Kina pokušava postati zemljom od 19 super-regija, a već tri područja su na dobrom putu da ih se tako i nazove, piše The Economist. Naime, u posljednjih 40 godina populacija kineskih gradova postala je pet puta većom. Točnije, u kineskim gradovima živi 813 milijuna ljudi, a prognozira se da će do 2030. svaki pet stanovnik gradova u svijetu biti Kinez. Kako bi spriječila nastanak megagradova i povećanje populacije najvećih kineskih gradova, Pekinga i Šangaja, kineska je vlada smislila alternativu – super-regije, odnosno gradski klasteri.
Naime, plan kineske vlade je stvoriti zemlju sastavljenu od 19 gradskih klastera koji bi činili devet desetina gospodarske aktivnosti Kine. Svaki od klastera imao bi jedno veliko središte s manjim (ali ne i malim) gradovima. Tako bi Kina postala država super-regija, a njih tri su već jako napredovale u svom nastanku. Radi se o delti rijeke Pearl pored Hong Konga (60 milijuna stanovnika), delti rijeke Jangce kod Šangaja (152 milijuna stanovnika) i metropolitanskoj regiji Jingjing sa središtem u Pekingu (112 milijuna stanovnika).
Karakteristike super-regija
Iako koncept neodoljivo podsjeća na zajednice u blizini Londona i Manhattana, The Economist razlikuje kineske super-regije od spomenutih klastera temeljem njihovih triju karakteristika - veličine, brzine prijevoza i same prirode kineskih klastera.
Prvo, kada govorimo o veličini gradskih klastera, trenutno je najveći postojeći Tokio s okolnim gradovima, gdje živi 40 milijuna stanovnika. No, ako usporedimo populaciju delte rijeke Jangce, radi se o brojci koja je skoro četiri puta veća, odnosno o populaciji od više od 150 milijuna stanovnika. Prosječna populacija pet najvećih kineskih klastera iznosit će 110 milijuna ljudi, prema planovima vlade, a samo regija Pearl delte imat će površinu 42 tisuće kilometara kvadratnih (otprilike kao cijela Nizozemska).
Sljedeća karakteristika kineskih gradskih klastera odnosi se na međusobnu povezanost gradova unutar klastera i posljedice navedenog. Naime, Jingjing regija ima pet linija superbrzih vlakova. Vlada namjerava taj broj povećati za dodatnih 12 linija do 2020. te za još devet linija do 2030. Tim se dodavanjem linija superbrzih vlakova, odnosno sve bržim dolaskom do velikih gradova i središta klastera mijenjaju i cijene u onim manjim gradovima. Tako su, primjerice, u Hainingu, manjem gradu u delti rijeke Jangce, cijene nekretnina posljednjih godina postale duplo većima.
Zadnja karakteristika kojom se kineski klasteri razlikuju od ostalih je top-down priroda klastera. Točnije, kako bi decentralizirala klaster i ohrabrila ljude da se “rasporede” unutar njega, kineska je vlada postrožila uvjete za dobivanje hukou, odnosno boravišne dozvole u najbogatijim gradovima i ublažila ih za manje gradove u blizini. Primjerice, Šangaj migrantima teško daje dozvole boravka, dok Nanjing zapadno od Šangaja otvara vrata svima s fakultetskom diplomom.
Veći grad = veća produktivnost
Zapravo, cijeli koncept pogoduje visokoobrazovanom stanovništvu. Naime, koncept gradskih klastera dio je teorije prema kojoj veći grad znači veću produktivnost. Točnije, prema teoriji, veliko integrirano tržište rada olakšava poslodavcima pronalazak kvalitetnih zaposlenika, a znanje se širi jer se dobrom povezanošću gradova povećava kvantiteta i kvaliteta akademskih radova.
- Ako se dobro integriraju, kineski gradski klasteri mogli bi doseći najveće razine produktivnosti ikada viđene na svijetu – smatra Alain Bestaud s New York Universityja koji je potencijalnu produktivnost kineskih super-regija usporedio s razlikom Engleske i ostatka svijeta u vrijeme industrijske revolucije.