Kad bude duvalo, ti puniš džepove. Za mnoge građane Hrvatske danas ova rečenica - zabilježena u uskočkim transkriptima razgovora koje je bivša kninska gradonačelnica Josipa Rimac vodila sa svojim suradnicima - predstavlja sukus vjetroenergetike. Taj dojam uvelike je posljedica baš te istrage u kojoj su Rimac i još nekoliko državnih dužnosnika optuženi da su pogodovali bosansko-hercegovačkom poduzetniku Milenku Bašiću čija tvrtka kod Knina razvija projekt Krš-Pađene - najveći vjetropark u Hrvatskoj, i temeljem kojeg bi u narednih 14 godina trebala dobiti gotovo dvije milijarde kuna poticaja. Korumpirani političari, pohlepni poduzetnici, milijarde kuna državnog novca i prevareni građani - svi sastojci, za Hrvatsku tipične, krimogene javno-privatne poslovne interakcije su tu. Ipak, puni džepovi poticaja nisu oduvijek bili prva asocijacija pri pogledu na goleme vjetrenjače koje se danas mogu vidjeti na više od dvadeset lokacija na hrvatskom jugu.
Kad je, ne tako davne 2004. godine, tvrtka Adria Wind Power na brdu Ravne iznad Paga podigla prvih sedam agregata u Hrvatskoj, malo tko je razmišljao o profitima investitora. Medijskim izvještajima dominirali su iskazi ponosa zbog implementacije napredne, okolišno prihvatljive tehnologije, kakvu su ovdašnji građani ranije praktički mogli vidjeti samo u filmovima. Investitor je gordo najavljivao ambiciozne planove, spremnost da u relativno kratkom roku krene u drugu fazu projekta i podizanje novih agregata, nadajući se i skorom uvođenju poticaja za zelenu energiju, po uzoru na razvijene zemlje zapadne Europe. Koju godinu kasnije - 2007. - država će to i učiniti, ustrojiti regulativni sustav za razvoj i poticanje obnovljivih izvora energije. Istovremeno, pak, zabranit će gradnju vjetroelektrana na otocima i obalnom pojasu od tisuću metara od mora. Vjetroenergetika je zaživjela, a ambicije razvoja novih projekata na Pagu su se ugasile...
Vjetroelektrane na Pagu
Ta crtica utoliko možda sadrži i najslikovitiji prikaz državne intervencije kao glavnog obilježja razvoja vjetroenergetike u Hrvatskoj. Politika je stvorila osnovni okvir - regulatorni i financijski - koji je omogućio razvoj, ali nikad se odričući mogućnosti da kroz kompleksne procedure, česte izmjene pravila i diskrecijske odluke utječe na ishod poduzetničke inicijative. I krajnji rezultat je dvojak.
S jedne strane neosporno je da je Hrvatska dobila više od 700 megavata novih elektrana pogonjenih domaćim energentom (kumulativni ekvivalent snazi najjače hrvatske elektrane Zakučac) i da za to prosječno kućanstvo plaća ipak relativno neveliku (u usporedbi s drugim državama EU) naknadu od tridesetak kuna mjesečno. Ipak, s druge strane, a naročito nakon afere Krš-Pađene, te činjenice bit će trajno kontaminirane sumnjama kako su povlašteni pojedinci u tom procesu stekli enormno bogatstvo. Je li moglo biti drukčije?
Poticajni sustav
Željko Tomšić, profesor na zagrebačkom FER-u koji je kao državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva 2007. godine donio prvi regulatorni okvir i model poticanja obnovljivih izvora energije, smatra kako je, u danim okolnostima, Hrvatska napravila dobar posao.
