Kad je krajem ljeta buknula plinska afera, hrvatski članovi Inine Uprave su šutjeli. Nakon toga krenulo je natezanje u medijima tko je što znao, tko je odgovoran za koji dio poslovanja... Sada u razgovoru za Jutarnji list Barbara Dorić, donedavna članica Inine Uprave, objašnjava kako funkcionira Ina, Uprava, otvoreno govori o svojoj otpremnini i tvrdi da joj nije žao što je bila u Ini. "Život su usponi i padovi, tako danas gledam na trenutačnu situaciju", kaže.
Osjećate li odgovornost, bilo operativnu, bilo moralnu, za plinsku aferu u Ini?
- Da bih odgovorila na to pitanje, prvo trebamo razjasniti način upravljanja i odgovornosti u Ini. Ni ja ni prijašnji članovi Uprave nisu imali, niti sada imaju, ovlaštenje i utjecaj na odabir osoba za razinu pozicija u Ini koja se sada pokazala odgovornom za novonastalu situaciju. Članovi Uprave u Ini potvrđuju isključivo drugu razinu menadžmenta, dok se sve ostale razine menadžmenta potvrđuju na razini operativnih direktora u dogovoru s njima nadređenim direktorima u MOL-u i predsjednikom Uprave kojega imenuje MOL. Pritom moram istaknuti da je g. Škugor na svoju poziciju postavljen u listopadu 2019., kada su mu i dodijeljene ovlasti koje njegova pozicija nosi sukladno Listi ovlaštenja za donošenje odluka, a ja sam u Upravu Ine imenovana u travnju 2020.
Zbog toga razumijem da dosadašnji predsjednik Uprave osjeća moralnu odgovornost, kao što je i izjavio pri davanju ostavke s obzirom da on po svojoj funkciji operativno upravlja Vijećem operativnih direktora, kao i direktorima treće razine odlučivanja koji su direktno pod njim te sudjeluje u njihovu odabiru. On je, za razliku od mojih ovlasti i odgovornosti, mogao operativno utjecati i na odluke koje sukladno internim aktima nisu predmet odlučivanja Uprave, nego nižih razina menadžmenta.
Zato ne mogu prihvatiti niti osjećati moralnu, a kamoli operativnu odgovornost za nešto što ni u jednom trenutku nije bilo u mom djelokrugu rada niti dio mojih ovlasti i odgovornosti kao članice Uprave. Razumijem odluku dioničara koji me je predložio na funkciju, da jednako tako predloži i moj opoziv, ali ne mogu prihvatiti odgovornost za nešto što od prvoga dana nije bilo definirano mojom odgovornošću i na što nisam mogla utjecati.
U javnosti postoji mišljenje da su mađarski članovi Uprave Ine postupili ‘časno i civilizirano‘ tako što su podnijeli ostavke. Iz toga proizlazi da je vaš postupak nečastan i neciviliziran. Kako to komentirate?
- Poznata je informacija da mađarski kolege imaju ugovore o radu sklopljene s MOL-om na upravljačkim pozicijama koje obnašaju u MOL-u. Oni nemaju niti su imali ugovore o radu sklopljene s Inom kao što imaju hrvatski članovi Uprave. Njima se davanjem ostavke ništa nije promijenilo u njihovim pozicijama i pravima sukladno ugovorima o radu koje imaju s MOL-om, osim što više neće uz svoje profesionalne funkcije koje obnašaju u MOL-u, predstavljati MOL dvaput mjesečno na sjednicama Uprave. To znači da je njima bilo najjednostavnije izaći iz Uprave davanjem ostavke, a da im se time realno ništa ne promijeni.
Za razliku od mađarskih kolega, prema ugovoru o radu kakav sam, pak, ja imala kao članica Uprave, davanjem ostavke u danim okolnostima izložila bih se preuzimanju odgovornosti za nešto za što nisam bila odgovorna i na što nisam mogla utjecati.
Kako je još u prvom tjednu bilo komunicirano u medijima, pa i neformalno od Nadzornog odbora, da će nas opozvati, očekivala sam da će doći do sporazumnog raskida ugovora iz kojeg bi jasno proizlazilo da ne postoji odgovornost, s obzirom na jasno definirane odgovornosti i ovlasti koji proizlaze iz ugovora o radu kao članice Uprave. I na to sam bila spremna.
