Irak je, uz sam Iran, jedna od zemalja koje su pretrpjele najveće gospodarske posljedice američko-izraelskog rata protiv Irana. Više od 90 posto iračkog državnog proračuna tradicionalno se financira prihodima od nafte, a oko 95 posto izvoza nafte prolazilo je Hormuškim tjesnacem. Kada je Iran 28. veljače, na početku američke operacije „Epic Fury”, zatvorio taj strateški pomorski prolaz, Irak je praktički ostao bez svojeg najvažnijeg izvoznog pravca i ključnog izvora prihoda.
Iako su Teheran i Bagdad 17. ožujka postigli privremeni sporazum o sigurnom prolasku iračkih brodova kroz Hormuški tjesnac, situacija se nije bitno poboljšala. Većina međunarodnih brodarskih kompanija nastavila je izbjegavati Perzijski zaljev zbog iznimno visokih premija osiguranja i opasnosti od morskih mina. Budući da Irak nema dovoljno veliku vlastitu tankersku flotu, ostao je ovisan o stranim brodarima.
Posljedice su bile dramatične. Zbog nemogućnosti izvoza i popunjenih skladišnih kapaciteta, iračka proizvodnja nafte pala je čak 80 posto. Mnoge bušotine morale su biti potpuno zatvorene, što je povećalo rizik od trajnog oštećenja nalazišta zbog pada tlaka u ležištima, prodora vode i korozije.
Najnoviji podaci ipak pokazuju znatan oporavak. U listopadu je proizvodnja nafte porasla na 4,22 milijuna barela dnevno, od čega je 3,95 milijuna dolazilo s područja pod izravnom kontrolom Bagdada, a 265 tisuća iz iračkog Kurdistana. Istodobno je izvoz porastao 9,5 posto u odnosu na rujan, na između 3,35 i 3,5 milijuna barela dnevno. Time su se i proizvodnja i izvoz približili razinama prije zatvaranja Hormuškog tjesnaca.
Međutim, iza prividnog oporavka kriju se ozbiljni problemi. Izvor blizak iračkom Ministarstvu nafte upozorio je za OilPrice.com da su dugotrajna zatvaranja bušotina već smanjila proizvodne kapacitete pojedinih naftnih polja, dok bi na drugima mogla izazvati trajnu štetu. Prema njegovim riječima, vlada nastoji maksimalno povećati proizvodnju na svim dostupnim nalazištima kako bi nadoknadila financijske gubitke, čime se prikrivaju problemi na ključnim poljima.
Pritisak na naftni sektor dodatno povećava teško stanje državnih financija. U prvih devet mjeseci ove godine irački proračunski deficit porastao je čak 346 posto, ponajprije zbog pada prihoda od nafte od 50,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Iako se irački izvoz nafte gotovo vratio na prijeratne razine, pitanje je hoće li se taj proces nastaviti. Irak se istodobno suočava s mogućim trajnim oštećenjima naftnih polja, velikim proračunskim manjkom i nastavkom ovisnosti o nesigurnim izvoznim pravcima.
Problematične alternative
Osim pada proizvodnje i financijskih gubitaka, Irak se suočava i s velikim logističkim problemima pri izvozu nafte. Dok je prije rata raspolagao relativno jednostavnim i učinkovitim izvoznim sustavom, danas mora kombinirati različite, znatno složenije i skuplje transportne pravce kako bi održao izvoz na sadašnjim razinama.
Prije zatvaranja sjevernog naftovoda u ožujku 2023. godine, njime se tako iz iračkog Kurdistana prema turskoj mediteranskoj luci Ceyhan prevozilo između 400.000 i 450.000 barela nafte dnevno. Istodobno je južnim pravcem, preko Basre i Hormuškog tjesnaca, na svjetska tržišta odlazilo između 3,3 i 3,4 milijuna barela dnevno.