“Ta povijest nije mogla biti drukčija. Morate znati da smo mi 2004. godine krenuli od nule. Ničega nije bilo, ni regulative, ni znanja, ni tradicije, ali smo u sklopu pregovora s Europskom unijom imali pritisak da pojačamo aktivnosti u tom segmentu. Temelj je bio poticajni sustav. Bez poticaja tada nitko ne bi ulagao u obnovljive izvore, niti bi investitori mogli osigurati financiranje. To smo donijeli 1. srpnja 2007. i onda su stvari krenule. Danas se mnogo priča o tim feed in tarifama i njihovim nedostacima, ali tada su takav isti model imale sve države članice EU, osim Velike Britanije koja je već tada imala otvoreno tržište električne energije. Dakle, probleme koje smo tu imali imali su svi u Europi”, govori Tomšić, referirajući se na jedan od najčešćih prigovora sustavu poticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije.
Famozne feed in tarife zapravo su ugovori o garantiranom otkupu proizvedene energije na fiksni vremenski rok po fiksnoj cijeni, u pravilu osjetno višoj od tržišne. Tomšić kaže kako su inicijalne tarife odredili temeljem studije Energetskog instituta “Hrvoje Požar” te kako je ideja bila da se investitorima u poticanom razdoblju od 12 godina (Vlada Kukuriku koalicije je povećala taj rok na 14 godina) omogući povrat investicije uz 5-6 posto dobiti. “Naravno da je ideja bila da se te tarife češće mijenjaju, sagladavaju. To se, nažalost, nije događalo, no s druge strane mislim da nitko nije računao da će cijene tehnologije tako strelovito padati”, kaže Tomšić.
Željko Tomšić
Tarifni sustav
Ipak, nisu svi tada smatrali da su predložene tarife opravdane. Energetski konzultant Milan Puharić tada je bio član Upravnog vijeća Hrvatske energetske regulatorne agencije, a tvrdi kako je prvi poticajni sustav donesen u krajnje netransparentnim okolnostima.
“Prilikom izrade Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije HERA nije bila uopće konzultirana, a tarife je Ministarstvo određivalo bez potrebne metodologije te je na taj način neodgovorno opteretilo kućanstva i tvrtke, preko naknada za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije. Doduše, u prvih nekoliko godina primjene navedenih naknada to se nije osjećalo zbog malog broja obnovljivih izvora energije u sustavu poticaja”, kaže Puharić, dodajući kako je posebno sporna bila stavka o indeksaciji poticaja na kretanje potrošačkih cijena, zbog čega danas neki investitori ostvaruju prodajnu cijenu od 109 eura po megavatsatu, što je gotovo tri puta više od cijene na tržištu.
Milan Puharić
Ipak, većim problemom Puharić smatra činjenicu da je od samih početaka vjetar bio stavljen u preferencijalnu poziciju u odnosu na druge obnovljive izvore energije. “Rasprava o udjelima pojedinih tehnologija koje koriste vjetar, sunce, biomasu, bioplin, geotermalnu energiju te kogeneraciju se pretvorila u poglavito promociju primjene energije vjetra, a ostale obnovljive izvore se potpuno zapustilo. Naime, Ministarstvo je predlagalo da se fotonaponski izvori ograniče na 1 megavat snage, što je uspoređujući na primjer u to vrijeme Grčku bilo pet stotina puta manje. To nije bio slučaj u gotovo niti jednoj europskoj zemlji, a moje oštro protivljenje takvim postupcima koji su trajno narušili odnose u energetici u pogledu implementacije obnovljivih izvora je imalo nastavak u vidu žurnog i po svojem postupanju tajnog donošenja izmjena i dopuna Zakona o regulaciji energetskih djelatnosti, čiji su jedini cilj bile izmjene ugovora o radu tadašnjih vijećnika, prethodno imenovanih na pet godina, s novim ugovorima koji su u mojem slučaju rezultirali ukupnim mandatom od tri godine i tri mjeseca. Spomenute izmjene i dopune zakona pisane u HERA-i, s ciljem da se omogući eliminacija neposlušnih kadrova (vijećnika). Dakle, radi se o nezamislivom konfliktu interesa. Tako izmijenjeni zakon je transferiran u Ministarstvo koji ga je poznatim postupkom uputio Saboru, gdje je i izglasan”, optužuje Puharić, uvjeren da je već 2007. godine postojala sprega između zainteresiranih ulagača u vjetroelektrane i tijela državne vlasti.
