Za situaciju sa zahtjevom ruskog predsjednika Vladimira Putina da kupci iz "neprijateljskih" zapadnih zemalja plaćaju ruski plin u rubljima, možda će se uskoro upotrebljavati poslovica 'vuk sit, a ovce na broju'. Je li cijela priča izazvala više političke buke odnosno je li Putinov dekret o prodaji plina za rublje više bila međunarodna politička predstava ruskih protusankcija, dok je prava bit poteza bila osigurati dotok dolara i eura u Rusiju? Evo objašnjenja ove samo naizgled čudne teze.
Za početak treba reći kako je ruska guvernerka centralne banke, Elvira Nabiulina, već vrlo uspješno stabilizirala rublje nizom tehnokratskih mjera uvedenih u dan-dva nakon objave zapadnih financijskih sankcija. Tako je danas rublja praktično na istoj razini na kojoj je bila neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu.
Početno je u prvom dijelu ožujka rubalj pao na 150 rublji za dolar te je tako izgubio oko pola vrijednosti, ali je u četvrtak opet bio na razini 81,7 za dolar, baš kao i 23. veljače tj. dan prije napada na Ukrajinu. Iako se do sada kao ključna mjera guvernerke Nabiuline isticalo trenutačno dizanje kamata s 9,5 na 20 posto, što bi bilo nezamislivo za FED ili ESB, u žučljivoj raspravi oko načina plaćana ruskog plina već se pomalo zaboravilo kako je ruska centralna banka već naložila ruskim izvoznicima, uključujući Gazprom, da pretvaraju 80 posto stranih valuta u rublje.
Ništa se sistemski bitno neće promijeniti
Stoga je Putinov nalog dijelom PR-politički dekret tj. poruka zapadnim liderima da je on taj koji će određivati uvjete poslovanja, iako se zapravo neće ništa bitno sistemski promijeniti. Uz to, u Rusiji je već najavljena mogućnost nametanja obveze svim izvoznicima, ne samo energetskima, da pretvaraju 100 posto primljenih stranih valuta u rublje te se stoga čini kako natezanje sa Zapadom ionako nema previše smisla, osim ako mjera nije ciljana upravo osiguravanju dotoka dolara i eura u Rusiju, kako sredstva ne bi ostajala na stranim računima.
Eksperti, poput Jeffreya Schotta s Peterson Institute for International Economics, tvrde kako Putin zapravo igrama pokušava spriječiti prestanak plaćanja u devizama, odnosno dolarima i eurima, pa traži uplate direktno ruskim bankama. To se čini logičnim. Boji li se Putin da mu oligarsi ne skrivaju novce u inozemstvu?
Stoga ključno pitanje sankcija ostaje hoće li i dalje Njemačka, Italija i druge europske zemlje uvoziti ruski plin i naftu, dok je pitanje valute plaćanja periferno jer je Rusija ionako stabilizirala rubalj zahvaljujući tehnokratskom vođenju centralne banke.
Zanimljivo je da su Putinov dekret o plaćanju plina u rubljima predstavnici G7 zemalja nazvali Putinovim blefom te su se redom očitovali kako neće pristati na te (bleferske) ucjene. Međutim, sada ispada da ključni europski uvoznici ruskog plina (Njemačka i Italija) neće svojim kompanijama zabraniti nešto drugačije aranžmane plaćanja plina ruskim kompanijama, nego će inzistirati da se poštuju postojeći ugovori. Radi se o tome da je u ovom trenutku još uvijek nejasno jesu li Rusi kreirali plan 'plin za rublje' tako da zapravo ne bude formalnog kršenja ugovora i sankcija, pa zapadne zemlje mogu zažmiriti na jedno oko i pustiti da posao s plinom ide dalje, kao da nema rata u Ukrajini. Čini se da jesu.
Putinov dekret predviđa otvaranje dva računa u ovlaštenim ruskim bankama - jednog deviznog i jednog u rubljima. Stoga se pretpostavlja kako će strani uvoznici uplaćivati dolare ili eure na devizni račun, dok će ovlaštena ruska banka konvertirati devize u rublje. Ako banka nije pod sankcijama, ispada da nema kršenja ugovora niti sankcija, ali financijske sankcije prestaju imati smisao. Za Zapad je to problem jer su upravo financijske sankcije glorificirane kao 'nuklearno' političko oružje obračuna s Putinovim režimom, a svi su slavili potop rublje i pokretanje inflacije u Rusiji. No, ponovimo, Rusija je ionako stabilizirala rubalj te u svakom slučaju uvijek može naložiti svim izvoznicima pretvaranje primljenih deviza za rublje u 100-postotnom iznosu. Gubitnici u toj priči de facto su ruski milijarderi koji su izvozili ruske sirovine, a ostavljali dolare ili eure na računima u europskim, američkim, švicarskim bankama.
Pomjeranja u interpretaciji
Vrlo je intrigantno to što su ključni europski lideri jako ublažili retoriku prema Putinovom dekretu. Prvo je, primjerice, njemački ministar gospodarstva Robert Habeck rekao da je plaćanje u rubljima potpuno neprihvatljivo te je potom kancelar Olaf Scholz vrlo brzo poručio kako ih Putin neće ucjenjivati te poslao obavijest njemačkoj industriji neka se spremi na isključivanja iz plinske mreže i restrikcije. No, isti taj Scholz je jučer ponovio kako neće pristati na Putinove ucjene, ali i izjavio novinarima u Berlinu: "Ostaje slučaj da kompanije žele, mogu i hoće plaćati u eurima". Što to točno znači je nejasno, osim što je razvidno kako Nijemci ipak ne žele potpuni prekid plinskih odnosa s Rusijom. Prije ove izjave Scholz je telefonski razgovarao s Putinom.
Slično pomjeranje u interpretaciji moglo se jučer primijetiti i kod talijanskog premijera Maria Draghija. On sada priča kako "…apsolutno nije lako promijeniti valutu plaćanja bez kršenja ugovora", a to objašnjava iskustvima EU-a u nametanju eura za transakcije u pojedinim ranijim slučajevima. No, isto tako, jučer je Draghi izjavio kako ne vjeruje da je Europa u opasnosti prekida opskrbe ruskim plinom te se pri tome pozvao na telefonski razgovor s Putinom, koji je vodio tu srijedu. Pri tome je spomenuo, piše The New York Times, pojam ruske 'koncesije' europskim zemljama. Zaključno je Draghi poručio kako je konverzija dolara ili eura u rublje "unutarnja stvar Ruske Federacije".
Je li bivši iskusni europski centralni bankar svjestan da Putin ionako može naložiti valutnu konverziju svojim uvoznicima ili je spreman pustiti talijanske kompanije da potiho rade točno onako kako je ruski diktator diktirao? Politički je to jako bitno pitanje, ali ne i ekonomsko-financijski jer se ipak čini kako neće biti prekida europske opskrbe plinom.