Hrvatska neće među prvima osjetiti udar globalne oluje

U energetici najveći šok ne nastaje kada energenta nema, nego kada više nitko nije siguran tko ga može isporučiti, kojim putem i po kojoj cijeni. Upravo tome svjedočimo proteklih tjedana.

Promet kroz Hormuški tjesnac pao je s uobičajenih 150 do 175 brodova dnevno na, ovisno o izvoru, desetak. Dakako, nije riječ samo o barelima nafte. Napadi i poremećaji u zaljevskim tokovima pogodili su i plin, gnojiva i druge sirovine. Međunarodna energetska agencija (IEA) procjenjuje da je gubitak plinske opskrbe dosegnuo 140 BCM, što je veći udar nego nakon invazije na Ukrajinu. Zato IEA sada otvoreno govori da je aktualni energetski šok teži od dvaju naftnih šokova iz 1970-ih, kao i od početnog udara nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Posljednjih dana ne nedostaje analiza, nagađanja i brzih procjena. Panika na tržištu je velika, a dodatno je pojačavaju medijski naslovi, izvanredne vijesti i stalne snimke novih udara. No, ovo nije situacija u kojoj je "nestalo goriva na jednoj benzinskoj". Riječ je o tome da je najvažniji ulaz na energetsku autocestu svijeta postao nesiguran, a svi kamioni, tankeri, banke, osiguravatelji i kupci odjednom traže obilaznicu koja ili ne postoji ili nije dovoljno široka.

Opravdana panika?

Koliko je ta panika opravdana? Ova kriza za Europu ipak neće biti teža od plinske krize iz 2022. godine. Europa danas ima otporniju infrastrukturu i ne ovisi o jednom pravcu opskrbe.

Druga je teza manje optimistična. Tržište sve više računa s time da bi viša premija rizika mogla potrajati. To znači da potražnja ne nestaje i da su energenti i dalje svima potrebni, ali da svaki barel i svaki kubik plina odjednom nose dodatni trošak - skuplje osiguranje, skuplji prijevoz, skuplje financiranje i opreznija ulaganja. Ukratko, problem nije u tome što će svijetu trebati manje energije, nego što će sigurnost opskrbe trebati plaćati više. U normalnim okolnostima visoke cijene s vremenom same potiču štednju, zamjenu i nova ulaganja pa se tržište postupno uravnoteži. No to ne vrijedi kada problem nije samo tržišni nego i geopolitički. Visoka cijena sama ne može otvoriti tjesnac, sniziti ratnu premiju osiguranja niti skratiti put tankera.

Zato se danas čini da bi nesigurnost mogla dulje ostati ugrađena u cijenu energije.

Hrvatska ima LNG terminal na Krku pa je otpornija na krizu od država u okruženju

Damir Skomrlj/Cropix

Smirivanje ili eskalacija

Što pratiti ako želite procijeniti ide li tržište prema smirivanju ili daljnjoj eskalaciji?

Prvi i najvažniji pokazatelj je ritam prolaza kroz Hormuz. U takvim okolnostima važan je gotovo svaki prolazak broda, ali i svaki politički dogovor koji može povećati sigurnost plovidbe. Dok god taj prolaz radi na djeliću normalnog kapaciteta, tržište ostaje u režimu izvanrednog stanja.

Drugi pokazatelj je status Ras Laffana i ostalih ključnih proizvodnih objekata u regiji. Važni su i stanje infrastrukture i brzina kojom se obnavljaju ukrcaji, koliko tereta odlazi na vrijeme i po kojoj cijeni osiguranja. Treći pokazatelj je ponašanje azijskih kupaca. Ako Japan, Tajvan, Južna Koreja i Kina pojačaju nabavu ukapljenog prirodnog plina iz Sjedinjenih Država i pacifičkog bazena, Europa bi mogla imati dovoljno plina, ali uz osjetno višu graničnu cijenu nabave.

Četvrti pokazatelj su prateća tržišta i troškovi povezani s opskrbom. To uključuje vozarine, premije osiguranja za plovidbu kroz ratom ugrožena područja, rafinerijske derivate, sumpor i gnojiva. Upravo ti pokazatelji često prvi otkrivaju je li se kriza doista ukorijenila ili je riječ o prolaznom poremećaju.

Peti pokazatelj je odgovor država. To se prije svega odnosi na korištenje strateških rezervi, pravila o popunjenosti skladišta te moguće mjere štednje i ograničavanja potrošnje.

Što očekivati kod nas?

Za Hrvatsku je zaključak prilično jasan - nismo izvan globalne oluje, ali nismo ni među onima koji će prvi osjetiti njezin puni udar. Razlog je jednostavan - imamo energetsku infrastrukturu otporniju od država u okruženju. LNG terminal na Krku, strateške rezerve, rafinerijski kapaciteti te mreža naftovoda i plinovoda ne čine nas imunima na svjetske poremećaje, ali znače da nismo prepušteni slučaju.

Koliko će nas to stajati? Malo je vjerojatno da će energija ostati jeftina. No, jednako bi pogrešno bilo zanemariti činjenicu da bismo, zahvaljujući onome što smo godinama gradili, plin i naftne derivate ipak mogli plaćati podnošljivije nego drugi. U vremenu kada energija sve manje ovisi o pukoj tržišnoj logici, to je prednost koja se ne smije podcijeniti.

Sadržaj nastao u suradnji s PPD-om