Je li vjetroenergetika povlaštena u odnosu na druge “zelene” tehnologije proizvodnje energije ne može se decidirano zaključiti, ali je neosporno da su takvi projekti dominantni. Vjetroelektrane čine dvije trećine ukupne instalirane snage “poticanih” energetskih postrojenja u RH, s tim da u tu kategoriju spada i HEP-ova plinska kogeneracijska energana u Zagrebu, pa je unutar “zelenih poticanih” elektrana taj udjel još i veći. Slično dominantni udjel ulagači u vjetroelektrane imaju i u raspodjeli oko 1,5 milijardi kuna, koliko se temeljem naknade za poticanje obnovljivih izvora energije prikupi godišnje od hrvatskih potrošača struje. Dominacija “vjetraša” vidljiva je i u stručnim forumima. U Nadzornom odboru udruge Obnovljivi izvori Hrvatske - gospodarsko-interesnog udruženja posvećenog promociji razvoja “zelene” energetike - sjedi pet ljudi, a svi su - ako ne ekskluzivno, onda u dominantnom dijelu svog djelovanja - angažirani na vjetroenergetskim projektima.
Jedan od njih je i Bojan Reščec, čelni čovjek tvrtke RP Global Projekti i jedan od najiskusnijih hrvatskih developera u ovom sektoru. U vjetroenergetiku je, kaže, ušao slučajno, nakon uspješne karijere u arhitekturi i graditeljstvu u Austriji, a na već uobičajeno pitanje o ekstraprofitima odgovara:
“Ja stvarno ne znam od kuda dolazi ta priča da su vjetroelektrane nešto loše. Meni su od prvog dana one simbol razvoja neke zemlje, pokazuju razinu ekološke svijesti. Iskreno ne znam za ekstraprofite, možda ja nešto krivo radim. No, mi smo investitori, uz silnu ljubav prema ovom poslu i entuzijazam - mi ulažemo da ostvarimo što bolji povrat, kao i svi investitori ovog svijeta. Ja uistinu ne znam tko je trebao sagraditi te vjetroelektrane da priča bude drugačija. Pazite, to je priča koja je krenula 2001. paketom energetskih zakona po kojima je prvi put u Hrvatskoj najavljena liberalizacija tržišta i poticanje obnovljivih izvora energije. No, neophodni podzakonski akti nisu bili doneseni u šest mjeseci, njih smo čekali do srpnja 2007., tek tada je omogućeno investiranje u gradnju. Teško je danas shvatiti to vrijeme - nekolicina nas se bavila ovim poslom, ništa nije bilo definirano, propisano, sami smo stvarali okvir. Od beskrajnih razgovora o načinu uređenja zakupa zemljišta, preko pitanja prostornih planova i priključka, do potrebnih dozvola i suglasnosti. Samo golemi entuzijazam, puno strpljenja i dobra doza snalaženja nas je dovela do uspjeha. No, ne sjećam se da je itko mene pitao 2003., 2007. ili 2011. zašto ti Austrijanci (RP Global Projekti je tvrtka u austrijskom vlasništvu op.a.) imaju toliku vjeru u RH da toliko ulažu godinama, jeste li sigurni da će se to isplatiti!?”.
Investicijski projekti
Činjenica jest, bez obzira na to što netko mislio o vjetroenergetici i ljudima koji su se bavili razvojem tih projekata, da u Hrvatskoj, a pogotovo za one koji imaju “podršku” političkih tijela, postoje puno manje komplicirani načini za zaradu. Vjetroenergetski projekti spadaju među najkompliciranije investicijske projekte koji se u Hrvatskoj uopće izvode te objedinjuju kompleksni sklop ekoloških, građevinskih i energetskih regulatornih procedura, uz ništa manje izazovne financijske aranžmane. Već i pojednostavljeni hodogram takvih projekata sugerira da to je to igra samo za najodlučnije, najupornije, ali i financijski najmoćnije igrače.
Onaj tko je želio sagraditi vjetroelektranu u Hrvatskoj prvo je morao pronaći adekvatnu lokaciju, koja je prostorno-planski predviđena za takvu namjenu.
