I to se dogodilo. Točno godinu dana nakon aktiviranja Zakona o postupku izvanredne uprave dovršen je proces usuglašavanja osnovnih elemenata nagodbe o Agrokoru. To ne znači da je postignuta nagodba, jer još nije, riječ je tek o nacrtu, to ne znači da su izbjegnuti svi rizici, jer nisu, i nipošto ne znači da Agrokor odsad pa nadalje neće biti problem. Znači, međutim, da je značajna etapa državnog namjesništva u najvećoj hrvatskoj privatnoj kompaniji odrađena i da će, ne bude li iznenađenja, za tri mjeseca država moći izaći iz Agrokora.
Za budućnost hrvatske ekonomije, a posredno i za kvalitetu života svih hrvatskih građana, sada je najvažnije da se priča slična Agrokorovoj više ne ponovi.
Nijedna privatna kompanija nikada ne smije postati “kompanija od sistemskog značenja” za državu.
Nijednoj se ne smije dopustiti da jedan od ključnih sektora gospodarstva u državi, što industrija hrane nedvojbeno jest, svojim nesmotrenim zaduživanjem prepusti financijskoj instituciji koja je čvrsto u rukama politike neke druge države.
Danas više nitko ne može Sberbanku i VTB-u, vlasnicima najvećeg dijela Agrokorova duga, uskratiti pravo na naplatu i preuzimanje lavljeg udjela u kompaniji, a to znači i diktat njene buduće poslovne strategije.
U dobrom scenariju, to za Agrokorove proizvodne kompanije može značiti širom otvorena vrata ruskog tržišta. Loš scenarij donosi sve što donosi loša i opasna politika.
Odnosi Hrvatske i Rusije često se ne mogu smatrati cvatućima, a i Sberbanku i VTB-u većinski je vlasnik država Rusija.
Zato premijerovo jučerašnje obećanje - da će Vlada “iz ove priče izvući lekciju” - treba usvojiti kao obvezujuće.
To znači da ubuduće svi nadzorni mehanizmi moraju biti budni, da se više nitko ne smije igrati sa zakonskim rokovima plaćanja, da nijedna kompanija ne smije raditi izvan zakonskih regula i da nijedan vlasnik korporacije više ne smije postati toliko velik da sam može uvjetovati pravila poslovanja u državi.
To bi trebalo značiti i da Hanfa, kao državni regulator, ubuduće neće mirovinskim fondovima dopuštati značajnu izloženost rizičnim kompanijama, barem u jednakoj mjeri u kojoj je HNB zabranio kreditiranje koncerna bankama.
Vlada je svojom intervencijom u Agrokoru spriječila moguće nekontrolirano urušavanje najveće privatne kompanije u Hrvatskoj. Financijski rizik za državu je otklonjen, sačuvane su tisuće radnih mjesta.
Vlada, međutim, nije spasila stare dioničare koncerna, vrijednost čije se imovine, uložene u dionice “najboljih Agrokorovih kompanija”, danas približila nuli. Nije spasila imetak onih kompanija koje su na razne načine - novcem, mjenicama, dugim odgodama naplate - financijski podupirali megalomanske ambicije Ivice Todorića.
Nije spasila, i ne može spasiti, Agrokorove dobavljače od njihovih budućih nesmotrenosti.
Pet godina dobavljačima sigurnih polica u Konzumu, koje je u nekoliko navrata spomenula Kraševa prokuristica Marica Vidaković, jedna je od takvih utopija s čijim ćemo se urušavanjem uskoro morati suočiti.
Tkogod da na kraju preuzme upravljanje Konzumom, još uvijek najvećim trgovačkim lancem u Hrvatskoj, morat će poslovati u skladu sa zakonima tržišta, jer kada bi radio drukčije, Konzum bi se brzo našao u stečaju. To znači da je trgovačka polica ubuduće osigurana samo onima čija roba od tamo brzo nestaje. Riječ je o istim dobavljačima koji već danas sa sigurnošću mogu računati i na police u Sparu, Tommyju, Plodinama... i bilo kojem drugom trgovačkom lancu u državi.
Oni koji ne mogu ili ne znaju napraviti proizvod koji može živjeti na tržištu neće preživjeti, neovisno o budućoj sudbini Konzuma i Agrokora. Njih ne može zaštititi Zakon o postupku izvanredne uprave, njima treba njihova vlastita, dobra uprava.
Kada za tri mjeseca nagodba Agrokora i vjerovnika doživi i svoju finalnu verziju, njezin odjek u državi mora biti daleko snažniji od samog spašavanja Agrokora.
Pokaže li se da smo na Agrokoru i lex svladali lekciju “od sustavne važnosti”, Hrvatska ima priliku postati dobra država. Ako nismo, prilika je propuštena. Svaka sljedeća lekcija bit će teža, skuplja i bolnija.