Novi Višegodišnji financijski okvir EU: alat za gospodarsku transformaciju Hrvatske

Pred Europskom unijom je odluka o novom Višegodišnjem financijskom okviru EU, a za Hrvatsku je to mnogo više od tehničkih pregovora o raspodjeli sredstava jer novi okvir može biti alat za strukturnu transformaciju gospodarstva, koja nam je nužna za održivi rast, razvoj i stvaranje radnih mjesta u sektorima veće dodane vrijednosti.

U proteklih desetak godina europska sredstva u Hrvatskoj dominantno su usmjeravana u javnu infrastrukturu. Iako se možemo donekle složiti da su ta ulaganja bila potrebna, jer smo gradili i obnavljali vrtiće, škole, javne zgrade, bolnice, prometnice, infrastrukturu i druge projekte koji su podigli kvalitetu života građana, nije nam prihvatljiva činjenica da je samo oko 10 posto sredstava usmjereno prema privatnom sektoru, koji je jedini dugoročno održivi motor rasta našega gospodarstva.

Danas je pak pred nama odabir što će biti pokretač za idućih dvadeset godina. Hrvatsko gospodarstvo suočeno je s nedostatkom radne snage, potrebom za rastom produktivnosti, ubrzanom tehnološkom transformacijom i sve intenzivnijom međunarodnom konkurencijom. U takvim okolnostima sredstva EU valja usmjeriti tamo gdje će dugoročno stvarati najveću vrijednost. Mi u HUP-u želimo brži rast produktivnosti, veće plaće, snažniji izvoz i otpornije gospodarstvo. Stoga smatramo da minimalno 30 posto sredstava novog VFO-a treba usmjeriti prema privatnom sektoru, i to prema industrijama budućnosti kako bismo stvorili visoku dodanu vrijednost, kvalitetna radna mjesta, tehnološke kompetencije i ojačali konkurentnost.

Kada govorimo o sektorima budućnosti, ne govorimo o tome da država bira pobjednike, nego naprotiv, ona mora stvoriti uvjete u kojima mogu rasti djelatnosti koje potiču inovacije, privlače investicije i stvaraju kvalitetnija radna mjesta. Prehrambena industrija, energetika, promet i logistika, turizam i ICT sigurno imaju ogroman potencijal kreiranja veće dodane vrijednosti.

Ono što povezuje te sektore je potencijal da postanu nositelji iduće faze razvoja hrvatskoga gospodarstva. To nisu apstraktne ambicije nego područja u kojima Hrvatska već danas ima znanje, poduzetnike i tržišne prilike.

U poljoprivredi i prehrambenoj industriji cilj nam je stvaranje proizvoda veće dodane vrijednosti, razvoj prehrambenih brendova, tehnološka modernizacija proizvodnje i jače povezivanje s turističkim sektorom.

U vremenu kada sigurnost opskrbe hranom postaje jedno od ključnih geopolitičkih pitanja, Hrvatska proizvodi tek polovinu svojih potreba za hranom. Istovremeno imamo prirodne resurse, tradiciju i znanje kako postati prepoznatljiv proizvođač hrane više dodane vrijednosti. Međutim, za to su potrebna ulaganja u tehnologiju, automatizaciju, digitalizaciju, istraživanje i razvoj te modernu preradu hrane.

Jednako vrijedi i za transport i logistiku. Hrvatska se nalazi na raskrižju europskih prometnih koridora, stoga smo prirodna poveznica srednje Europe i Mediterana. No geografski položaj nije strategija. Strategija su ulaganja u logističke centre, digitalizaciju opskrbnih lanaca, intermodalni transport, luke i željezničku povezanost. Novim financijskim okvirom možemo Hrvatsku pozicionirati kao regionalno logističko čvorište.

Energetika odlučuje o konkurentnosti europskih gospodarstava. Zemlje koje osiguraju pouzdanu, dostupnu i sve čišću energiju imat će prednost. Hrvatska se može jako razvijati kroz sektor obnovljivih izvora energije, modernizaciju mreže, skladištenje energije i razvoj novih energetskih rješenja. Moramo ubrzati tu tranziciju jer bez energetske sigurnosti nema ni industrijske sigurnosti.

Posebnu pozornost valja usmjeriti na proizvodnju s obzirom na to da i Europa sve jasnije prepoznaje da ne može dugoročno ovisiti o uvozu ključnih proizvoda i tehnologija iz trećih zemalja. Premda se često govori o digitalnoj ekonomiji, iskustva najrazvijenijih zemalja pokazuju da snažna industrijska baza ostaje jedan od ključnih izvora produktivnosti i izvozne konkurentnosti.

Hrvatska ne može i ne mora konkurirati jeftinom radnom snagom, ali može kvalitetom, fleksibilnošću, specijalizacijom i tehnološkim znanjem. Potrebna su nam ulaganja u automatizaciju, robotizaciju, razvoj proizvoda i povezivanje industrije sa znanstvenim institucijama. Turizam pak mora nastaviti transformaciju prema većoj produktivnosti, cjelogodišnjem poslovanju i uslugama više dodane vrijednosti.

ICT u ovom kontekstu nije zaseban sektor, nego ga valja promatrati kao horizontalnu transformaciju cijeloga gospodarstva. Hrvatska je posljednjih godina pokazala da ima znanje, talent i poduzetnički potencijal za globalni uspjeh u ovom sektoru. No sljedeći razvojni korak mora biti transformacija iz servisne djelatnosti prema stvaranju vlastitih digitalnih proizvoda, tehnologija i inovacija.

Zajednički nazivnik svih sektora budućnosti nisu pojedine djelatnosti, nego znanje, tehnologija, inovacije i produktivnost.

Naravno, ovo nije poziv na odustajanje od ulaganja u javnu infrastrukturu. Hrvatska će i dalje trebati kvalitetne škole, vrtiće, bolnice i prometnice. Ali mi u HUP-u zagovaramo smjer u kojem se veći udio ulaganja usmjerava prema privatnom sektoru, osobito prema segmentima koji stvaraju veću dodanu vrijednost kako bismo europski novac pretvorili u dugoročnu produktivnost i rast.

Novi Višegodišnji financijski okvir stoga ne smijemo promatrati isključivo kao izvor financiranja pojedinačnih projekata. Trebamo ga promatrati kao alat za oblikovanje gospodarstva kakvo želimo imati 2050. godine. To je gospodarstvo koje više izvozi, više inovira, stvara veću dodanu vrijednost i uspješnije zadržava talente. Sada je trenutak u kojem Hrvatska može prestati samo sustizati razvijenije ekonomije i početi stvarati vlastite konkurentske prednosti.