Već tu su se mnogi investitori nasukali na poslovično hrvatsko investicijsko okruženje. Javnih podataka o vjetrokapacitetima nije bilo, a prakse da se proračuni rade temeljem matematičkih interpolacija meteoroloških podataka mjerenih na visini od desetak metara iznad tla često su se pokazali lošima zbog specifičnih kvaliteta vjetra. A s druge strane, oni koji su krenuli u vlastita mjerenja često su se susretali s nerazumijevanjem lokalne zajednice, pa se mjerne stupove pokušavalo rušiti čak i mecima. Ipak, ako se došlo do lokacije, sljedeći korak bio je prijaviti se Ministarstvu gospodarstva za izdavanje Prethodnog energetskog odobrenja - dokumenta u kojem se definira tip, nazivna snaga postrojenja i osnovni podaci o njegovoj planiranoj lokaciji. Nakon toga slijedilo je upisivanje u Registar obnovljivih izvora energije te provođenje preliminarne analize mogućnosti spajanja na mrežu, a temeljem pozitivnog nalaza i ishođenje Prethodne elektroenergetske suglasnosti (PEES).
Utjecaj na okoliš
Na toj točki nalazilo se prvo usko grlo u razvoju projekata, jer je kvota dugo godina bila ograničena na 362 megavata, iako je bilo jasno da dio tih projekata nikad neće biti realiziran, a drugi koji bi možda bili realizirani bez PEES-a ne mogu dobiti lokacijsku dozvolu. Oni koji su uspjeli aplicirati za lokacijsku dozvolu morali su onda ishoditi rješenja o prihvatljivosti od niza tijela javne vlasti, provesti studiju utjecaja na okoliš te potom krenuti u izradu glavnog projekta. Po dovršetku izdala bi se građevinska dozvola, a onda i Energetsko odobrenje te Prethodno rješenje o statusu povlaštenog proizvođača. Ti dokumenti bili su iznimno važni jer su investitorima davali rok od četiri godine (kasnije je uvedena mogućnost produljenja za još dvije) u kojima se projekt morao realizirati. Slijedilo je potpisivanje ugovora o povlaštenom otkupu s Hrvatskim operatorom tržišta energije, ugovaranje radova, izvođenje, testiranje te ishođenje uporabne dozvole i sklapanje konačnog ugovora. Kako objašnjava zagrebački odvjetnik Davor Stanić, u cijeloj proceduri bilo je pravno nemogućih uvjeta:
“Tarifni sustav odredio je da se za sklapanje ugovora s HROTE-om mora priložiti bankovna garancija, dok je s druge strane definirano da će se iznos i uvjeti garancije odrediti ugovorom. Kako da onda znate kakvu bankovnu garanciju morate priložiti?”. Takvih situacija gdje su pravila ovisila o tumačenju određenog državnog tijela u cijelom procesu bilo je mnogo, a u kombinaciji s napetim rokovima realizacije, moć ljudi koji su donosili takva tumačenja ili mogli svojim diskrecijskim odlukama utjecati na tijek projekta bila je velika. Iako to nitko iz sektora ne želi jasno izgovoriti, jasno je kako je to plodno tlo za korupciju.
Gradilište vjetroelektrane Krš-Pađene i Josipa Rimac
A kako objašnjava Stanić, dugi razvoj projekta sam po sebi je opet komplicirao i produljivao cijelu priču: “Jedan od najčešćih problema je proizlazio iz toga da se tip opreme koja se planira ugraditi morao definirati u ranoj fazi projekta te je bio uključen u lokacijsku dozvolu. Kako je od te točke do trenutka kad idete u ugovaranje nabave - jer ranije ne možete dobiti projektno financiranje - prošlo dosta vremena, često bi se događalo da planirana oprema više uopće nije dostupna na tržištu. Pa se onda mora ići u izmjenu cijele dokumentacije. Mislim da u Hrvatskoj doslovno nema vjetroenergetskog projekta koji u razvoju nije doživio barem jednu promjenu dokumentacije, a mnogi i više njih”.
