaki indeks ispod 100 govori: ova ekonomija danas fizički proizvodi manje nego tada.
Prema toj metrici, europodručje stoji na 97,0. EU kao cjelina na 98,8.
Drastične razlike
Unutar tih agregata kriju se drastične razlike. Danska stoji na indeksu 133 – rast od trećine u pet godina. No Danska čini manje od dva posto ukupne industrijske baze EU-a, a njezin rast dominantno pogoni farmaceutska industrija, posebice Novo Nordisk, čiji je Ozempic sam po sebi makroekonomski fenomen. Latvija je na 101,6, Litva na 109,4, Grčka na 117,3 – ali zapravo sve pohvalno, sve irelevantno za ukupnu sliku jer su to ekonomije čija industrijska masa ne pomiče europski agregat ni za decimalu.
Kad zemlja koja predstavlja četvrtinu industrijske baze europodručja stoji na 9,7 posto ispod vlastite razine od prije četiri godine, i kad taj pad nije diskontinuitet nego trend koji se mjeri godinama, trebamo govoriti o promjeni ekonomsko-političkog statusa najvećih i najjačih u Uniji.
Posebno je pak indikativna kategorija kapitalnih dobara – strojevi, oprema, investicijska dobra koja jedna ekonomija isporučuje drugima za izgradnju njihovih vlastitih kapaciteta. Upravo su tu Njemačka i Italija bile dobre. Europski pad kapitalne opreme govori da se ne troši samo industrijska supstanca sadašnjosti; troši se i osnova buduće obnove.
S automobilskih dijelova prešli su na tenkove i streljivo: ‘Radnici nemaju izbora‘
Jedina kategorija u plusu jest energija, i to je možda poučak gdje se Unija našla zbog preferiranja ideologije ispred vlastitih interesa. Energetska je proizvodnja porasla u siječnju za 4,7 posto u europodručju. No taj rast nije dokaz industrijske snage nego je, budimo otvoreni, simptom slabosti. Visoke cijene profitabilnima čine svaki dodatni megavat koji se može isporučiti na tržište, dok istovremeno uništavaju rentabilnost industrija koje tu energiju kupuju. Kemija, metalurgija, staklarska industrija, cement, papir… – sve energetski intenzivne grane koje su u proteklim godinama bilježile dramatične padove volumena upravo zbog troškovnog šoka. Europska industrija, slikovito rečeno, plaća račune za struju tako što se smanjuje.
A Hrvatska?
Hrvatska je u proteklih pet godina bila, barem prema makroekonomskim pokazateljima, novi europski uzor. Prosječni realni rast BDP-a od 4,8 posto godišnje između 2022. i 2025. bio je jedan od najviših u EU-u. Ulazak u europodručje i Schengen, rekordne turističke sezone, snažan rast plaća, milijarde europskih fondova u infrastrukturu… – sve to stvorilo je sliku dinamične ekonomije koja je konačno pronašla svoju ‘pravu‘ brzinu. No, industrijska proizvodnja Hrvatske rasla je u istom razdoblju otprilike tek oko 1 (jedan) posto godišnje.
Kumulativno, od 2021. do danas, BDP je porastao oko 19 posto. Industrijska baza 3,5 posto. Taj raskorak jest strukturni problem i govori o prirodi hrvatskog rasta. Prema podacima Eurostata i Svjetske banke, prerađivačka industrija čini svega 10,6 posto hrvatskog BDP-a. Usluge, turizam, građevina i javna potrošnja drže preostalih 90 posto ekonomske aktivnosti. Hrvatska raste, ali ne gradi kompleksnu, izvozno orijentiranu industrijsku osnovu koja bi taj rast mogla održati. Hrvatska je, u tom smislu, mala verzija europskog problema: rast bez sustavne industrijalizacije, statistički impresivan, strukturno krhak. Biti mali ponekad je prednost, jer se možeš brzo prilagoditi. Što se čeka?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....