INTERVJU: PETAR MILADIN

Ugledni profesor i ekspert za bankarsko pravo: ‘Ustavni sud nema razloga rušiti odluku Vrhovnog suda o švicarcima‘

Prostor za nastavak spora otvorila su i izdvojena mišljenja četvero sudaca Vrhovnog suda, koji smatraju da dužnicima pripada i povrat preplaćenih iznosa, uz pripadajuće zatezne kamate


Petar Miladin

 Goran Šebelić/Cropix
Prostor za nastavak spora otvorila su i izdvojena mišljenja četvero sudaca Vrhovnog suda, koji smatraju da dužnicima pripada i povrat preplaćenih iznosa, uz pripadajuće zatezne kamate

Većinom od devet prema četiri, prošireno vijeće Vrhovnog suda u svibnju je odlučilo da dužnici s konvertiranim kreditima nemaju pravo na dodatni povrat preplaćenih iznosa glavnice, nego samo na zakonske zatezne kamate na preplate nastale do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015.

Odluka ipak nije potpuno otklonila spor oko obeštećenja dužnika. Prema podacima Udruge Franak, do početka listopada 2026. općinski sudovi i dalje su donosili različite presude: dio ih je dosuđivao puno obeštećenje, a dio samo zatezne kamate do konverzije. Hrvatska udruga banaka​ (HUB), s druge strane, raspolaže informacijama da novije presude potvrđuju ujednačavanje sudske prakse.

Prostor za nastavak spora otvorila su i izdvojena mišljenja četvero sudaca Vrhovnog suda, koji smatraju da dužnicima pripada i povrat preplaćenih iznosa, uz pripadajuće zatezne kamate. O daljnjem pravnom razvoju slučaja odlučivat će i Ustavni sud, kojemu je Udruga Franak podnijela ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda, upozoravajući na različito postupanje sudova i moguću diskriminaciju dužnika koji su konvertirali kredite u odnosu na one koji to nisu učinili. Ustavni sud potvrdio je u rujnu da je tužbu uzeo u rad, ali zasad nije mogao procijeniti kada bi odluka mogla biti donesena.

O pravnim argumentima, utemeljenju u odlukama Ustavnog suda i pravu Europske unije te pitanjima koja se otvaraju pred Ustavnim sudom za Jutarnji list govori Petar Miladin, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, stručnjak za trgovačko i bankarsko pravo.

Sprema se rez u slučaju švicarac, a jedan je sudac posebno u fokusu: ‘Nitko nije tražio izuzeće...‘

Četvero sudaca Vrhovnog suda nije prihvatilo većinsko stajalište. Može se pretpostaviti da je dobar dio njihovih argumenata prenesen u naknadno podnesene ustavne tužbe. Možete li sažeti te argumente?

- Izdvojena mišljenja polaze od teze da zakonska konverzija CHF kredita nije mogla u cijelosti otkloniti pravne posljedice nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Njihova je temeljna misao da potrošači, neovisno o provedenoj konverziji, zadržavaju pravo zahtijevati povrat onih iznosa za koje smatraju da su ih banke stekle bez valjane pravne osnove.

Pritom se osobito ističe da su potrošači konverziju prihvatili u okolnostima znatne financijske neizvjesnosti, da nisu mogli pojedinačno pregovarati o svim njezinim uvjetima te da u trenutku konverzije još nisu bila pravomoćno razriješena sva pitanja ništetnosti izvornih ugovornih odredaba. Izdvojena mišljenja sastavni su dio pravne rasprave i pridonose njezinoj kvaliteti.

Međutim, treba razlikovati pravnu uvjerljivost pojedinog argumenta od pitanja je li njime doista otvoreno novo ustavnopravno pitanje. Čini mi se da je bitno upravo ovo drugo. Većina argumenata iz izdvojenih mišljenja, premda sada iznesenih u nešto drukčijem kontekstu, zapravo se odnosi na pitanja kojima su se naši najviši sudovi već bavili. To ne znači da ih nije dopušteno ponovno otvoriti, nego da je potrebno objasniti zbog čega bi na njih sada trebalo odgovoriti drukčije.

image


Petar Miladin

Goran Šebelić/Cropix

Smatrate da je Ustavni sud o većini tih pravnih pitanja već raspravljao?

- Da, i mislim da je to jedna od najvažnijih činjenica koju u ovoj raspravi ne bismo smjeli previdjeti. Ustavni sud je još u odlukama iz 2015. i 2017. razmatrao ustavnopravnu prihvatljivost zakonske konverzije CHF kredita. Posebno je značajna odluka U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. u kojoj je razmatrana legitimnost zakonodavčeva zadiranja u postojeće ugovorne odnose radi otklanjanja ozbiljnih neravnoteža nastalih u kreditnim odnosima vezanima uz švicarski franak.

