Intervju

'Hrvatska nema 'zračni jastuk' koji će je zaštititi od udara potencijalne krize'

Transformacija javnog sektora, digitalizacija ekonomije, inozemna ulaganja moraju biti u fokusu
Tomislav Brezinščak
 McKinsey & Company

U razgovoru s Tomislavom Brezinščakom, šefom za regiju Adriatic u konzultantskoj kući McKinsey & Company sa sjedištem u Zagrebu, tri su teme izbile u prvi plan: usporavanje gospodarskog rasta u Europskoj uniji, izazov uspostave stvarne jednakosti među spolovima te demografska kretanja, ne samo kod nas nego u cijeloj Uniji.

Deset godina od posljednje velike recesije u Europi počinje se sve češće govoriti o mogućoj novoj. Kako vi gledate na to: hoće li nakon godina gospodarskog rasta uslijediti ‘hard’ ili ‘soft landing’, odnosno hoće li uskoro doći do recesije u Europi i, posljedično, kod nas u Hrvatskoj do postupnog usporavanja ionako slabog gospodarskog rasta?

- Sve se, rekao bih, hladi. Ekonomski temelji relativno su dobri, međutim, ekonomski je sentiment ono što nas treba zabrinjavati. Naime, svjetska financijska kriza prije deset godina ukazala nam je kako ekonomski modeli ne mogu adekvatno objasniti niti prognozirati događaje poput gospodarskog pada, pa su ekonomisti na to odgovorili uvođenjem latentnih varijabli u analize kao što je, primjerice, sentiment. Ekonomski sentiment je proizašao iz ankete pouzdanja poduzeća i potrošača, nudeći izravan način mjerenja percepcije i očekivanja gospodarskih subjekata. A sentiment nam govori da kriza ipak dolazi. I svi naši najveći globalni klijenti, gledajući vlastito poslovanje, nisu toliko zabrinuti, ali ne znaju što misle drugi i kako će reagirati na potencijalnu krizu, pa i sami postaju oprezni. Mnogi već razmišljaju o rezervnom planu u slučaju težih vremena, od prilagodbe vlastitih proizvoda i usluga kako bi mogli reagirati na teža vremena na tržištu do toga kako su im kompanije organizirane ili, primjerice, kako je posložen dobavni lanac. Hrvatska, pak, nije uhvatila vlak rasta koje su u posljednjih pet godina zabilježile države srednje i istočne Europe, tako da, zapravo, nemamo ‘zračni jastuk’ kojim se možemo koliko-toliko zaštititi od potencijalnog udara krize. Ultimativno, nema strategije ni pripremljenog odgovora na moguću ekonomsku krizu. Najvećem riziku negativnih učinaka krize u Hrvatskoj su ponajviše izloženi industrijska proizvodnja i izvoz. Usporavanje u ovoj godini vidimo i u turizmu, gdje booking u prvim mjesecima nije na razini očekivanja. Naravno, transformaciju javnog sektora, digitalizaciju ekonomije, to je rezultat podizanja konkurentskih tržišta kao što su Grčka, Turska i druge mediteranske i sjevernoafričke zemlje. No, vidjet ćemo kakva će biti reakcija naših tradicionalnih gostiju iz Europske unije u mjesecima što slijede, s obzirom na svojevrsnu odgodu ranih rezervacija zbog neizvjesnosti same ekonomske krize, ali i zbog učinaka Brexita.

Kako bi Hrvatska trebala odgovoriti na takvu situaciju?

- Hrvatska se treba fokusirati na transformaciju javnog sektora, digitalizaciju ekonomije koja pruža značajnu priliku za rast inkrementalnog BDP-a prema našim analizama od 8,3 milijardi eura do 2025. te na privlačenje inozemnih ulaganja, kao i na snažnije izvlačenje sredstava iz europskih fondova, s naglaskom na ulaganja u turizam, proizvodnju hrane i visoke tehnologije. Za sada nismo dovoljno učinkoviti u povlačenju sredstava iz europskih fondova. Tu je moguć brz i značajan iskorak. Jedna od prilika za Hrvatsku koju vidimo je i predsjedanje Europskom unijom jer je to trenutak u kojem je možemo učiniti atraktivnom investitorima, ali i različitim europskim agencijama koje traže nove lokacije. Sveukupno, utjecaj gospodarskog usporavanja u Europi ne bi trebao biti značajan za Hrvatsku u 2020. Međutim, ako bi kriza bila dublja i ako ne započnemo s nužnim promjenama, moglo bi se dogoditi da njezin negativan utjecaj uistinu bude značajan 2021. godine. Održavanje rasta na znatno višim razinama moguće je postići poboljšanjem poslovnog okruženja daljnjim mjerama reduciranja administrativnog opterećenja, poboljšanjem pravne predvidljivosti i nastavkom fiskalne konsolidacije.

Jedan od faktora s ključnim utjecajem na ekonomiju je i demografija. Hrvatska je jedna od ‘starijih’ europskih zemalja, a taj trend će se i nastaviti. Što kažu vaše analize o utjecaju takvih procesa na ekonomiju?

