Nekoliko dana nakon što je Udruga Franak u srijedu svim županijskim sudovima i sucima Vrhovnog suda uputila predstavku u kojoj upozorava na neujednačenu praksu pri odlučivanju o troškovima postupaka korisnika konvertiranih kredita u švicarskim francima, banke u Hrvatskoj iznose niz presuda koje govore suprotno.
Dok Udruga Franak tvrdi da banke potrošačima moraju nadoknaditi najmanje dio, a u nekim slučajevima i sve troškove postupka, Jutarnji je dobio na uvid osam pravomoćnih odluka županijskih sudova koje pokazuju suprotan smjer. Osam pravomoćnih odluka pokazuje da se na sudovima donose ovakve odluke: nakon konverzije nema dodatne isplate glavnice, potrošaču pripadaju zatezne kamate do konverzije, a svaka stranka u pravilu snosi svoje troškove.
Konačan odgovor na pitanje hoće li takva praksa prevladati ipak će dati buduće odluke sudova.
Udruga Franak smatra da nakon odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda nije pravno moguće odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove. Prema njezinu tumačenju prava Europske unije, odluka Vrhovnog suda i Zakona o parničnom postupku, banka potrošaču uvijek mora platiti najmanje dio njegovih troškova.
– Ne postoji mogućnost ni na temelju obvezujućih sudskih presuda ni na temelju ZPP-a da bi svaka strana snosila svoj trošak. Uvijek, ili sav ili dio troška tužitelja, mora platiti tuženik – navodi Franak.
Osam pravomoćnih drugostupanjskih presuda donesenih nakon odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda, međutim, pokazuje da dio županijskih sudova ne prihvaća takvo tumačenje.
U osam predmeta sudovi su odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove cijelog postupka.
Riječ je o dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu, četirima odlukama Županijskog suda u Velikoj Gorici, jednoj odluci Županijskog suda u Varaždinu te odluci Županijskog suda u Sisku.
Nema dodatne isplate glavnice
Presude u bitnom slijede pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda od 27. svibnja 2026.
Prema tom shvaćanju, potrošač koji je prihvatio zakonsku konverziju kredita iz švicarskih franaka u eure nema pravo na dodatnu isplatu iznosa preplaćenih zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
Potrošaču ipak pripadaju zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose od dana pojedinih uplata do 30. rujna 2015., odnosno do dana učinka konverzije.
Spor se zato u velikoj mjeri premjestio na pitanje troškova višegodišnjih parnica.
Udruga Franak rečenicu iz odluke Vrhovnog suda prema kojoj potrošač „nije dužan snositi troškove postupka” tumači tako da potrošač ne smije snositi ni troškove banke ni svoje vlastite troškove. Iz toga izvodi zaključak da njegove troškove mora platiti banka.
Osam pravomoćnih presuda pokazuje da dio županijskih sudova tu formulaciju tumači drukčije.
Prema tim odlukama, zaštita potrošača znači da potrošač ne treba nadoknaditi troškove banke, ali ne znači automatski da banka mora podmiriti njegove odvjetničke i ostale troškove.
Zašto „svatko svoje”
Sudovi uzimaju u obzir da potrošači u vrijeme podnošenja tužbi nisu mogli predvidjeti kakvo će pravno stajalište naposljetku zauzeti Vrhovni sud. Praksa nije bila ustaljena, a njihovi zahtjevi nisu bili očito nerazumni niti potpuno bez izgleda za uspjeh.
Kada bi se troškovi obračunavali isključivo matematički, prema postotku uspjeha u parnici, potrošač bi u pojedinim predmetima banci morao platiti trošak veći od iznosa koji mu je dosuđen na ime zateznih kamata.
Sudovi smatraju da bi takav rezultat mogao ugroziti pravo potrošača na pristup sudu i imati odvraćajući učinak na ostvarivanje prava koja proizlaze iz zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi.
Zato su primijenili članak 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku i odredili da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugim riječima, potrošač ne plaća banci, ali ni banka potrošaču.
Pozvali se na istu europsku presudu
Posebno je zanimljiva odluka Županijskog suda u Sisku. Taj se sud izravno pozvao na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 – upravo onu odluku na kojoj Udruga Franak temelji tvrdnju da banka mora platiti troškove potrošača.
Sisački sud prihvatio je načelo prema kojem raspodjela troškova ne smije potrošača odvratiti od traženja sudske zaštite. Unatoč tome, odlučio je da svaka stranka snosi vlastite troškove cijelog postupka.
Takva odluka pokazuje da se iz presude Suda EU-a ne izvodi nužno zaključak prema kojem banka mora platiti potrošačeva odvjetnika i sve ostale troškove postupka.
Još nije konačno
Osam pravomoćnih presuda pokazatelj je dijela smjera, ali i neujednačenosti prakse sudova, u kojem se nakon odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda razvija dio drugostupanjske prakse.
To ipak ne znači da je pitanje konačno zatvoreno ili da u hrvatskoj sudskoj praksi ne postoje i drukčije odluke. Pojedini prvostupanjski i drugostupanjski sudovi troškove mogu odmjeriti drukčije, ovisno o postavljenim zahtjevima, uspjehu stranaka i okolnostima konkretnog postupka.
Hoće li to postati konačno pravilo za sve preostale sporove zbog „švicarca”, pokazat će buduće odluke županijskih sudova, Vrhovnog suda i Ustavnog suda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....