Ustavni sud pritom nije konverziju promatrao kao običnu ugovornu izmjenu, nego kao posebnu zakonodavnu intervenciju sa socijalnim i gospodarskim ciljevima. Njezina je svrha bila uspostaviti novu ravnotežu između prava i obveza ugovornih strana te omogućiti trajno rješenje problema koji je pogodio velik broj građana. To je iznimno važno.

Kada je Ustavni sud ocjenjivao ustavnost tog zakonskog rješenja, pred sobom je imao upravo problem posljedica ugovaranja CHF kredita i načina njihove raspodjele između banaka i potrošača. Stoga smatram da ne možemo pravne učinke konverzije danas ocjenjivati kao da prethodna ustavnosudska praksa ne postoji. Odluke Ustavnog suda o ustavnosti zakonske konverzije predstavljaju ozbiljan i obvezujući ustavnopravni okvir za daljnje odlučivanje.

Ne tvrdim da je njima unaprijed riješeno svako moguće pitanje primjene zakona u pojedinačnim sporovima, ali smatram da je Vrhovni sud upravo taj okvir pravilno uzeo u obzir. Njegovo pravno shvaćanje nije nastalo u ustavnopravnom vakuumu, nego predstavlja nastavak već uspostavljenog pristupa zakonodavnoj intervenciji iz 2015. godine.

Pravna sigurnost, predvidljivost prava i poštovanje ranijih odluka Ustavnog suda vrijednosti su koje također uživaju ustavnopravnu zaštitu. To osobito vrijedi kada je riječ o zakonskom rješenju koje se primjenjuje već više od deset godina.

Što bi onda, prema vašem mišljenju, moglo ili trebalo biti središnje pitanje koje Ustavni sud treba razmotriti u povodu ustavne tužbe protiv odluke Vrhovnog suda?

- Središnje pitanje, prema mojem mišljenju, nije treba li ponovno ocjenjivati samu opravdanost konverzije niti je li zakonodavac 2015. mogao izabrati neko drugo rješenje. O tim se pitanjima već raspravljalo. Pravo je pitanje je li Vrhovni sud, tumačeći zakonske učinke konverzije u konkretnom slučaju, postupio unutar ustavnopravnog okvira koji je već postavljen odlukama Ustavnog suda.

Pritom treba imati na umu da Ustavni sud nije još jedan revizijski sud. Njegova zadaća nije odabrati ono tumačenje građanskog prava koje mu se čini uvjerljivijim, nego utvrditi jesu li osporenom sudskom odlukom povrijeđena ustavna prava. Različita pravna shvaćanja sama po sebi nisu dokaz takve povrede.

Vrhovni sud zauzeo je stajalište da je konverzijom, provedenom prema posebnom zakonskom režimu, uređeno pitanje preplaćenih iznosa glavnice, ali da potrošačima pripadaju zakonske zatezne kamate na preplate nastale prije konverzije. Prema tome, nije prihvatio da je konverzijom prestala svaka mogućnost novčanog zahtjeva potrošača. Smatram da je takvo tumačenje pravno ispravno jer je Vrhovni sud pravilno razlikovao učinke zakonske konverzije od onih prava koja njome nisu bila obuhvaćena.

Nije zanemario ništetnost izvornih ugovornih odredaba niti je potrošačima uskratio svaku novčanu zaštitu. Naprotiv, uzeo je u obzir posebne pravne učinke zakonskog obračuna i priznao pravo na zatezne kamate na pojedinačne preplate do konverzije. Po mojem mišljenju, upravo takvo razlikovanje omogućuje da se istodobno poštuju pravila o posljedicama ništetnosti i pravni učinci posebnog zakonskog rješenja. Ne vidim da bi takvo tumačenje izlazilo iz okvira koji je Ustavni sud prethodno postavio. Naprotiv, smatram ga dosljednim nastavkom toga okvira.

image


Petar Miladin

Goran Šebelić/cropix/Cropix

Ako bi Ustavni sud ukinuo odluku Vrhovnog suda, bi li to značilo da se mora promijeniti pravno shvaćanje o posljedicama konverzije?

- Ne nužno. Treba razlikovati ukidanje pojedinačne sudske odluke od promjene pravnog shvaćanja o određenom materijalnopravnom pitanju. Ustavni sud može ukinuti sudsku odluku zbog različitih ustavnopravnih razloga, primjerice zbog nedostatnog obrazloženja, povrede prava na pravično suđenje ili propusta u razmatranju nekog ustavnopravno odlučnog argumenta. Iz toga automatski ne proizlazi da je suprotno materijalnopravno shvaćanje jedino ispravno.

