Što bismo, načelno gledajući, trebali zaključiti iz kolosalnog bankrota Agrokora i pada Ivice Todorića? Je li to sad pravi kraj hrvatske tranzicije ili zapravo znak da ona ni do danas nije završena? Jesmo li mi time napokon raskrstili s političko-ekonomskim sustavom crony, ortačkog, tajkunskog ili rodijačkog kapitalizma, ma kako dosad nazivali jezive inačice rezultata hrvatske tranzicije?
Ako se pita autora knjige “Slučaj Agrokor: Privatizacija i crony kapitalizam” Željka Ivankovića, ipak još nismo, oko toga nam posao tek predstoji. U takvoj ocjeni nije usamljen. Recimo, poznati investitor i poduzetnik Nenad Bakić ovog je tjedna u radijskom intervjuu doslovce rekao: “Ako nisi dio ortačkih mreža, biti poduzetnik u Hrvatskoj veoma je teško”.
Ivanković je napisao studiju koja je svojevrsni nastavak njegove doktorske disertacije iz 2009. godine koju je obranio na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri. Potkrepljuje je primjerima, tranzicijskim skandalima, ali i komparacijama s drugim (uglavnom ekonomski uspješnijim) zemljama, a Agrokor mu služi kao jedan od važnih “svevremenskih” orijentira. Knjiga je destilirana verzija četvrt stoljeća tranzicijske povijesti, ali i konceptualni prikaz kroni kapitalizma kojeg, tvrdi, legitimira specifična privatizacijska ideologija. Sve je pak začinjeno i opservacijama zapadnih tranzitologa, ekonomista koji su izučavali istočnoeuropsko uvođenje kapitalizma, a završava “Epilogom” u kojem autor razmišlja o ograničenjima i proturječjima liberalne demokracije koja nije ispala “kraj povijesti” kako ju je svojedobno opisao Francis Fukuyama. Recenzenti knjige koju je izdao Jesenski i Turk su profesori sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Zdravko Petak i Nenad Zakošek.
Sam Ivanković kaže da knjiga zapravo govori o odgovornosti elita za ono što se dogodilo i događa, prvenstveno intelektualnih, a zaključuje da je mogućnost prevladavanja ortačkog ili kroni kapitalizma u Hrvatskoj “u potpunosti u političkoj sferi, u uspostavi novih odnosa privatnog i javnog, što podrazumijeva i prevladavanje tranzicijske ideologije koja je omogućila uspostavu kronističkog sustava”. Uzda se u nove generacije u akademskoj zajednici koje su izložene pluralizmu (uočava da već zagovaraju različite koncepcije o načinu funkcioniranja ekonomije i politike), što smatra jednim od najvećih dobitaka ulaska u Europsku uniju.
Posebno je interesantno poglavlje “Nirvana-scenarij”, prema modelu nastanka i razvitka zapadnih liberalnih demokracija koji je bio preporučen i postsocijalističkim zemljama (tzv. Washingtonski konsenzus). Prema tom scenariju, privatno vlasništvo, ili privatizacija, dovoljna je kao jedini oslonac i početak svega: tržišta, efikasne ekonomije, socijalnog i političkog poretka, demokratizacije… No u Hrvatskoj se, kaže, po toj upitnoj formuli za prelazak iz društvenog (“ničijeg”) u privatno vlasništvo razvio ortački kapitalizam, a ne nirvana. Hrvatska ekonomski zaostaje.
Ostaci socijalističke elite
Gdje je pošlo krivo, pita se Ivanković. Kao odgovor nam nudi: ideologija privatizacije, ideja inicijalnog prisvajanja bez eksplicitne suglasnosti drugih (što je u biti grabež), vodila je do razvoja i učvršćenja kroni kapitalizma. Potom je izostala kritičnost prema izabranom osnovnom idejnom modelu, a iz njega su iskočili neočekivani (i neželjeni) ishodi, poput menadžerskih kredita i “torbarenja”, personalne veze politike i biznisa, kriminalna koncentracija vlasništva, neformalne (zamjenske) institucije, slučaj Agrokor i drugi. Ukratko, iza hrvatskog kroni kapitalizma ne stoje, kako naglašava i recenzent Zdravko Petak, “socijalistički mentalitet”, “ostaci socijalističke elite” ili uloga njihovih prstiju u privatizaciji nego, čini se, ključne su bile - ideje.