Sjeverni naftovod, zatvoren zbog pravnog spora, ponovno je otvoren u rujnu 2025., no dugotrajni prekid rada oštetio je infrastrukturu. Nakon početka rata s Iranom dodatno je bio izložen napadima dronovima i projektilima, što je znatno ograničilo njegove kapacitete. Južni izvozni pravac, pak, i dalje je izložen poremećajima zbog iranskih aktivnosti i neizvjesnosti oko daljnjih američkih i izraelskih vojnih operacija. Kako bi smanjio ovisnost o Hormuškom tjesnacu, Irak je počeo preusmjeravati dio izvoza kopnenim putem. Nakon zatvaranja tjesnaca postupno je povećavao broj autocisterni na više od 500 dnevno. Dio nafte prevozi se preko graničnog prijelaza Al-Waleed kroz Siriju do rafinerije i naftnog terminala Baniyas na Sredozemnom moru, odakle se tankerima izvozi na međunarodna tržišta, osobito europska.
Istodobno je uspostavljen i alternativni pravac prema Turskoj. Oko 200.000 barela nafte dnevno prevozi se kamionima s juga Iraka do sabirnih postaja u području Kirkuka i iračkog Kurdistana. Ondje se toj količini dodaje još 175.000 barela kurdistanske i 125.000 barela nafte iz Kirkuka, nakon čega se ukupno oko 500.000 barela dnevno transportira naftovodnom mrežom prema turskoj luci Ceyhan.
Ni izvoz južnim pravcem više ne funkcionira kao prije rata. Iračka državna kompanija za trgovinu naftom SOMO i međunarodni kupci sve se više oslanjaju na prijevoz manjim tankerima, pretovar nafte s broda na brod u Omanskom zaljevu te plovila koja Hormuškim tjesnacem prolaze uz snažnu vojnu zaštitu.
Iako je Irak uspio pronaći alternativne izvozne pravce i približiti izvoz prijeratnim razinama, takav je sustav znatno složeniji, skuplji i osjetljiviji na nove sigurnosne poremećaje. Oporavak iračkog naftnog sektora stoga i dalje uvelike ovisi o stabilnosti transportnih pravaca i sigurnosnim prilikama u regiji.
Trump spas traži u Iraku?
S obzirom na to da je sadašnji sustav izvoza nafte iz Iraka iznimno skup, opterećen brojnim infrastrukturnim slabostima i snažno ovisan o geopolitičkim interesima Turske, kurdistanske regionalne vlade (KRG) i Irana, ne čudi što Bagdad ubrzano traži alternativna rješenja koja bi mogao što prije staviti u funkciju.
Jedno od njih je naftovod Kirkuk–Niniva, dio iračke državne naftovodne mreže koja vodi prema turskoj luci Ceyhan, ali ne ovisi o kurdistanskoj regionalnoj vladi. Naftovod Kirkuk–Niniva trebao bi postati ključna sjeverna dionica obnovljenog državnog sustava, kojim bi se nafta transportirala zaobilazeći teritorij pod kontrolom KRG-a, izravno do graničnog terminala Fishkhabur.
Trenutačno se Irak oslanja na privremeno rješenje koje kombinira prijevoz nafte autocisternama i naftovodima kroz kurdistansku infrastrukturu, a tim se putem transportira oko 500.000 barela dnevno. Novi državni naftovod već je infrastrukturno dovršen i nalazi se u početnoj fazi testiranja. Njegov projektirani kapacitet iznosi 350.000 barela dnevno, što odražava oprezan i postupan pristup iračkog Ministarstva nafte.
Završna ispitivanja tlaka na povezanim dionicama kod Baijija trebala bi trajati još nekoliko mjeseci. Međutim, puni kapacitet novog pravca zasad nije moguće iskoristiti zbog ograničenog kapaciteta postojećeg naftovoda između Basre i Kirkuka. Kada bude izgrađen južni koridor Basra–Haditha, trebao bi se izravno povezati s novim naftovodom Kirkuk–Niniva. Time bi nastao jedinstven transportni sustav velikog kapaciteta koji bi povezivao Perzijski zaljev s Turskom. Barem je takav plan.
