Hrvatska se obvezala uvesti euro 2011. potpisivanjem Ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Europodručje je među ključnim svjetskim gospodarstvima, drugo najbogatije gospodarstvo i najveći izvoznik. Euro je i druga najvažnija valuta u svjetskim pričuvama i međunarodnom financiranju i time svjetska rezervna valuta. Država čija valuta ima status svjetske rezervne valute ima niz prednosti, uključujući: vrlo povoljne uvjete zaduživanja na međunarodnim tržištima kapitala, nisku ranjivost na tečajna kretanja i visoku otpornost na financijske poremećaje i vanjske šokove. Sve to omogućava znatan kapacitet za vođenje aktivne monetarne politike.
Hrvatska se europodručju pridružuje kao 20. članica, a do 1.1.2023. bila je najmanja članica EU koja još nije uvela euro. Hrvatsko gospodarstvo je visoko eurizirano: štednja i dug dominantno su u stranoj valuti, prvenstveno u euru. Uz to, europodručje je i glavni vanjskotrgovinski partner Hrvatske, stoga je njeno gospodarstvo jako ovisno o ekonomskim ciklusima europodručja. Uz to, turisti iz zemalja europodručja najvažniji su gosti našeg turističkog sektora.
Uvođenje eura ima niz učinaka, ali bi koristi trebale nadvladati troškove, posebno u dugom roku. Uvođenje eura donosi niže transakcijske troškove. Uvođenjem eura više nema mjenjačkih poslova, što će građanima i poduzećima osigurati značajne uštede. Godišnja ušteda za cijelo gospodarstvo procjenjuje se na 1,2 milijarde kuna. Očekuju se i niže kamatne stope, od onih koje su se koristile za kunske instrumente, a koje su u Hrvatskoj padale već dulje razdoblje, ali su kamatne stope u eurima i u tim uvjetima bile niže od kunskih. Uvođenje eura donosi veću otpornost gospodarstva na krize.
Tri su razloga: Hrvatska neće više biti izložena riziku valutne krize, hrvatske banke imat će pristup monetarnim operacijama ECB-a, čime će se dodatno smanjiti rizik izbijanja bankovne krize, a u slučaju financijskih poteškoća Hrvatska će se moći povoljno zadužiti kod Europskog mehanizma za stabilnost. Konačno, članice europodručja uživaju bolji status kod investitora i trgovinskih partnera što posljedično djeluje povoljno na poslovnu klimu.
Kao najčešći argument u troškovima navodi se inflacija ili strah od inflacije i pada standarda građana čega se oni najviše boje po dosadašnjim anketama. Dosadašnja iskustva u svim zemljama koje su uvodile euro pokazala su da je utjecaj uvođenja eura na opći rast cijena bio realtivno blag i jednokratan u odnosu na sve ostale čimbenike koji utječu na inflaciju.
No, uvođenje eura svakako donosi neke vidljive i mjerljive jednokratne troškove. Neke snosi država, a neke privatni sektor. To su različiti jednokratni troškovi konverzije poput nabave i proizvodnje novčanica i kovanica eura, povlačenja kuna iz optjecaja i puštanja u optjecaj novčanica i kovanica eura, prilagodba bankomata i druge prilagodbe u financijskom sektoru, informatičke i administrativne prilagodbe u državnom i privatnom sektoru, aktivnosti informiranja. Na kraju su tu i solidarne uplate u kapital institucija Europske unije i sudjelovanje u njihovom funkcioniranju. Za državu se ti troškovi procjenjuju na 2 do 3 posto BDP-a, a za privatni sektor na 1 do 2 posto BDP-a.
Sadržaj nastao u suradnji sa Zagrebačkom bankom