Je li resorni ministar od vas uopće tražio da podnesete ostavku?
- Iako su davane određene izjave u medijima da je to traženo od nas i da smo se oglušili, prva tri tjedna od izbijanja afere nitko to od nas nije tražio, nego je bilo rečeno da ćemo biti opozvani na sjednici Nadzornog odbora 21. rujna. U nekom trenutku se stvorio dodatni spin u medijima na temu milijunskih otpremnina i priča da upravo zbog toga ne želimo podnijeti ostavke, što nije bilo točno.
Iskreno i ljudski, pretpostavljala sam da će nas predsjednik Nadzornog odbora ili resorni ministar kontaktirati kako bismo sporazumno riješili tu složenu pravnu situaciju, posebno s obzirom da je riječ o dioničarskom društvu, međutim, to se nije dogodilo.
Naime, prema ugovoru o radu nisam imala pravo ni na kakvu veliku otpremninu, problem davanja ostavke u danim okolnostima zbog načina kako je koncipiran sam ugovor o radu znači jednostrani raskid ugovora s moje strane i otvara pitanje odgovornosti za nešto za što nisam bila odgovorna. Upravo zato sam istaknula da sam potpuno otvorena za dogovor o sporazumnom raskidu kojim bi se razjasnilo i pitanje odgovornosti.
Smatram da za sve postoji odgovarajući način. Ne tako davno, kad sam imenovana na funkciju direktorice LNG Hrvatska ne bih li realizirala projekt koji je u tom trenutku bio i više nego upitan, bivše vodstvo kompanije opozvano je sporazumno na korektan način, a ne iz razloga koji bi insinuirali takozvano iskrivljeno ponašanje članova Uprave.
Koliko, u vašem slučaju, iznosi ta famozna ugovorna otpremnina?
- Nemam pravo ni na kakvu milijunsku otpremninu. I sami znate da se otpremnine vežu na godine staža provedene kod poslodavca, a ja sam u Ini provela nešto malo više od dvije godine. Dvije bruto plaće sigurno nisu nešto zbog čega bih prodala svoj obraz. Dakle, nije stvar otpremnine kako se insinuiralo u medijima, stvar je o potencijalnim posljedicama koje ostavka kao takva nosi u danim okolnostima.
U Upravi Ine proveli ste nešto više od dvije godine. Čime ste se bavili u tom razdoblju?
- U prvoj godini kad sam imenovana u Upravu, došla sam u vrijeme prvog lock downa, kad su cijene nafte i plina bile najniže u povijesti, a paralelno s tim potrošnja nikad nije bila manja s obzirom da je bila na snazi mjera zabrane putovanja među županijama. Te prve godine imali smo sastanke kriznog tima na tjednoj razini radi optimizacije poslovanja na način da se nagomilani gubici maksimalno smanje te smo se fokusirali na reviziju plana i rezanje svih operativnih i kapitalnih troškova koji u tom trenutku nisu bili neophodni, kao i implementaciju mjera zaštite naših zaposlenika od zaraze.
I te godine, kao i do trenutka dok nisam opozvana pored svih odluka koje su bile predmet odlučivanja Uprave, najviše sam se fokusirala na razvojne projekte i tekući projekt modernizacije Rafinerije Rijeka jer sam upravo tu svojim znanjem i vještinama mogla najviše pridonijeti.
Otkad je izbila afera, u javnosti se opet puno govori o adekvatnosti upravljačkog modela u Ini. Kako je taj model izgledao iz vaše perspektive?
- Upravljanje kompanijom koje je definirano između dva dioničara 2009. godine i danas je isto. Kao članica Uprave sam obvezna djelovati u skladu s internim aktima kompanije, a oni uključuju i Listu ovlaštenja za donošenje odluka (LODO) koja je na snazi od 2009. godine, a koja jasno definira da je za svaku odluku, iako ona nije predmet odlučivanja Uprave sukladno internim aktima kompanije, potrebno ishoditi suglasnost ili o istoj informirati nadležnu profesionalnu razinu odlučivanja u MOL-u. Tu pak dolazi do problema samog upravljanja s aspekta jasne hijerarhije jer niže razine menadžmenta prvo odgovaraju nadležnim razinama menadžmenta u MOL-u, a tek onda svojim direktno nadređenim direktorima u Ini, što predstavlja svojevrstan problem kada te osobe imaju oprečne poglede na prioritete poslovanja. Upravo je zato iz kompanije otišlo na druge, bolje pozicije izvan Inina sustava puno dobrih kadrova s nižih razina upravljanja jer je ponekad nezahvalno balansirati između dva nadređena.