Velik izazov bilo je i financiranje. Realno, do ishođenja Prethodnog statusa povlaštenog proizvođača i potpisivanje ugovora o otkupu s HROTE-om investitori nisu mogli računati na vanjsko financiranje. Dakle, morali su sami već uložiti milijune eura u razvoj projekta, a onda osigurati i otprilike 30 posto učešća u ukupnom iznosu investicije. Zbog vlasničke strukture domaćeg bankarskog sustava novac se nije mogao osigurati u lokalnim bankama, već su aranžmane odobravale centrale. Slučajno ili ne, trošak kapitala za vjetroenergetske projekte u Hrvatskoj je bio najviši u Europi, pa se temeljem toga može zaključiti kako je značajan dio tih pustih milijardi isplaćenih poticaja završio u bankama. Financijeri su odigrali važnu ulogu i u oblikovanju samih projekata, naročito što se tiče korištene opreme.
Prosječna visina vjetroelektrane je između 65-85 metara s presjekom propele od 70 metara
Vlastiti projekt
Slab udjel domaće industrije u vjetroenergetskim projektima godinama je bio jedan od glavnih prigovora tom biznisu. Ulagači su odgovarali kako značajan dio ulaganja ostaje u Hrvatskoj, ponekad i 50 posto, no činjenica jest da vjetrogeneratori - kao financijski najteža komponenta takvih projekata - dolaze iz uvoza. Hrvatski vjetrogeneratori - koje je razvio Končar - na tržištu nikad nisu zaživjeli, a Davor Mladina, nekadašnji član Uprave kompanije, kaže kako nisu mogli držati korak sa stranom konkurencijom.
Davor Mladina
“Nismo imali snage pratiti taj razvoj. Kad smo razvili naš agregat snage 2,5 megavata, u svijetu su već nudili snage 3,6. A onda je to rapidno raslo. Relativno dobro smo ušli u taj posao, ali uz jednu krivu premisu. Vjerovali smo da će naš prvi model - snage od 1 megavata - dulje vremena ostati tržišno relevantan. To se pokazalo kao netočna procjena, ali ključni je problem to što nismo mogli zadovoljiti uvjet bankabilnosti opreme koju traže banke. Oni, razumljivo, žele da se u projektima koje financiraju ugrađuje oprema koja ima reference. Končar se našao u začaranom krugu. Posao nismo mogli dobiti, jer nemamo reference, a reference nismo mogli steći jer ne možemo dobiti posao. Pokušali smo to prekinuti ulažući u svoj vlastiti projekt na Pometenom brdu, ali ni to nije pomoglo. Tu smo utakmicu izgubili, ali pitanje zašto ne koristimo ova ulaganja za angažman domaće industrije je pitanje šire ekonomske politike Hrvatske. Postoji niz komponenti koje mi možemo isporučiti: transformatori, trafostanice, kabeli, kabelski raspleti, čelični stupovi... Vjerujem da postoje modeli na koji način osigurati taj angažman, a da je to u skladu s europskom regulativom”, kaže Mladina.
To je inicijalno i bila namjera sustava poticanja obnovljivih izvora. Kako upozorava Željko Tomšić, prvi tarifni sustav sadržavao je i fond za poticanje domaćih industrijskih rješenja te klauzulu kojom bi se poticaji smanjivali za projekte s premalom domaćom komponentom. “To je ukinuto rješenjem Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, iako je moglo ostati na snazi sve do 2013., kad smo ušli u Europsku uniju. Ne znam zašto se na tome inzistiralo”, kaže Tomšić.
