I inače sam alergična kad mi podaci s deklaracije ne odgovaraju stvarnom stanju, ali posljednji primjer me posebno uzrujao.
Pakirali se mi tako za more, a ja pohitala u pet shop psu kupiti onu gumenu sklopivu posudicu za vodu.
Odaberem boju, veličinu, platim te sjednem u automobil.
Kod kuće malo bolje gledam proizvođača i podrijetlo robe pa se začudim.
Na kartonskoj ambalaži kojom je posudica okružena lijepo je otisnuta informacija “made in PRC”.
Što je istina
“Dakle Kina”, u sebi progovorim i taman kad pomislim da je informacija posve logična, za oko mi zapne mala papirnata naljepnica koju je na kartonsku ambalažu nalijepio dobavljač robe.
Vidi vraga - na njoj pak piše kako je zemlja podrijetla Europska unija, a proizvođač evidentno iz Italije, s obzirom na to što je pod imenom proizvođača navedena jedna talijanska firma.
“I dobro, što je sad, Europska unija ili Kina? I mogu li nekome prijaviti što mi u trgovini prodaju robu koja je evidentno pogrešno označena?”, uznemirim se pa odlučim odgovore potražiti u Državnom inspektoratu.
Tamo doznajem kako je doista riječ o zavaravajućoj praksi koja je propisana člankom 33. Zakonom o zaštiti potrošača, a koji navodi kako se zavaravajućom poslovnom praksom drži davanje netočnih informacija odnosno neistinito navođenje, i to posebno u slučajevima u kojima kupca navodi da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.
U mojem slučaju nejasno je samo koja je informacija pogrešna - ona koja sugerira da je proizvod izrađen u Kini, ili pak ona koja navodi Europsku uniju, a posebno je zanimljiva činjenica da bi proizvođač i dobavljač, ironično, bolje prošli da su se odlučili podatak o zemlji podrijetla uopće ne navoditi.
Naime, kako doznajem iz Inspektorata, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, u Hrvatskoj niti u Europskoj uniji ne postoji obveza navođenja zemlje podrijetla niti za jednu vrstu proizvoda osim za hranu, no ako proizvođač ili dobavljač ovaj podatak ipak odluče navesti na deklaraciji - tada im je bolje da on bude točan jer im u protivnom prijeti kazna od 10 do 100 tisuća kuna za pravnu osobu.
“Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije obvezno označavanja zemlje podrijetla na primjeru iz vašega upita. Naime, člankom 6. stavkom 1. istog Zakona propisane su najmanje informacije koje proizvod koji se nudi potrošačima na području RH mora sadržavati, odnosno da su to osnovna obilježja proizvoda kao što su naziv proizvoda, tip i model, naziv pod kojim se prodaje, sastav proizvoda, svojstva i tehnička obilježja proizvoda te naziv i sjedište proizvođača ili uvoznika koji ima sjedište na području EU”, odgovaraju iz Inspektorata.
Komplicirani propisi
Propisi su nešto stroži kad je u pitanju hrana kod koje je način i obveza navođenja zemlje podrijetla propisana posebnom Uredbom EU o informiranju potrošača o hrani.
Ona govori kako je ovaj podatak obavezan ako bi njegovo izostavljanje potrošača moglo dovesti u zabludu u vezi podrijetla robe, a posebno ako bi informacije koje prate hranu ili čitava etiketa ukazivale na to da hrana potječe iz druge zemlje ili mjesta podrijetla.
“Nadalje, ako su zemlja podrijetla ili mjesto podrijetla navedeni, ali ne odgovaraju zemlji podrijetla ili mjestu podrijetla glavnoga sastojka hrane, nužno je navesti i zemlju podrijetla ili mjesto podrijetla glavnog sastojka, ili navesti da se zemlja podrijetla ili mjesto podrijetla glavnoga sastojka razlikuju od zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla hrane”, nastavljaju iz Inspektorata.
Zašto jednaka pravila ne vrijede i za robu široke potrošnje, nije jasno, a Igor Vujović iz Udruge Potrošač navodi kako je izmjenama Zakona o zaštiti potrošača, koje su se dogodile prije nekoliko godina, nastala velika zbrka po pitanju deklariranja proizvoda koja ne ide na ruku potrošačima, ali je zato obilato koriste proizvođači i dobavljači.
Carinske uredbe
Naime, i dok je nekad postojala obveza da se i na robi široke potrošnje navodi podatak o državi u kojoj je roba proizvedena, novi propisi pojam “made in” zamijenili su nazivom “zemlja podrijetla”, a taj je pak pojam prilično rastezljiv.
“Uredbom EU o Carinskom zakoniku Unije propisano je da se roba koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji smatra robom koja ima podrijetlo iz te zemlje, dok se roba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje ili područja smatra robom koja potječe iz zemlje ili područja gdje je obavljena posljednja značajna, gospodarski opravdana obrada ili prerada, u poduzeću opremljenom za taj postupak, što rezultira izradom novog proizvoda ili predstavlja značajan stupanj izrade”, kažu u Inspektoratu.
Vujović napominje kako je definicija pojma zemlje podrijetla time proizvođačima ostavila puno prostora za manipulaciju, a kad se tome još pribroji nepostojanje obveze navođenja podrijetla za širok dio asortimana, jasno je kako potrošači ostaju zakinuti.
“Ovaj primjer svakako predstavlja zavaravajuću praksu, a osobno smatram da oko 75 posto proizvoda na tržištu ima pogrešnu deklaraciju. Nažalost, službe to nedovoljno kontroliraju”, završava Vujović.