Još zanimljivija mogućnost pojavljuje se u dugoročnijoj perspektivi. Saudijska Arabija prošlog je tjedna dala preliminarno odobrenje za obnovu dugo neaktivnog iračkog naftovoda kroz saudijski teritorij, poznatog pod nazivom IPSA (Iraqi Pipeline in Saudi Arabia). Taj naftovod, dug 1568 kilometara, proteže se od iračkog naftnog polja Zubair u području Basre do saudijskog terminala Al-Mu‘ajjiz, u blizini luke Yanbu na obali Crvenog mora. Izgrađen je tijekom 1980-ih kako bi Irak za vrijeme iračko-iranskog rata mogao izvoziti naftu zaobilazeći Perzijski zaljev.
Projektirani kapacitet iznosio je 1,65 milijuna barela dnevno, a u funkciju je pušten 1987. godine. Međutim, nakon iračke invazije na Kuvajt, naftovod je u kolovozu 1990. trajno zatvoren. Saudijska Arabija 2001. godine službeno je zaplijenila dijelove infrastrukture koji se nalaze na njezinu teritoriju, a potom je dio sustava prenamijenila za vlastiti transport prirodnog plina i nafte na pravcu Istok–Zapad. Rijad sada smatra da bi bilo isplativije izgraditi novi naftovod nego obnavljati postojeći, budući da bi troškovi obnove bili gotovo jednaki troškovima nove gradnje. Saudijske vlasti također smatraju da bi Bagdad trebao sudjelovati u financiranju projekta.
Dodatna je prepreka to što Saudijska Arabija već koristi dio nekadašnjeg naftovoda na svojem teritoriju za transport vlastite sirove nafte s istočne obale prema Crvenom moru. Rijad je zato poručio da bi eventualni sporazum o obnovi zajedničkog izvoznog pravca zahtijevao da Irak ponovno izgradi svoj dio naftovoda te da dvije zemlje prethodno postignu odgovarajući politički dogovor.
Pitanje novih naftovoda nije samo gospodarsko
Prema analizi OilPrice.com, Trump bi mogao ostvariti važnu geopolitičku prednost tako što bi preko iračke nafte smanjio utjecaj Irana na Irak i istodobno ojačao američki položaj na Bliskom istoku. Tu su zapravo tri povezana cilja.
Prvi je smanjiti moć Irana nad izvozom nafte. Irak je iznimno ovisan o izvozu nafte kroz Hormuški tjesnac, na čiji promet Iran može snažno utjecati. Ako se izgrade naftovodi prema Turskoj i Saudijskoj Arabiji, iračka bi nafta mogla stizati na svjetsko tržište zaobilazeći Hormuz. Time bi Iran izgubio dio mogućnosti da zatvaranjem ili ugrožavanjem tjesnaca gospodarski pritiska Irak.
Drugi je politički približiti Irak SAD-u i Saudijskoj Arabiji. Irak je godinama pod snažnim iranskim utjecajem. Ako Washington pomogne Bagdadu uspostaviti sigurnije izvozne pravce, Irak bi postao manje ovisan o Iranu. To bi moglo otvoriti prostor za jačanje američkog utjecaja te, posredno, smanjivanje prostora za djelovanje Kine i Rusije.
Treći je ostvariti diplomatski uspjeh. Ako bi Trump uspio potaknuti veliko energetsko povezivanje Iraka i Saudijske Arabije, mogao bi ga predstaviti kao rezultat svoje regionalne politike. Prema OilPrice.com, takvo bi se povezivanje moglo uklopiti u širu strategiju Abrahamovih sporazuma, kojima SAD nastoji potaknuti regionalnu suradnju.
Za Trumpa bi to bilo posebno značajno nakon međuizbora 3. studenoga, čiji su rezultati suzili njegov manevarski prostor na domaćoj političkoj sceni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....