Naravno, postojala je i druga varijanta da se potakne angažman domaće industrije u vjetroenergetskim projektima, a to je kroz projekte koje bi vodila Hrvatska elektroprivreda. Nažalost, do dana današnjeg - a to je još jedno sporno obilježje razvoja vjetroenergetike u Hrvatskoj - HEP nije sagradio niti jednu vjetroelektranu, pa tako niti prihodovao ijednu kunu od poticaja koje su građani u tu svrhu uložili. Mnogi tu vide jasnu štetu za javno dobro, no upitan smatra li da bi javni imidž vjetroenergetike bio bolji da je HEP u njoj bio aktivniji, Reščec odgovara: “Ne znam da li bih to baš tako rekao, ali mi je svakako žao da se to nije desilo. Poznato je da sam se osobno zalagao da se to desi, to bi bilo dobro za cijelu branšu, sigurno bi mnoge stvari krenule drugim smjerom, ali kada vidim da se kreće s napadima u medijima čim pomisle preuzeti neki projekt - pitanje je kakva bi bila javna percepcija”.
HEP-ova neaktivnost u vjetroenergetici već godinama se u kuloarskim pričama dovodi u vezu s poslovnim uspjehom obitelji Ante Ćurkovića, nekadašnjeg direktora HEP-ova razvoja te jednog od prvih i najuspješnijih investitora u vjetroelektrane u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina domaći mediji su izvijestili kako su predstavnici njemačke tvrtke MCI USKOK-u podnijeli kaznenu prijavu protiv Ćurkovića i članova njegove obitelji, tvrdeći da je poziciju u HEP-u kasnije iskoristio da bi zauzeo najbolje pozicije za razvoj vjetroelektrana u Hrvatskoj i tako stekao velik imetak. Ćurković je takve navode vrlo odlučno demantirao, tvrdeći - među ostalim - da je pogodovanje u postupku proizvodnje energije iz obnovljivih izvora nemoguće i prekomplicirano. Ipak, HEP-ov ambivalentni odnos prema vjetroenergetici nastavio se i tijekom narednih godina, na što je u pismu upućenom službenim tijelima HEP-a 2014. godine upozorio dugogodišnji član Nadzornog odbora kompanije iz kvote zaposlenika, Jadranko Berlengi. U svom pismu tako Berlengi upozorava kako je HEP još 2008. godine od Energetskog instituta “Hrvoje Požar” naručio i dobio studiju o 13 potencijalnih lokacija vjetroelektrana u Hrvatskoj, a da usprkos tome nije sagradio niti jedan megavat. Danas notorni projekt Krš-Pađene HEP je godinama razvijao zajedno s austrijskom tvrtkom C.E.M.P., sudjelovao u ishođenju lokacijske dozvole i raznih odobrenja, da bi u srpnju 2013. od tog partnerstva odustao i iz projekta izašao (nakon što je C.E.M.P. preuzeo Lager Bašić), a onda u veljači sljedeće godine već krenuo u projekt otkupa udjela u projektima koje razvijaju drugi developeri. Samo na studije procjene ponuđenih projekata, prema Berlengijevim tvrdnjama, uloženo je više od 12 milijuna kuna. Ove godine u kolovozu u redovni pogon bi trebala biti puštena vjetroelektrana Korlat, snage 58 megavata. Bit će to prva HEP-ova dovršena investicija u vjetroenergetici, nažalost realizirana izvan sustava poticaja.
Radovi na vjetroelektrani Korlat
“Dominantan položaj”
Pismo Jadranka Berlengija važno je u kontekstu razvoja hrvatske industrije obnovljivih izvora energije, a onda posebno vjetroenergetike jer sistematizira sve prigovore koji su tijekom godina bili upućeni tom procesu. “Stihijski razvoj obnovljivih izvora nije bio slučajan niti se odvijao stihijski. Vrlo organizirano, dominantan položaj zauzele su vjetroelektrane, a u sustavu poticaja našle su se gotovo isključivo vjetroelektrane (90% svih obnovljivih izvora). U organiziranijim društvima nego što je naše i u uređenijim državama nego što je naša, investitori u obnovljive izvore su poduzeća u državnom vlasništvu i u vlasništvu lokalnih samouprava, te posebno građani u području solarne energije, a dobit ostvarena kroz poticajnu cijenu reinvestira se u nove obnovljive izvore i vraća građanima koji su i financirali sve poticaje. U Hrvatskoj je projekt osmišljen tako da sredstva poticaja za vjetroelektrane završe isključivo u privatnim džepovima, a solarna energija je teško diskriminirana, što je presedan u europskim okvirima. U osmišljavanju ‘našeg’ projekta sudjelovali su visoki državni dužnosnici, visoki činovnici javne uprave, članovi znanstvene zajednice, čelnici uglednih instituta iz područja energetike, a nisu izostali niti pojedini visoko pozicionirani djelatnici HEP-a”, piše Berlengi.