Naravno, ako bi Ustavni sud utvrdio da je samo tumačenje pravnih učinaka konverzije protivno Ustavu, takvo bi stajalište imalo dalekosežnije posljedice. No, za to bi bilo potrebno jasno objasniti zbog čega dosadašnji ustavnopravni okvir više ne daje dostatnu osnovu za rješenje koje je prihvatio Vrhovni sud.

Posebno bih naglasio da odluke Ustavnog suda nisu obična pravna mišljenja koja sudovi mogu prihvatiti ili odbaciti. One imaju posebno mjesto u našem ustavnom poretku. To ne znači da Ustavni sud nikada ne može razvijati ili mijenjati svoju praksu. Međutim, promjena mora biti pravno obrazložena i usklađena sa zahtjevima pravne sigurnosti. U konkretnom slučaju ne vidim dostatne razloge za napuštanje pravnog pristupa koji je prihvatio Vrhovni sud.

Njegovo je stajalište utemeljeno na tekstu i svrsi posebnog zakona, ranijoj ustavnosudskoj praksi i razlikovanju između iznosa koji su već bili obuhvaćeni zakonskom konverzijom i prava na zatezne kamate. Ako bi Ustavni sud zauzeo drukčije stajalište, očekivao bih da posebno uvjerljivo obrazloži zašto su ti argumenti ustavnopravno neprihvatljivi. Pravni poredak mora omogućiti razvoj sudske prakse, ali istodobno mora pružati razumnu sigurnost da se jednom uređeni pravni odnosi neće neprestano otvarati bez novih, odlučnih pravnih razloga.

Postoji li u europskoj sudskoj praksi nedvosmislen odgovor na pitanje imaju li dužnici koji su prihvatili konverziju pravo na dodatno obeštećenje?

- Ne postoji presuda Suda Europske unije koja bi izravno riješila pitanje pravnih učinaka hrvatske zakonske konverzije. Sud Europske unije razvio je opsežnu praksu o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba, ali iz nje ne proizlazi da je svako naknadno zakonsko uređenje posljedica takvih odredaba protivno europskom pravu. Pritom je važno razumjeti posebnost hrvatskog zakonskog rješenja iz 2015. godine.

Hrvatska je imala zakonski model prema kojem su banke bile obvezne izraditi i ponuditi svakom potrošaču individualni izračun konverzije prema zakonom propisanim pravilima. S druge strane, potrošač je imao pravo odlučiti hoće li takvu konverziju prihvatiti ili odbiti. Dakle, banke nisu mogle birati hoće li provesti zakonski propisani postupak, dok potrošači nisu bili prisiljeni prihvatiti konverziju.

Smatram da je to jedna od ključnih posebnosti hrvatskog rješenja koju u ovoj raspravi ne treba zanemariti. Upravo zato nije riječ o običnoj dobrovoljnoj izmjeni ugovora, nego o posebnoj zakonodavnoj intervenciji kojom je država nastojala uspostaviti novu ravnotežu između banaka i potrošača te sustavno urediti posljedice CHF kreditiranja.

Postoji i pitanje vremenskih granica primjene prava Europske unije. Sporni ugovori sklopljeni su prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Sud Europske unije u predmetu C-567/20 razmatrao je upravo određena pitanja vremenskog dosega Direktive 93/13 na ugovore sklopljene prije pristupanja.

Zbog toga nije opravdano pojedine zaključke europskih presuda, donesenih u drukčijim činjeničnim i pravnim okolnostima, neposredno prenositi na hrvatsku konverziju. Europsko pravo zahtijeva učinkovitu zaštitu potrošača, ali ne znači da se posljedice svih nepoštenih ugovornih odredaba u svakoj pravnoj situaciji moraju rješavati na isti način. Smatram da je Vrhovni sud pravilno uzeo u obzir posebnost hrvatskog zakonskog rješenja i njegove pravne učinke.

Jedan od ključnih argumenata Udruge Franak jest da konverzija nije mogla retroaktivno ukloniti posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Gdje je, prema vašem mišljenju, pravna granica između učinka konverzije i prava potrošača na restituciju?

- Mislim da je ovdje potrebno poći od jedne temeljne razlike. Konverzija nije učinila nepoštene ugovorne odredbe poštenima, već je posebnim zakonskim mehanizmom uredila pravne i gospodarske posljedice koje su nastale njihovom primjenom. To su dvije različite stvari. Pravna osnova konverzije nije bila u tome da potrošač naknadno prihvati ili potvrdi ništetne odredbe izvornog ugovora.

Zakonska konverzija predstavljala je novu pravnu osnovu za uređenje međusobnih prava i obveza banaka i potrošača. Pritom je zakonodavac predvidio poseban način preračunavanja kreditnih obveza, uzimajući u obzir iznose koje su potrošači prethodno platili. Upravo je na taj način konverzija trebala uspostaviti položaj usporediv s položajem u kojem bi se potrošač nalazio da je od početka imao kredit vezan uz euro. Prema tome, nije točna pretpostavka da su iznosi plaćeni prije konverzije ostali izvan njezinih pravnih učinaka. Naprotiv, oni su bili važan element zakonom propisanog obračuna s retroaktivnim učinkom.