- Iako Europsku uniju do 2030., prema podacima Europske komisije, čeka blag rast populacije za otprilike sedam milijuna, očekuje se i značajno starenje stanovništva. Najveći pad očekuje se u državama srednje i istočne Europe. Ukupno, takav trend označava smanjenje aktivne radne populacije za pet posto. Najviše je, vidimo to iz europskih statistika, izgubila Rumunjska, u apsolutnom iznosu 1,4 milijuna stanovnika, te Litva, u relativnom iznosu 14 posto. Ono što je najveći problem jest trend iseljavanja visokostručne populacije. Hrvatska bi, pak, do 2030. mogla izgubiti, slikovito rečeno, grad veličine Splita. McKinsey Global Institute je u prosincu prošle godine objavio za diskusiju zanimljiv rad kojim je identificirao šest megatrendova koji će testirati elastičnost europskog inkluzivnog modela rasta. To su prije svega starenje (demografski izazov), digitalna tehnologija, automatizacija i umjetna inteligencija, povećana globalna konkurentnost, migracije, klimatske promjene te geopolitički izazovi. Naš model sugerira da tih šest trendova može staviti veći pritisak na nejednakosti i institucionalno povjerenje u idućem desetljeću. Učinci trendova razlikovat će se, naravno, ovisno o tome hoće li Europa na njih snažno odgovoriti ili će se ponijeti pasivno.

Što se događa u tim različitim opcijama - aktivnoj, odnosno pasivnoj?

- Razvili smo dva različita scenarija. Prema prvom, Europa ne poduzima nikakve mjere za ublažavanje negativnih konotacija spomenutih trendova. Ako bi se takav scenarij razvio, to bi blokiralo daljnji gospodarski napredak i riskiralo gubitak konkurentne pozicije u odnosu na SAD i Kinu. U drugom scenariju, Europa nastavlja slijediti postojeće politike, ulagati istom dinamikom u kružno gospodarstvo, nastavlja svoj put dekarbonizacije prema Pariškom sporazumu, provodi svoje ciljeve za uspostavu jedinstvenog digitalnog tržišta, širi tehnologije umjetne inteligencije i slično. Uz to, negativni demografski trendovi upućuju na potrebu veće participacije žena na visokim pozicijama u tvrtkama, ali i u vlasti, na potrebu razmatranja povećanja dobne granice za mirovinu, kao i na potrebu poticanja migracija unutar država EU, odnosno između njih.

Vi ste, kao kompanija, snažno za mjere kojima se promiče veći udjel žena na liderskim pozicijama u tvrtkama?

- Dokazali smo i objavili u izvješću ‘McKinsey Diversity Matters’ kako poduzeća koja potiču spolnu jednakost imaju tendenciju ostvarenja natprosječnih rezultata. No, udio žena na visokim pozicijama u tvrtkama još je nizak. Žene upravljaju s manje od jednog među pet poduzeća u državama G20. Hrvatska, pak, bilježi izrazito nizak udio žena na upravljačkim pozicijama od samo 12 posto, a na visokim pozicijama samo je njih 20 posto, kako nam pokazuju podaci iz analize strukture naših 20 najvećih poduzeća. Ovo je područje kojim se McKinsey aktivno bavio osobito posljednjih nekoliko godina uz bok OECD-u ili Svjetskoj banci. Istraživanje koje je McKinsey proveo sa zakladom Lean in pokazalo je da su rodni stereotipi s kojima se susreću žene itekako prisutni te da se više od polovice direktorica tvrtki u svijetu susrelo s tim preprekama zbog svojeg spola. Tvrtke s većom reprezentacijom žena na višim upravljačkim razinama imaju bolju organizacijsku i financijsku učinkovitost, te kvalitetnije korporativno upravljanje. Blokiranje žena u napredovanju na najviše rukovodeće pozicije zapravo znači da su talenti žena neiskorišteni, a ljudski kapital uzaludno potrošen.

Potrebne su konkretne zakonske mjere i financijske olakšice

Koje mjere predlažete kako bi se povećao udio žena na rukovodećim mjestima?

Da bi se postigla stvarna jednakost među spolovima, trebalo bi se usredotočiti na podizanje svijesti o predrasudama, na poduzimanje konkretnih mjera u zakonskim okvirima te na poticanje onih koji rade na suzbijanju neravnopravnosti financijskim olakšicama i drugim beneficijama. Ravnopravnost nije jednosmjerna ulica, nego svijest i način života svih u zajednici, stoga valja podizati svijest o tome kako neravnopravnost utječe podjednako loše na žene i na muškarce, na kulturu, gospodarstvo, kvalitetu života. Prema podacima Europske komisije, 2015. godine žene su činile 44 posto zaposlenih u Europi, ali i dalje ih je samo trećina među menadžerima. U odnosu na muškarce, žene u Europi češće rade poslove sa skraćenim radnim vremenom i povremene poslove (8,1 posto muškaraca u usporedbi sa 31,8 posto žena). Njemačka, Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska imaju zaposleno više od 70 posto žena, ali zato što su to države u kojima više od 30 posto žena radi skraćeno radno vrijeme. Estonija i Finska su iznimke jer imaju mali udio žena zaposlenih na skraćeno radno vrijeme, ali unatoč tome imaju 70 posto zaposlenih žena. U Hrvatskoj samo 6,3 posto žena radi skraćeno radno vrijeme. Dakle, zaključak je da si Europska unija ne može dopustiti da nedovoljno koristi potencijal 50 posto svoje populacije, osobito u uvjetima sporoga gospodarskog rasta. To, naravno, vrijedi i za Hrvatsku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. ožujak 2024 10:05