Onda, pak, imate primjerice situaciju da osoba odgovorna za internu reviziju na razini MOL grupe smijeni i imenuje novu osobu odgovornu za internu reviziju u Ini, a vi to doznate nakon što se to već provelo ili pak da operativni direktori ne žele ubrzati provođene pojedinih odluka odnosno aktivnosti dok isto ne usklade sa sebi nadređenim u MOL-u i tome slično, da ne nabrajam.
Model upravljanja nije moguće promijeniti bez dogovora dvaju najvećih dioničara niti je to predmet ovlasti Uprave. U konačnici, vi i ne možete bez dogovora predložiti takvu promjenu na razini upravljačkih tijela Ine (Uprava i Nadzorni odbor) s obzirom da ste u manjini, mora biti dogovor između dva dioničara.
Ono što ja vidim kao način da se ovakve situacije izbjegnu u budućnosti jest da se jasno raspodijele područja poslovanja po vertikalama prema članovima Uprave kao u gotovo svim upravama u drugim kompanijama pa onda imate primjerice člana Uprave zaduženog za upstream i cijela upstream vertikala odgovara isključivo njemu i on je odgovoran za sve što se događa u toj vertikali, bilo predmet odlučivanja Uprave ili ne.
Jeste li pratili svjedočenje ministra Filipovića pred Odborom za gospodarstvo? Koliko je, prema vašem mišljenju, realno da će se promijeniti model upravljanja Inom?
- Nisam gledala, ali sam pročitala ono što je preneseno na portalima. Iz toga ne mogu procijeniti u kojem će smjeru ići sama promjena, međutim, ako postoji dobra volja vlasnika, mišljenja sam da ne bi trebao biti problem izmijeniti upravljanje na način da se jasno rasporede odgovornosti i ovlasti za pojedina područja između članova Uprave, odnosno da svaki član Uprave ima jasnu vertikalu ispod sebe za koju je odgovoran.
Vaši prethodnici su se često žalili da nisu mogli dobiti informacije koje su tražili, pa čak ni prisustvovati sastancima Odbora operativnih direktora. Imate li vi takvih iskustava?
- Naravno da možete dobiti informacije, ali prvo morate imati uvid u određene procese i aktivnosti da biste uopće mogli zatražiti adekvatne informacije. Sve informacije, objašnjenja, kao i pojedina poboljšanja određenih prijedloga i odluka koje sam tražila na temelju materijala koji su bili preduvjet za donošenje odluka Uprave sam i dobila.
Što se pak tiče sastanaka Vijeća operativnih direktora, na njima ne prisustvuju članovi Uprave Ine. Vijećem operativnih direktora, na kojem sudjeluju i ostali direktori treće razine, upravlja isključivo predsjednik Uprave te se na tom tijelu usuglašavaju i pojedine odluke koje sukladno internim aktima nisu predmet odlučivanja Uprave, nego nižih razina odlučivanja.
Postoje li uopće ikakve važnije poslovne odluke u Ini koje su donesene, a da ih ranije na nekoj razini nisu odobrili menadžeri MOL-a?
- Ne postoje. Tako postavljen model upravljanja definiran je 2009. godine i otada se ništa nije promijenilo, uostalom, o tome se puno govorilo i pisalo posljednjih 13 godina.
Koliko ste u svom radu bili samostalni, a koliko ste bili u koordinaciji s članovima NO-a koje imenuje Hrvatska i predstavnicima resornog ministarstva?
- Sve bitnije, strateške odluke - kao što su projekt modernizacije Rafinerije Rijeka, ulaganja u plinska eksploatacijska polja na sjevernom Jadranu, razvojni projekti kao što su proizvodnja vodika, biorafinerija, bioplin, geotermalne elektrane i slično, kupnja udjela u OMV Slovenija - raspravljale su se i koordinirale s članovima NO-a, kao i s predstavnicima resornog ministarstva.