Ta “optužnica” ničim nije formalno potvrđena, niti verificirana, no afera Krš-Pađene i sve sumnje koje ona otvara dat će na snazi tvrdnjama HEP-ova nadzornika. Ipak, ona ne adresira ključno pitanje: što dalje?
S obzirom na klimatske izazove i politike Europske unije, nema sumnje da će energija vjetra igrati važnu ulogu u tranziciji starog kontinenta prema niskougljičnoj ekonomiji. Hrvatska ima značajne vjetropotencijale i to je resurs koji bi trebalo iskoristiti, pogotovo s obzirom na značajne količine energije koje uvozimo.
Maksimalna cijena
Aktualna Vlada u novi ciklus razvoja odlučila je ići kroz implementaciju tzv. premijskog modela, gdje investitori licitiraju s ponuđenim cijenama energije, te im se onda isplaćuje razlika (ako postoji) između te cijene i one koju su ostvarili prodajući energiju na tržištu. Taj model također primjenjuju brojne europske zemlje, no nije bez rizika. Na malom tržištu poput hrvatskog uvijek prijeti mogućnost kartelizacije ponuđača, a ni povjerenje u državne institucije koje određuju maksimalnu (referentnu) cijenu nije baš visoko. A tu su i regulatorni problemi, pogotovo u kontekstu imovinsko-pravnih odnosa. “Trenutna situacija u legislativnom okviru je toliko zamršena da se u njoj tek rijetki snalaze. Formalno gledajući, sve je normirano, ali postoje segmenti koji su i dalje neusklađeni”, pravnički suho objašnjava Davor Stanić, a nešto živopisnije opisuju drugi sugovornici naglašavajući problem kako i dalje država nema nikakvu kontrolu nad lokacijama elektrana, iako ih se većina realizira baš na zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske. I dalje je, tako, moguće da više investitora ishodi lokacijske dozvole za gradnju elektrane na istom zemljištu. Tko će dobiti ugovor? Onaj koji prije dovrši projekt? A tko o tome odlučuje? Činovnik kojem istovremeno na stol dođu dva identična zahtjeva?
To je samo jedan karikirani primjer zašto je novi model potrebno detaljnije razraditi. I to ne samo u proceduralnom, nego i u strateškom smislu. Kako kaže Davor Mladina, neke države su premijski model koristile i za to da unaprijede svoj sustav kroz zahtjev investitorima da se ulažu i u razvoje istraživačkih centara i sličnih znanstvenih kapaciteta, koji onda kasnije doprinose razvoju. Zašto Hrvatska tako nešto ne planira?
Ta pitanja morala bi dobiti odgovore prije nego što krene novi ciklus razvoja vjetroenergetike. Takav scenarij bio bi najbolji epilog afere Krš-Pađene. Povijest, ili barem neke njezine dijelove, ne možemo mijenjati. U budućnosti, kakva god ona bila, vjetar će duvati, vjetroelektrane okretati, džepovi se puniti. U tome načelno nema ništa loše, ali svi u vjetroenergetici i oko nje moraju shvatiti kako je jedna era završila. Niti su obnovljivi izvori energije više egzotična alternativa fosilnim gorivima, niti su ljudi koji u njih ulažu više polugerilski poslovni avanturisti kakvi su neki od njih možda bili prije petnaestak godina, niti je na koncu taj sektor za opću javnost nepoznanica kao nekoć. U novim okolnostima standardi transparentnosti distribucije javnog novca trebali bi biti viši, interes građana intenzivniji, a tržišna utakmica pravednija. Bude li to tome tako, javni interes će biti ispunjen. Zapuhat će neki bolji vjetrovi...