Na svečanoj sjednici u povodu dana jedne male općine, negdje u Hrvatskoj… Počasni govornik, inače saborski zastupnik zbog kojega je cijela svečanost kasnila dobrih dvadesetak minuta jer je nepristojno kasnio, započinje svoj govor ovako nekako - dobra je tu kohabitacija, vidi se, općina je zakucala ove godine s dva velika projekta (financirana iz fondova EU, dakako), vidi se da je i XY (državni dužnosnik u ministarstvu nadležnom za financiranje istih projekata) svoj posao dobro odradio.
Državni dužnosnik u prvom redu zadovoljno se smješka, jedan dio dvorane udvornički plješće, a drugi je dio blago zgrožen, iako neki donekle i samo zato što su rečena dvojica iz njima suprotstavljene političke opcije. Ne implicirajući, dakako, da je naša mala općina spomenute projekte dobila nezasluženo ili na temelju bilo čije protekcije, sama činjenica da se takav govor mogao dogoditi zorno pokazuje krivo razumijevanje fondova EU od znatnog dijela hrvatskog društva. Jako to, nažalost, podsjeća na nekadašnje fondove za nerazvijene, koje su razvijene republike bivše države, Hrvatska prva među njima, doživljavale kao neopravdani harač, a korisnici kao besplatni novac za vlastitu potrošnju koji se troši bez ikakve vizije i odgovornosti.
Uvijek mi je ta pomisao smetala - zašto bi neki tamo Seamus, Dominique ili Martin odvajali išta od svog prihoda kako bismo mi ovdje u Hrvatskoj to bezbrižno trošili. Da, ako pođemo od pretpostavke da smo svi mi zajedno građani jedne Europske unije kojoj je cilj postići da su svi njezini dijelovi jednako razvijeni, jednako napredni, jednako uspješni. Da - ako smo zajednica jednakih i jednako vrijednih, zajednica koja u globalnoj oluji neravnopravnosti i nepravde pokušava izgraditi društvo u kojem vlada socijalna jednakost i pravda, a u kojem su svi njezini građani jednako zaštićeni i mogu jednako napredovati. Ne i nikako ne - ako će tzv. nerazvijene zemlje članice, a među njima i Hrvatska, sredstva koja su stavljena na raspolaganje koristiti za potrošnju bez napretka, bez vizije, za preplaćene softvere, za ceste koje ne vode nikamo, za nasade i vinograde koji ne postoje. Europski fondovi su novac za razvoj, novac koji treba koristiti isključivo kako bismo se mijenjali i razvijali te kako nam taj novac u bližoj ili daljoj, ali predvidivoj budućnosti više ne bi ni bio potreban. Meni osobno, posve su promašene izjave i kalkulacije u kojima se uspoređuje koliko je Hrvatska uplatila, a koliko "izvukla" iz zajedničke kase u Bruxellesu. Pravi i puno bolji pokazatelj uspješnosti jedne države, jedne zemlje članice Europske unije koja drži do sebe, bio bi što smo s tim i tako dobivenim novcem napravili. Lijepo bi se bilo pohvaliti koliko se novih i trajnih radnih mjesta otvorilo, koliko će uloženi euro europske pomoći generirati održivih ulaganja, koliko će takva ulaganja - danas po mogućnosti zelena i digitalna - onda inducirati novih ulaganja… Smisao svakog eura iz fondova EU trebao bi biti pokrenuti pozitivan gospodarski i društveni ciklus koji će dovesti do toga da od neto primatelja postanemo neto uplatitelji. To bi onda bio pravi uspjeh i vizija koja bi bila razlog za ponos hrvatskim građanima. A da nam nova vizija Hrvatske jako nedostaje, to ćemo se svi složiti.
Mala smo zemlja, pa što? Male su i Danska i Nizozemska, male su i Irska i Finska. Mala je bila i Dubrovačka Republika pa je to nije spriječilo da plovi morima, trguje i nadmeće se s tada najvećim silama, uspostavlja trgovačka predstavništva, pa i kolonije čak u Indiji, a svojim teritorijem upravlja napredno i promišljeno. Takva vizija danas Hrvatskoj nedostaje, takvu je viziju potrebno razvijati. Ako želimo preživjeti kao narod - a posljednji popis stanovništva nam jasno pokazuje koliko je to važno i koliko je situacija sada zapravo zabrinjavajuća, postojeći narativ moramo promijeniti. Promjena mora biti takva da od nerazvijene zemlje primateljice fondova EU, koje koristimo kako bismo održavali vlastitu potrošnju i hranili BDP bez suštinskog razvoja i transformacije, dođemo do razvijene i gospodarski samoodržive države. To je promjena koja je ključna i za budućnost hrvatske nacije. Nije takva promjena jednostavna, naročito ne nakon žalosnih iskustava hrvatske privatizacije u kojoj se često krava ubijala radi odreska, a strateške tvrtke rasprodavale za šaku dolara pod lažnom izlikom traženja strateškog partnera. U praksi se redovito radilo o konkurenciji koja je znala iskoristiti pohlepu i kratkovidnost političkih elita.
Budućnost je digitalna i budućnost je zelena. Budućnost, sve više izgleda, neće pripadati samo velikima, budućnost će pripadati i brzima. To je nova prilika za male države poput Hrvatske, za nacije koje su bogate ljudima bistra duha i ljudima koji se ne boje rada. Hrvatska ima takve ljude, imala ih je oduvijek i kroz povijest. Takvim ljudima ne trebaju državni dužnosnici iz istoga kraja koji će im blagonaklono manje ili više pomagati da dođu do lakšeg financiranja, europskog ili državnog, svejedno je. Takvi ljudi onda nisu nikome dužni i mogu ravnopravno raditi s onim Seamusom, Dominique i Martinom s početka ove kolumne. U takvom društvu, i radeći na takav način, onda se i najviše napreduje, a takvi ljudi imaju na što onda i biti ponosni. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu - govorilo se u vremenu kad nam je postalo dosta beskonačno financirati nerazvijene bez budućnosti. Danas bi trebalo dodati i - hrvatski ponos u hrvatskom srcu, to je onda najbolja demografska mjera i zalog budućnosti hrvatske države. Ponos da radimo dobro i pošteno, ponos da radimo zajedno s najboljima u zajednici kojoj smo se dobrovoljno pridružili, a koja se zove - Europska unija. To je tek pravi smisao Europske unije, a ne beskonačno i besramno uzimanje od onih koji trenutno rade organiziranije i uspješnije od nas.