Jesu li tijekom vašeg rada u Upravi Ine ‘hrvatski‘ članovi usuglašavali stajališta? Je li bilo slučajeva da su točke s dnevnog reda bile odbijene ili ‘skinute‘ zbog vašeg protivljenja?
- Moram reći da smo svi dobro surađivali i da se uvažavalo svačije mišljenje, štoviše, kad bi na Upravi bile neke točke dnevnog reda za koje sam osobno ja, ili bilo tko od ostalih članova, smatrala da nisu adekvatno obrađene, iste bi se maknule s dnevnog reda dok god se ne bi našlo rješenje s kojim bi se svi složili.
Koje je vaše stajalište o prekidu rada rafinerije u Sisku i transportu nafte s Ininih nalazišta na preradu u Mađarsku? Nije li nelogično da se kompanija poput Ine pomiri sa situacijom da nema ekonomski održiv načina za logističko povezivanje svojih proizvodnih i rafinerijskih kapaciteta?
- Prije svega je odgovornost Uprave da donosi odluke kojima će optimizirati poslovanje i ostvarivati dobit. Na žalost, ta tema se već godinama koristi u dnevno političke svrhe pa tako tome svjedočimo i zadnjih tjedana.
Nisam bila u Upravi Ine kada je donesena ta odluka, ali smatram da je to bila dobra odluka za kompaniju u tom trenutku. Važno je reći da je rafinerijski biznis prije zatvaranja Siska proizveo gubitke između 100 i 200 mil eura godišnje. Postojale su dvije neefikasne, zastarjele rafinerije koje nisu radile punim kapacitetima i donesena je odluka da će se modernizacijom jedne od njih povećati efikasnost i kapaciteti kako bi oni bili dostatni za opskrbu cijelog Inina tržišta, dakle svih Ininih tržišta, uključujući i Sloveniju. Da je takva odluka donesena ranije, danas bi već postojala moderna rafinerija u Rijeci kojoj za potrebe prerade ne treba ruski VGO, koja ostvaruje dobit i koja je dostatna za potrebe Hrvatske i svih okolnih Ininih tržišta. Uostalom, koliko sam upoznata još se kasnih 90-ih, i prije same privatizacije Ine, na razini tadašnje Uprave raspravljalo o zatvaranju Siska iz sličnih razloga.
Javni prostor je zagađen neistinitim informacijama i stvara se dojam da Ina poklanja naftu Mađarima, što također nije točno. Ina je povećala kapacitete željeznice ne bi li se nafta mogla logistički dopremiti u Rijeku i osigurala logističku povezanost svojih proizvodnih i rafinerijskih kapaciteta. Ina naftu prodaje po tržišnim cijenama i to isključivo količine koje zbog manipulativnih i logističkih ograničenja ne može odvesti u Rijeku na preradu u razdoblju kad Rafinerija Rijeka ne radi zbog održavanja, a posljednje dvije godine u određenim je razdobljima trebalo zaustaviti rafineriju radi projekta modernizacije koji se trenutačno odvija i koji je u visokoj fazi realizacije.
Bili ste na čelu projekta gradnje LNG terminala prije dolaska u Ininu Upravu. Iz te perspektive niste li vidjeli što sporno u odluci kompanije da svoj zakupljeni kapacitet na terminalu prepusti u podzakup mađarskoj tvrtki?
- To je bila jedna od prvih odluka koja je bila predmet rasprave na Upravi nakon što sam imenovana u Upravu Ine. Ina je tu imala najveću prednost za pripremu i pregovore s potencijalnim opskrbljivačima LNG-a zato što je prva zakupila kapacitete terminala i bilo mi je neshvatljivo da se ranije nisu dogovorili odgovarajući ugovori s potencijalnim opskrbljivačima LNG-a, pogotovo kad znam s aspekta prijašnje pozicije kakve su bile mogućnosti na tržištu prije. Uprava je praktički dovedena pred gotov čin s obzirom da je u tom trenutku uzimajući u obzir kretanje cijena na tržištu i pristigle ponude od potencijalnih opskrbljivača LNG-a bilo poslovno opravdanije dati kapacitet u podzakup nego stvarati gubitke nabavljanjem LNG-a po višim cijenama od prirodnog plina.