Slučaj Agrokor je pak arhetip, a Vladina intervencija nakon prijetnje bankrotom također sadrži brojna “vanjska” obilježja i ključna svojstva kroni kapitalizma. Zanimljivo je pritom kako ga Ivanković opisuje: to je sustav u kojem poduzetnici i političari uzajamno neformalno razmjenjuju dobitke, a izmiču se odgovornosti za gubitke.
U knjizi posebnu pozornost treba posvetiti i fusnotama. Jedna od njih tako govori o ulozi ministra financija Zdravka Marića vezano uz Agrokorove mjenice. “Financijski je sustav te dužničke papire probavljao bez ustezanja, čemu su prilagođavani i propisi”, piše Ivanković te u fusnoti elaborira: “Neosporno je da je bivši zaposlenik Agrokora Zdravko Marić, ministar financija u vladama premijera Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića, sudjelovao u odgodama donošenja propisa o mjenicama, što je pomoglo Agrokoru”. Nekoliko stranica dalje kaže kako regulator tržišta kapitala, Hanfa, nije imao pravo reagirati na previsoku izloženost faktoring kuća Agrokoru jer je zakon o mjenicama bio odgođen te je stoga pisao HNB-u koji je onda bankama ograničio izloženost… U drugoj fusnoti, gdje govori o aktualnom raspletu slučaja Agrokor i reperkusijama, spominje pak ministra obrane Damira Krstičevića, jer njegova bivša tvrtka, kaže, “otvoreno sudjeluje u programima Ministarstva obrane”.
Ideologija stvorila pobjednike
Kroni kapitalizam, naravno, nije hrvatski specifikum. Izraz je ušao u upotrebu nakon azijske financijske krize 1997. godine, a najčešće se pripisuje američkom ekonomistu Paulu Krugmanu. Implicitna, nejavna potpora vlade je tu ključni odnos, ukazuje Ivanković. Crony u engleskom jeziku označava prijatelja, osobito prijatelja nekome moćnom kojem pomaže, a koristi se kako za opis odnosa između političara i poduzetnika, tako i za opis odnosa u kriminalnim organizacijama, između bossa i podređenih članova. Kod nas se ipak češće koristio izraz ortački kapitalizam, zahvaljujući tzv. ortačkom ugovoru iz 1998. godine oko preuzimanja Dubrovačke banke.
U trenutku kad je pao Todorić, prošlo je već 20 godina od raspada prvih tajkunskih konglomerata, onih Josipa Gucića i Miroslava Kutle, a sustav kao da se u međuvremenu nije bitno promijenio, unatoč tome što je Hrvatska postala članica EU. Ta trajnost se, među ostalim, objašnjava time što bi kidanje kronističkih veza značilo političku nestabilnost (iz nje je i nastao); sustav je tako, zahvaljujući uspostavljenim mrežama, postao samoodrživ.
U ovoj se knjizi ne analiziraju pojedinačne poslovne odluke Ivice Todorića nego se njegov gazdinski stil smješta u kontekst. On se vidi od načina preuzimanja poduzeća prema poznatim obrascima - trgovanjem starom štednjom, povlaštenim kreditima, sklapanjem saveza sa zatečenim menadžerima (navodi Ljerku Puljić i Jozu Petrovića) te zaposlenicima, sve do političke potpore. Todorić je imao pristup povlaštenim informacijama, a vlasti su zajedno s njime vodile politiku, napominje. “Stjecanje povlaštenih informacija i sukob interesa, prema kojem je tolerancija u Hrvatskoj izrazito visoka, nastavili su se i nakon aktiviranja Zakona o izvanrednoj upravi, što potvrđuje da praksa karakteristična za kroni kapitalizam nije prekinuta (kako je obećavao predsjednik Vlade Andrej Plenković)”, piše Ivanković.
Autor se, međutim, najmanje bavi detaljima raspleta krize Agrokora. To mu je tek povod. On zapravo ustrajno niže argumente koji će ga voditi do poglavlja o “Nirvana-scenariju” i zaključku da privatizacijski kriminal, korupcija i slični problemi nisu bili tek slučajni otklon. Ideologija je omogućila pobjednicima prve faze tranzicije da uspostave kroni kapitalizam, usput kompenzirajući tranzicijske gubitnike. Klijentelizam u javnim poduzećima, poručuje, jedan je od načina kompenzacije, a ostali su cjenovni popusti zaposlenima tijekom kupovanja dionica, beneficije braniteljima i njihovim obiteljima u procesu privatizacije, različiti pokušaji uvođenja širokog, narodnog kapitalizma za vrijeme Sanaderove vladavine...
Knjiga 'Slučaj Agrokor: Privatizacija i crony kapitalizam' Željka Ivankovića