Kada je svojedobno varaždinski kralj mlijeka i kokoši Dragutin Drk kupio novi Bentley, prvi koji je na ulicu izašao s hrvatskim tablicama, mnogi su na taj shopping reagirali s nevjericom. Drk doduše jest bio poznat i po svojoj sklonosti perfekcionizmu, ali bio je još poznatiji po svojoj, govorili su ponekad i pretjeranoj štedljivosti. U svakom slučaju, za razliku od Kerumovog maybacha u splitskom izlogu, Drkov Bentley i uglavnom je živio u garaži dok se njegov ponosni vlasnik, ako nije jednostavno hodao, Varaždinom i godinama nakon kupovine Bentleya vozio u staroj Renaultovoj ”četvorki”. A Bentley? ”Bez brige, ima tko će ga voziti”, rekao mi je kada smo razgovarali u njegovom varaždinskom uredu.
Za razliku od većine hrvatskih ”tajkuna” (tu je etiketu s prezirom odbijao), Drk koji je punih pedeset godina proveo na čelu Vindije, bio je tih, nenametljiv, uvijek besprijekorno odjeven. Hrvatski Forbes ga je okarakterizirao kao čovjeka koji ”odiše mirnoćom malog Varaždina, ali kao što je i Varaždin jednom bio glavni grad Hrvatske, tako je Drk od starog pogona u varaždinskoj Međimurskoj ulici napravio središte kompanije koja radi u cijeloj državi.”
Vlasnik Vindije bio je jedan od rijetkih socijalističkih direktora kojima se nije zamjerilo što su 1993. godine, u vrijeme rane privatizacije uspjeli sebi i svojoj obitelji pribaviti većinski paket dionica. Između ostalog možda i zato što je Drk u Vindiju, tada još, Gradsku mljekaru, stigao davne1961. godine, izravno iz mljekarske škole i otpočetka je naučio živjeti s njenim radnicima. I ostatak karijere bio je poput pravog socijalističkog sna - studij ekonomije završio je uz rad, polako se uspinjao do direktorske pozicije… Kada je konačno preuzeo kompaniju svima se to činilo samo još jednim logičnim korakom za njega, ali i za Varaždin. Nitko, zapravo, nije previše pitao za porijeklo novca kojim je kupovao udijele u kompaniji.
I njegov suživot s kompanijom bio je osebujan. ”Kravice se nikad ne odmaraju“, jednostavno je objašnjavao Drk svoju naviku da najčešće radi i vikendom. ”Kako mogu od ljudi tražiti da ne kasne, ako sam ne dolazim na vrijeme?“, pitao je one koji su se čudili što samo u iznimnim slučajevima u ured dolazi nakon osam ujutro. Zamjerali su mu da je naporna cjepidlaka, pravi “control freak”, ali Vindijini sindikati nisu se bunili, a radnici nisu odlazili iz Vindijinih pogona.
Širenje Vindije ipak nije prošlo bez okršaja s Hrvatskim fondom za privatizaciju. Nedugo nakon što je na javnom natječaju odnio Koku suparnicima - skupini hrvatskih iseljenika- Drk je od HFP-a zatražio 20 godina odgode za plaćanje njenih dugova. Žestokog protivnika dobio je tada u Nadanu Vidoševiću, predsjedniku Hrvatske gospodarske komore. Drkov zahtjev bio je odbijen. Koka je ipak preživjela u sretnom suživotu s Vindijom i danas je jedan od vodećih proizvođača i izvoznika pilećeg mesa u državi. Drku je ta akcija donijela kratkotrajni negativni publicitet, ali stari iskusni direktor ne bi bio to što jest da odavno nije bio svjestan kako u Hrvatskoj treba pokušati sve, pogotovo kada je riječ o odgodi plaćanja obaveza. Ako prođe, prođe.
Vindijino širenje iz Varaždina u Slavoniju preuzimanjem slavonskobrodske Veterinarska stanice i u to vrijeme već bankrotirane županjske mljekare dodatno je učvrstilo Drkov status odličnog poslodavca u prehrambenoj industriji. Danas Vindija za koju se jedno vrijeme mislilo da neće uspjeti prebroditi pad Agrokora, uz hrvatske pogone ima pogone i u Srbiji i BiH i dobar je poslodavac za više od tisuću zaposlenih.
Iako samozatajan i nesklon javnim istupima, ranih devedesetih priključio se HDZ-u. Varaždin je odigrao važnu ulogu u obrani samostalne države ii Drk je smatrao da je važno sudjelovati u građenju nove samostalnosti. Strankama je pomagao ”kako su dolazile”, najveće poznate donacije odnijeli su HDZ i SDP – po 200.000 kuna svaki, prvo HDZ-u 2008., a onda i SDP-u 2011.