Upravo zbog toga sam inzistirala da se na Upravi raspravlja o strategiji plinskog poslovanja te sam iz tih razloga imala više sastanaka s nadležnim operativnim direktorom radi razvoja jasne strategije i vizije plinskog poslovanja, kao i optimizacije samog portfelja, jer sam imala dojam da se u tom sektoru aktivnosti rade po inerciji bez jasne vizije. Stoga sam nekoliko puta istaknula kako smatram da bi se strategija trebala temeljiti na prodaji naših količina direktnim potrošačima, a ne traderima, ali su me i uvjeravali da je to tako.
Međutim, više od isticanja svog mišljenja u vezi s tom temom nisam ni mogla učiniti jer operativno nisam bila nadležna za taj dio. Nažalost, sporni ugovori sukladno internim aktima nisu predmet odlučivanja Uprave, nego isključivo nižih razina menadžmenta, niti su isti bili obuhvaćeni bilo kakvim izvještajima koji su se predstavljali ili raspravljali na Upravi.
Je li bilo pogrešno zaustaviti istraživanje nafte i plina u Jadranu?
- Iz današnje perspektive, a uzimajući u obzir da je prošlo osam godina, to bi sigurno pridonijelo većoj sigurnosti opskrbe s aspekta novih potencijalnih nalazišta plina u vremenima u kojima se nalazimo. Tada su uspješno provedeni pojedini natječaji za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na kopnu zahvaljujući kojima danas već vidimo rezultate nove proizvodnje. Međutim, važno je istaknuti da je iz ondašnje perspektive djelovalo da ćemo danas biti puno manje ovisni o fosilnim gorivima, što se nije dogodilo, te svjedočimo energetskoj krizi koju nitko nije mogao predvidjeti.
Jeste li surađivali u plinskim temama koje su bile predmet odlučivanja Uprave s Damirom Škugorom?
- Ne. Damira Škugora površno poznajem s radionica koje smo organizirali s potencijalnim zakupcima LNG terminala dok sam bila direktorica LNG-a, a na koje je, čini mi se, dvaput došao s tadašnjom direktoricom plina iz Ine. Sve plinske teme uvijek su obrazlagali njegovi nadređeni.
Zašto se niste odazvali Antikorupcijskom vijeću?
- Za poziv sam doznala iz medija, nije me nitko kontaktirao, a s obzirom da sam u to vrijeme još bila u radnom odnosu u Ini, jer je otkaz ugovora o radu uslijedio kasnije, smatrala sam da ne bi bilo korektno s moje strane. Isto kao što nisam ni istupila u medijima jer bilo kakvo istupanje u tom trenutku ne bi bilo korektno s moje strane.
Je li vam, iz današnje perspektive, žao što ste došli u Inu? Što biste savjetovali svojim nasljednicima?
- Nije mi žao, ali imam gorak okus nakon ovih nedavnih događaja. Ne žalim jer bih onda žalila za posljednjih 10 godina tijekom kojih sam odgovorno i s vidljivim rezultatima obavljala odgovorne poslove na visokim pozicijama i to za vrijeme različitih vlada i političkih opcija. Uvijek isključivo i samo kao profesionalac.
Osobno sam puno gore napade i podmetanja doživjela pri realizaciji LNG terminala pa i kreiranju regulative i provedbe natječaja za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika. Međutim, velika je razlika bila u tome što sam svojim radom i djelovanjem mogla utjecati na to da se LNG realizira, a u ovom slučaju nisam bila operativno nadležna za upravljanje plinskim sektorom, niti za kontrolne funkcije kao što su kontroling, interna revizija i sigurnost u sklopu svojih ovlasti i odgovornosti. Ipak, život su usponi i padovi, tako danas gledam na trenutačnu situaciju.
Nije zahvalno dijeliti savjete, ali ako me već pitate, smatram presudnim stvoriti takav upravljački okvir kojim bi jasno bila podijeljena odgovornost upravljanja pojedinim područjima između članova Uprave. Nije zdravo upravljačko okruženje u kojem je Uprava kolektivno tijelo bez jasnih nadležnosti. U takvom okruženju poslovno trpi štetu kompanija, što je ovaj slučaj vrlo jasno pokazao.
Koji su vam poslovni planovi?
- Nemam ih trenutačno, uzet ću malo vremena i dobro razmisliti u kojem ću smjeru nastaviti svoju karijeru.