Vrhovni sud stoga je opravdano razlikovao dva pitanja. Prvo se odnosi na glavnicu, odnosno iznose koji su već uzeti u obzir prilikom konverzije. Drugo se odnosi na zatezne kamate na ranije preplate, koje nisu bile obuhvaćene istim mehanizmom. Ta razlika nije samo računske naravi. Ona proizlazi iz različite pravne funkcije glavnice i zateznih kamata te iz potrebe da se utvrdi što je zakonodavac konverzijom već uredio, a što je ostavio primjeni općih pravila obveznog prava.

Smatram da se potrošačka zaštita ne može promatrati odvojeno od svih pravnih učinaka već provedene konverzije. Pravo na restituciju služi otklanjanju posljedica nepoštenih odredaba, a ne zanemarivanju učinaka posebnog zakonskog rješenja kojim su te posljedice već uređene. U tom smislu, odluka Vrhovnog suda ne predstavlja odustajanje od zaštite potrošača, nego nastojanje da se ta zaštita dosljedno uklopi u cjelinu našeg pravnog poretka.

Vrhovni sud uzvraća udruzi Franak: ‘Nedopustivo je obezvređivanje, difamiranje i omalovažavanje sudaca‘

Ako Ustavni sud potvrdi odluku Vrhovnog suda, znači li to da je pitanje obeštećenja dužnika s konvertiranim kreditima konačno zatvoreno ili bi oni i dalje mogli tražiti zaštitu pred europskim sudovima?

- Pravno gledano, uvijek treba razlikovati konačnost određenog pravnog shvaćanja u domaćem pravnom poretku od mogućnosti korištenja međunarodnih i europskih mehanizama zaštite prava. Potrošači se, pod propisanim pretpostavkama, mogu obratiti Europskom sudu za ljudska prava.

Međutim, važno je razumjeti da taj sud nema zadaću ponovno odlučivati o svakom pitanju hrvatskoga građanskog prava niti predstavlja dodatni stupanj redovitoga sudovanja. Europski sud za ljudska prava ispituje jesu li povrijeđena prava zajamčena Konvencijom, a sama činjenica da se stranka ne slaže s pravnim shvaćanjem Vrhovnog ili Ustavnog suda nije dostatna za zaključak da je došlo do povrede europskog prava.

Ako Ustavni sud potvrdi pravno shvaćanje Vrhovnog suda, smatram da će time biti dodatno učvršćeno rješenje temeljnog pitanja pravnih učinaka konverzije. To je važno ne samo za banke i potrošače nego i za stabilnost sudske prakse i pravnu sigurnost uopće.

Što je sa sudskim troškovima, važnoj stavci u tim dugogodišnjim sporovima? Polagano ujednačavanje prakse primjetno je na višim sudovima, ali na nižima je i dalje dosta različita.

- Iz novijeg shvaćanja Vrhovnog suda proizlazi da potrošači u najvećem dijelu nisu uspjeli sa svojim novčanim zahtjevima. Vrhovni sud je stava da im pripadaju i odgovarajuće zatezne kamate. Međutim, nisu uspjeli sa zahtjevima za dodatnu isplatu glavnice, koji su predstavljali pretežiti dio njihovih novčanih potraživanja. Ipak, takav ishod ne znači da bi potrošači automatski trebali snositi parnične troškove.

Pri odlučivanju o troškovima ne smije se mehanički promatrati samo omjer dosuđenog i zatraženog iznosa, nego treba vrednovati i značenje pojedinih zahtjeva te okolnosti konkretnog postupka. Posebno je važno da su mnogi postupci pokrenuti u vrijeme neujednačene sudske prakse, a pravna neizvjesnost trajala je godinama, iako je činjenica da je relevantno pravno shvaćanje zauzeto još krajem 2022. godine te da se već od tada sudska praksa može smatrati ujednačenom.

Međutim, odgovornost za pravnu neizvjesnost koja je prethodila zauzimanju tog shvaćanja ne može se pripisati samo jednoj strani. Zato smatram da je rješenje prema kojem svaka stranka snosi svoje parnične troškove pravno utemeljeno i pravično. Time se ne zanemaruje pretežiti neuspjeh potrošača s novčanim zahtjevima, nego se uvažava činjenica da teret dugotrajne pravne neizvjesnosti ne bi smio pasti samo na jednu stranu. Takav pristup pridonosi pravnoj sigurnosti i konačnom razrješenju ovih dugotrajnih sporova.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. studeni 2026 09:34