Nakon najgoreg prosinca na Wall Streetu od 1931. godine za kompanije iz američkog indeksa S&P 500 te niza burzovnih potresa širom svijeta početak siječnja donio je oporavak. Ipak, mnogi postavljaju pitanje je li prošlogodišnje štucanje, nakon skoro dugog razdoblja rasta, zapravo uvertira u neki gadniji globalni scenarij ili je u pitanju samo to da je Amerika dobila burzovno tržište koje odgovara čovjeku koji trenutno sjedi u Ovalnom uredu, kako je to ironično konstatirao Bloomberg Business.
Rasprava je, blago rečeno, bez odgovora, a možemo je ilustrirati ovim, recentnim izjavama: “Idemo prema recesiji. Mislim da će to biti ove godine.” (David Rosenberg, glavni ekonomist i strateg u Gluskin Sheff + Associates). “Ne vidim nijedan signal da bismo u 2019. mogli ući u recesiju.” (Anthony Chan, glavni ekonomist u JPMorgan Chase). Dodao je da bi se recesija mogla dogoditi u 2020. godini… Oni, doduše, govore o američkoj ekonomiji, ali utjecaj bi vjerojatno bio globalan. Kako je pak postavljene upitnike locirao CNN Business, većina ekonomista očekuje slabiji rast u 2019. godini, ali veliko je pitanje hoće li se to pretvoriti u recesiju ili će američka središnja banka omogućiti “mekano prizemljenje”. Recesiju je, naravno, teško baš najaviti, svatko ima neki set indikatora koji gleda i na osnovi njega donosi zaključke. Čini se, međutim, da je “Trump boom” prošao, kako je na Twitteru poručio nobelovac Paul Krugman, a odnosi se na ekonomski polet koji je bio detektiran paralelno s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a i potom ojačan njegovom odlukom o smanjenju korporativnih poreza.
Još jedna velika Trumpova igra važna je za SAD, ali i ostatak svijeta, ona s Kinom. O njezinu raspletu ovisi međunarodni trgovinski poredak, ali i prognoza globalnog gospodarskog rasta. Ovog su tjedna američki i kineski predstavnici razmijenili impresije, pri čemu Amerikanci misle da su u prednosti jer Kina ekonomski usporava, smatraju da su je “stisli” i da trgovinski rat djeluje onako kako je Trump zamislio. Ne zabrinjava ih pritom previše vapaj američke industrije koja je ovisna o uvoznim dijelovima iz Kine (New York Times, primjerice, donosi priču jednog poduzetnika iz Michigana, republikanca koji je glasao za Trumpa, koji najavljuje seljenje proizvodnje u Meksiko jer ga carine ubijaju).
Posljedice će osjetiti ove godine i američke multinacionalke koje prodaju robu u Kini, ali, kako im je poručio savjetnik Bijele kuće, na to trebaju gledati kao na dobar znak (!). Vrlo vjerojatno uprave kompanija i dioničari ne dijele to mišljenje (Apple je već snizio očekivanja za poslovne rezultate u Kini, a i dionica mu je skliznula), ali jedino što sada mogu jest držati palčeve da do ožujka dvije države sklope trgovinsko primirje. Kina je, inače, za ovu godinu najavljivala rast od 6,5 posto, a nove službene procjene očekuju se za dva tjedna.
Bijela kuća kao rezultat trgovinskih pregovora očekuje promjene oko načina na koji Peking podupire državne kompanije i želi da se poveća izvoz američkih proizvoda u Kinu. Novinar agencije Associated Press pak upozorava da trgovinski sukob dviju velesila odražava strahove da bi Kina mogla postati konkurent SAD-u u području telekomunikacija i drugih tehnologija. “Trump želi da Peking zaustavi inicijative poput one nazvane ‘Made in China 2025’, koja poziva na stvaranje globalnih konkurenata u područjima robotike i umjetne inteligencije pod vodstvom države. Američki dužnosnici brinu se da bi to moglo narušiti industrijsko vodstvo SAD-a”, piše AP te dodaje kako kineska Komunistička partija ne želi odustati od takvih inicijativa jer ih vidi kao put prosperiteta i stjecanja globalnog utjecaja. Kina je pokušala mobilizirati Francusku, Njemačku i Južnu Koreju te druge države kao saveznike u borbi protiv Trumpove trgovinske politike, ali bez uspjeha: one kritiziraju američku taktiku, ali i EU i druge gospodarski uspješne zemlje imaju isti problem s Kinom kao i Amerika, njezinu industrijsku praksu i tržišne barijere za strane kompanije.
Pitanja oko globalnih ekonomskih perspektiva svakako začinjava i način na koji će biti izveden Brexit potkraj ožujka, a ovaj tjedan počinje nova runda u britanskom parlamentu oko sporazuma s EU. Kaotični izlazak bez dogovora (“no-deal Brexit”) za Britaniju bi mogao značiti recesiju s posljedicama težim od financijske krize 2008. godine, govore neke analize. I kao da sve to nije dovoljno – a za Hrvatsku je to vjerojatno trenutno važnija vijest – talijanski proizvodni sektor je u padu treći mjesec za redom, što bi mogao biti najnoviji u nizu znakova da bi talijansko gospodarstvo moglo biti na rubu nove recesije.
Općenito, za europsko tržište se sada predviđa rast od oko dva posto, a Klub glavnih ekonomista hrvatskih banaka u svojem je prosinačkom priopćenju kao globalne rizike naglasio one koje je pobrojio i Mario Draghi, predsjednik Upravnog vijeća ECB-a: protekcionizam, kolebanja na tržištima u nastajanju i na tržištima kapitala.
Hrvatsko gospodarstvo, prema aktualnim prognozama, u ovoj i idućoj godini će rasti 2,7 do 2,8 posto; skromno, ali će rasti. Ponajviše se taj rast može zahvaliti rastu potrošnje, ali ipak bi svaki vanjski potres, pogotovo u našim glavnim trgovinskim parterima – Njemačkoj, Italiji, Austriji i Sloveniji – to mogao ugroziti zbog pada izvoza. Uz loše vijesti iz Italije, ni vijesti iz Njemačke nisu ohrabrujuće: analitičari kažu da će gospodarstvo rasti manje od dva posto, neki spominju i 1,5 posto, a to je pak reakcija na zbivanja u Kini… Slovenija će također rasti sporije nego 2018. godine, oko 3,5 posto, tako da je posve jasno da se situacija ipak komplicira.
U svojoj analizi objavljenoj na Ekonomskom labu Velimir Šonje je relativno optimističan, pa kaže da “uz malo pameti i susprezanja od predizborne rastrošnosti kojoj neodgovorni političari inače pribjegavaju, Hrvatska ima unutarnjih rezervi za ublažavanje onoga što ekonomisti zovu vanjski šok, a što se možda iza brda valja”. Manje je optimističan oko toga koliko dugo bi Hrvatska mogla amortizirati šokove; najviše nekoliko kvartala, kaže on. Kad se sve zbroji, svatko od nas ima pravo da se malo zabrine i promatra što se zbiva po svjetskim burzama kao “lakmus-papirima”, a ako već ni zbog čega drugoga, onda zbog – budućih mirovina. Domaći mirovinski fondovi trebali bi ove godine krenuti u malo veći shopping po stranim burzama, a sada su pale i cijene dionica, pa bi po naše mirovine bilo stvarno loše da se 2020. godine sve zaista sunovrati (a da o činjenici da je većina imovine mirovinskih fondova investirana u hrvatske državne obveznice i ne govorimo).
Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa