Kroz proteklih petnaestak godina, koliko se intenzivno bavim obrazovanjem na gotovo svim njegovim razinama, u više smo navrata imali „generacijske prilike“ napraviti konkretnije iskorake. Naši rezultati u onim područjima u kojima se možemo lako usporediti s drugim državama pokazuju kako te prilike ili nismo iskoristili, ili su pomaci koje smo uspjeli napraviti bili nedovoljni da bismo si značajnije poboljšali izglede za boljom kvalitetom života. Podsjetimo se samo nekoliko značajnijih prilika koje smo do sada imali.
Ulazak Hrvatske u EU svakako se mnogima od nas činio kao prilika da razmjerno brzo i značajno unaprijedimo svoje obrazovanje. S jedne strane radi dostupnosti sredstava iz EU fondova (koja smo doduše počeli koristiti kao programe pomoći još tamo 2002…) i s druge strane radi moguće nacionalne implementacije ključnih EU politika u području obrazovanja. Tako smo napisali i dopunili više zakona te smo ulagali u projekte izgradnje i opremanja škola, izrade strukovnih kurikuluma, različitih pristupa uvođenja sustava osiguravanja kvalitete u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, uspostave nacionalnog kvalifikacijskog okvira, digitalizacije i slično.
Upravo radi usklađivanja s EU krovnim strateškim smjernicama, ali i zato da bismo si osigurali što bolju kvalitetu obrazovanja kao podlogu za što bolju kvalitetu života, u 2014. smo donijeli Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. Na tom dokumentu radilo nas je skoro dvjesto i nakon što ga je donio Hrvatski Sabor, mnogi od nas bili smo uvjereni kako smo postavili temelje za prekretnicu u svim područjima našeg obrazovanja. Kad na taj dokument pogledam danas, mogu sa žaljenjem konstatirati kako veliki dio strateških ciljeva i zadataka nismo nikada proveli. A bilo je tamo korisnih ideja poput produljenja osnovne škole za jednu godinu, promjene sustava financiranja i upravljanja u obrazovanju, uvođenja ozbiljnog sustava osiguravanja kvalitete u obrazovanje odraslih te niz drugih.
Činilo mi se kako je treća „generacijska prilika“ bila uspostava Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i njegovo povezivanje s onim Europskim. Sam je okvir bio zamišljen kao reformski instrument koji je naše obrazovanje trebao približiti potrebama društva i gospodarstva kroz izrade standarda zanimanja i standarda kvalifikacija. U trenutku njegovog donošenja činilo se kako je to jedini instrument koji u kraćem roku ima snage potaknuti značajne promjene programa na svim razinama obrazovanja, pa i u tradicionalno inertnom visokom obrazovanju. Provedeno je i provodi se i ovdje niz projekata financiranih iz EU sredstava, ali fokus se nažalost u proteklim godinama premjestio na Ustavni sud i nekoliko izmjena Zakona o HKO radi pokušaja dijela moćnika sa sveučilišta da ga prvo ukinu, a onda da se kroz njega „obračunaju“ s konkurencijom u obliku stručnih studija. Iako im to srećom nije uspjelo, istrošili smo iznimnu količinu energije i dosta vremena koje je moglo biti usmjereno u razvoj. Vjerojatno smo dijelom poljuljali i povjerenje u sam instrument, što sigurno ne pomaže njegovoj brzoj i širokoj implementaciji.
Usprkos spomenutim prilikama naši su rezultati u usporedbi s drugim državama u brojnim područjima ostali nepromijenjeni ili su negdje čak i degradirali. Tako u obrazovanju odraslih i dalje imamo uključenost polaznika u obrazovanje gotovo četiri puta manju od EU prosjeka, te držimo samo Europsko začelje zajedno sa Rumunjskom i Bugarskom. Poznata OECD-ova PISA, istraživanje koje u biti pokazuje rezultate rada u osnovnoj školi jer mjeri znanja i kompetencije petnaestgodišnjaka, pokazuje kako Hrvatski učenici ostvaruju ispodprosječne rezultate u odnosu na prosjek osamdesetak uključenih država i to od 2006 kada smo se uključili u to istraživanje pa sve do naših zadnjih rezultata iz istraživanja provedenog 2018 godine.
Globalni indeks konkurentnosti kojeg svake godine objavljuje svjetski gospodarski forum (WEF) je istraživanje koje također mjeri kvalitetu i ishode sustava obrazovanja. Prema posljednjim podacima za 2019 godinu i dalje smo najnekonkurentnija EU članica, trenutno pozicionirani između Filipina i Kostarike. Naravno, legitimno se zapitati; pa kakve konkurentnost nacije ima veze s obrazovanjem, ali itekako ima. Naime, jedna od značajnih skupina indikatora po kojima se države u ovom izvještaju direktno uspoređuju mjeri i kvalitetu obrazovanja. Naši rezultati, kada se s drugima usporedimo samo po toj skupini indikatora, još su lošiji nego što nam je ukupni rezultat.
