Čini se kako prve analize jučer objavljene procjene kretanja inflacije puno previše optimistične jer naglašavaju kako je inflacija u padu, a potpuno prešućuju da je uobičajena mjera inflacije temeljena na usporedbi s istim mjesecom lani, što znači da bi sada trebali biti više zabrinuti nego u ožujku 2022. godine.
Naime, to što je u ožujku 2023. procijenjena inflacija u RH viša za 10,6 posto u odnosu na lanjski ožujak ne govori nam samo da je rast cijena i dalje na dvoznamenkastom teritoriju, nego i to da se taj rast sada nadograđuje na onaj koji je već u ožujku 2022. iznosio 7,3 posto, koji je bio pod izrazitim utjecajem eksplozije cijena energenata, što sada više nije slučaj.
Drugim riječima: lani smo u ožujku shvatili da će potrošači patiti jer su cijene narasle 7,3 posto, a u ovom ožujku vidimo da će na lanjsko poskupljenje morati otrpjeti još 10,6 posto, što je dramatično jačanje financijskog pritiska za siromašnija kućanstva.
Uz to, treba voditi računa da se u RH niti približno dovoljno ne naglašava da je tzv. temeljna inflacija ostala ekstremno visoka, što ukazuje kako ne bi smjeli računati s brzim trendom ispuhivanja rasta cijena. Temeljna inflacija – koja isključuje hirovite cijene hrane i energije – porasla je prema prvim procjenama u ožujku 2023. za enormnih 9,8 posto. Inače, upravo temeljna inflacija podatak je koji s posebnom pažnjom prate centralni bankari kad donose odluke o operacijama monetarne politike.
Čak je i Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke, jučer priznala kako je na razini eurozone temeljna inflacija „signifikantno previsoka“ što znači da ne namjeravaju spuštati kamate.
Dakle, temeljna inflacija u eurozoni u ožujku iznosi 5,7 posto te je 1,72 puta niža nego u RH, ali su u ESB-u u vrlo zabrinutom modu jer je tih 5,7 posto povijesno gledano rekordna razina zabilježena u europskoj monetarnoj uniji.
Podsjetimo da ESB ima institucionalnu misiju održavati rast cijena na razini od oko 2 posto. Lagarde je poručila kako stoga nastavljaju borbu s rastom cijena bez obzira na krizu nepovjerenja u bankovni sustav nakon kolapsa američke Silicon Valley Bank.
Siromašnija hrvatska kućanstva posebno će pogoditi činjenica to što su cijene u kategoriji ‘hrana, piće i duhan‘ u ožujku narasle 15,3 posto, dok sama procjena ukupne promjene rasta cijene u ožujku od 0,8 posto ukazuje da bi i na godišnjoj razini u 2023. cijene iznova mogle odletjeti blizu zone dvoznamenkastog rasta, što je kumulativno u odnosu na rast cijena u prethodnih 12 mjeseci vrlo bolno, a ipak se pretežito interpretira kao da se radi o nekakvom ‘poboljšanju‘ ili ‘ublažavanju‘.
Eksperti HNB-a i dalje su optimistični te predviđaju inflaciju od 7 posto u 2023. godini. Čak i da rast doista ne bude robusniji od 7 posto, i takvo poskupljenje treba gledati kroz prizmu stvaranja dodatnog cjenovnog pritiska nakon svih dosadašnjih poskupljenja 2022/2023..
Ono što je u ovom kontekstu zanimljivo jest da je Eurostat tijekom radnog tjedna iza nas objavio i redovito izvješće o kretanju troškova rada po satu u članicama EU. Iako su podaci o razlikama u troškovima rada po satu drastično razlikuju (najviši su u Belgiji s 43,5 eura, a najniži u Bugarskoj s 8,2 eura), intrigantno je da cijela EU odnosno eurozona bilježe u 2022. vrlo značajni rast troška rada po satu – s 32,8 eura na 34,2 eura u eurozoni te s 29 na 30,5 eura u EU. Trošak rada po satu u Hrvatskoj relativno nizak je u odnosu na ostatak eurozone te iznosi samo 12,1 eura.
Taj trošak sata rada unazad nekoliko godina nije značajno rastao – u 2008. iznosio je 9,2 eura te je do 2022. porastao za 2,9 eura. Ne čudi da je u istom razdoblju u Bugarskoj cijena sata rada porasla za čak 5,6 eura jer se radi o vrlo siromašnoj članici, ali puno više šokira da je relativno bogata Francuska zabilježila rast satnice 2008.-2022. od 9,6 eura, a jedna Slovačka od čak 20 eura.
Je li dobro ili loše to što imamo jedan od tri najniža troška rada po satu u EU te ne bilježimo od 2008. značajni rast tog troška?
