U jednom trenutku Marko Iličić (28) iz Alilovaca kraj Požege našao se na životnom raskrižju – hoće li biti stolar ili poljoprivrednik. S jedne strane završena škola za stolara i osvojene nagrade na natjecanjima u rukotvorinama, a s druge strane završena škola za poljoprivrednika i OPG djeda Anđelka koji je tražio nasljednika. Marko je pustio srcu da bira i umjesto hoblića izabrao plugove.
Poznati kao kupusari
Na imanju živi s roditeljima Ksenijom i Željkom, a ima i dva brata, Marina i Petra. Život je braću odveo u drugom smjeru – jedan je završio građevinu, a drugi je informatičar. Tu su kad treba uskočiti, a Marko se, uz pomoć roditelja, u potpunosti posvetio zemlji.
– Mi smo se oduvijek bavili poljoprivredom. Ono veliko nevrijeme 2021. godine odnijelo nam je sve plastenike, imali smo 2000 kvadrata. U međuvremenu smo podigli jedan, a sve ostalo imamo u otvorenoj proizvodnji. Uzgajamo praktički svo povrće, a poznati smo po kupusu – govori Iličić.
Alilovci su poznati po kupusu, kao što su, primjerice, Ogulin na razmeđu Like i Gorskog kotara te Varaždin. Teško je reći imaju li Alilovci neke posebne geografske predispozicije za ovaj tip uzgoja, ali uvriježeno je mišljenje da ovdje uspijeva bolje nego u okolnim selima.
– Nas u selu zovu kupusarima, pa kažu da već tri kilometra dalje ne rađa. Može, naravno, ali ostala je ta tradicija da smo mi kupusari i mi smo to prihvatili. Svaka kuća obavezno ima njivu sa zasađenim kupusom – govori Marko.
Od malih nogu Marko je pomagao roditeljima. Nakon završene stolarske škole povremeno je radio u struci, svega nekoliko mjeseci. Mogao je i tu napraviti dobru obrtničku karijeru – bio je pobjednik županijskog natjecanja u izradi stolarskih predmeta, a uspješan je bio i na državnom natjecanju, gdje je osvojio šesto mjesto. To mu je donijelo usavršavanje u Frankfurtu. No, kada se vratio iz Njemačke, produžio je ravno na svoja polja.
"Tko hoće - može!"
– Vagao sam. Nisam potpuno digao ruke od stolarije, radim pomalo, preko zime i za kišnih dana u radionici. S bratom sam kupio CNC stroj pa pomalo radimo, ali poljoprivreda je broj jedan. Kada smo na polju, ništa drugo ne postoji. Nema ljepšeg osjećaja nego kada nakon sadnje, održavanja i sve te muke koju čovjek uloži biljka urodi plodom pa se vidi rezultat rada. Kada imamo berbu lubenica, okupe se sva djeca iz susjedstva – nema ništa ljepše – priča Marko.
Roditelji imaju svoj OPG, no Marko je preuzeo djedov, koji se u međuvremenu umirovio. Obrađuje svojih 10 hektara zemlje, a prošao je i na natječaju za državnu zemlju, gdje je u zakup dobio još 20 hektara, pa će tako utrostručiti površine i proširiti nasade kupusa, krumpira, poriluka, brokule, peršina, paprike, celera i ostalog povrća.
– Gotovo sve površine idu pod povrće, nešto sitno imamo kukuruza šećerca, lubenica i dinja. Sve što proizvedemo otkupi domaći trgovački centar, a dio prodamo i na kućnom pragu – kaže Marko.
Na pitanje može li se živjeti od poljoprivrede, Marko je vrlo jasan: tko hoće – može. Kaže da se uz trud i rad može uspjeti, ali bez potpune posvećenosti nema dobrih rezultata. Smatra da je poljoprivreda osobito dobar izbor za mlade ljude.
– Talent? Kako kome Bog da. Ja mislim da su volja, rad i trud najvažniji, a moraš imati i čime raditi – smatra on.
Dobro je opremljen radnim strojevima, a tehnika kojom raspolaže uglavnom je nova – ima četiri traktora, a novi je u dolasku. Na jednom od starijih ugradio je autopilota kako bi si olakšao rad, tu su i sijačica za povrće te drugi strojevi. Ipak, jedan traktor mu je posebno drag. Nije u nekoj formi, zahrđao i s probušenom gumom stoji na imanju.
– Djed je imao pilanu, a ovaj mu je traktor služio i za nju i za poljoprivredu. Proizveden je 1952. godine i prošao je kilometre od Alilovaca do Münchena. Nije u funkciji, ali ne želim ga se odreći. Nadam se da ću ga s vremenom uspjeti restaurirati – govori Marko za upravljačem starog stroja. Samo za poziranje. Riječ je o poznatom "Zadrugaru" IMR, a još uvijek ima i staru registracijsku oznaku na kojoj piše „Slavonska Požega“.
Kopali do vode 16 metara
Radni dan mu nikada nije kratak. Najnapornije je u vrijeme sadnje i berbe, a nedavno su obavili i novu sadnju.
– Sadili smo kupus i crveni kupus, karfiol, korabu i kelj. Krećemo sa zalijevanjem rasada, utovarom na prikolicu i radom na polju. Tada je uključena cijela obitelj – kaže Marko. Bez navodnjavanja bi danas urod bio minoran i neizvjestan, pa su razveli više kilometara crijeva za navodnjavanje iz bunara, koje su iskopali uz pomoć stare metode – rašljanja.
– Kopali smo 16 metara, a voda je već na četiri metra. Došao je rašljar i rekao gdje kopati. I stvarno, žila je odlična, nikada nije presušila – dodaje.
Za vlastite potrebe uzgajaju svinje i kokoši, a prije nekoliko godina podigli su i voćnjak sa šezdesetak stabala šljive.
– Ne može se u Slavoniji bez slanine i bez rakije – zaključuje Marko.
Dodaje i kako danas sve više mladih razmišlja o povratku na selo, ali ističe da to nije lak put. – Treba puno odricanja, rada i strpljenja, ali se na kraju isplati. Kad vidiš rezultate svoga rada i znaš da si nešto stvorio vlastitim rukama, to nema cijenu – poručuje. Upravo u tome, kaže, vidi svoju budućnost i razlog za ostanak na zemlji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....