Jednako tako stojimo i na IMD-ovom World Talent Raportu iz 2019, istraživanju koje ispituje kako države privlače, razvijaju i zadržavaju talente. Prema tim rezultatima smo također na začelju EU članica između Rumunjske i Bugarske, lošiji od primjerice Ukrajine, Filipina ili Jordana. Ovdje smo po indikatorima u području obrazovanja okvirno pozicionirani na šezdesetom od ukupno 63 zemlje, pa je moguće samo zamisliti u kojem smo „biranom društvu“ po tom kriteriju.
Činjenica jest kako imamo mnogo svijetlih primjera i uspješnih projekata u obrazovanju, ali nekako se čini da ne trčimo dovoljno brzo u usporedbi s drugim državama. Naime, ljudi ma gdje živjeli žele bolju kvalitetu života. Podloga za nju velikim dijelom proizlazi iz gospodarske moći društva u kojem žive, a ishodište te moći dolazi dominantno upravo iz obrazovanja. To je zaključak studije koja je obuhvatila podatke u razdoblju od 1960 do 2009 godine i koju je za EU Komisiju 2014 provela Europska ekspertna mreža za ekonomiju obrazovanja. Ona ukazuje kako je upravo kvaliteta obrazovanja, mjerena ishodima poput PISA-e, stvarala u tih pedeset godina oko 75% razlike u gospodarskom rastu koji ostvaruju pojedine države.
Budući da je Republika Hrvatska u posljednjih 35 godina prema podacima državnog zavoda za statistiku u svojoj osnovnoškolskoj populaciji izgubila oko 190 tisuća djece, s posljedičnim padom broja učenika i studenata i u srednjoškolskom i visokom obrazovanju, jasno je kako zahtjev za kvalitetom obrazovanja u našem društvu ima još veću težinu. Naime, ako sa sve manjim brojem zaposlenih u odnosu na one koji će biti u mirovini ne budemo u stanju proizvoditi proizvode i usluge više dodane vrijednosti, naš socio-ekonomski model temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti zasigurno neće biti održiv.
Pad broja djece u osnovnim školama (18% u posljednjih 15 godina), pratio je porast broja zaposlenih u gotovo istom postotku. To je, prema podacima Eurostata Hrvatsku dovelo u poziciju da oko 75% proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja odlazi na plaće zaposlenih u nastavi, više od svih usporedivih zemalja i značajno više od EU prosjeka. Kako s druge strane, prema istom izvoru, u državnom proračunu izdvajamo nešto više za obrazovanje nego što to čini prosječna EU država, nije realno da će za razvojne projekte u obrazovanju postojati značajnija nacionalna sredstva. Naime, dominantni iznos postojećeg budžeta odlazi na plaće, a nije realna niti preraspodjela kojom bi se uzeo dio novca iz drugih resora da bi ga se uložilo u obrazovanje.
Sve to pak znači kako nam je NPOO kao i višegodišnji financijski okvir zaista generacijska prilika da konačno provedemo značajnije promjene u obrazovanju.
Prije svega ovdje mislim na promjene koje bi dovele do povećanja efikasnosti i kvalitete obrazovnog sustava na svim razinama, te na promjene upravljanja i financiranja u obrazovanju, a ne mislim na gradnju novih škola ili fakulteta budući da nam se broj učenika i studenata značajno smanjuje. Upravljanje i financiranje o kojem govorim moglo bi se provesti na razne načine, od programskih ugovora do financiranja pomoću formula, a trebalo bi dovesti do povećanja autonomije ustanova i do povećanja njihove odgovornosti za ostvarene rezultate. Ta odgovornost trebala bi direktno utjecati i na zaposlene, sve kako bi povećali konkurenciju među ustanovama i kvalitetu njihovog rada.
S druge strane zamisliv je i scenarij u kojem, po već prokušanom receptu „generacijska“ EU sredstva dominantno uložimo u izgradnju raznolike infrastrukture i razna predizborna zidanja, Ako se to dogodi bojim se da bi nam nove cestovne zaobilaznice, pruge i skele mogle služiti dijelom i tomu da oni agilniji i obrazovaniji lakše dođu do mjesta u svijetu u kojem će njihov osobni sustav vrijednosti bolje rezonirati s onim društvenim. Vjerujem stoga da se ovakav scenarij ipak neće dogoditi.