Danas, dvije godine nakon pojave prvog slučaja zaraze virusom SARS-CoV-2, postaje jasno da odgovor čovječanstva na pandemiju i šteta s kojom se svakodnevno suočavamo nadilazi granice filmskog scenarija pretvorenog u stvarnost.
Za to je vrijeme znanost mobilizirala sve svoje kapacitete, snažnije nego ikada u povijesti, nastojeći pronaći sigurno i učinkovito cjepivo, kojim postižemo svoju osobnu zdravstvenu zaštitu, smanjujemo prijenos virusa u populaciji, pridonosimo dizanju razine kolektivne imunosti, skraćujemo trajanje epidemije te štitimo ranjive skupine ljudi. Ipak, uz mnogo prijepora u društvu oko nužnosti cijepljenja, teško je pronaći kompromis kao najnižu točku slaganja, a kamoli potpunu suglasnost, a samo bi ona pomogla bržem i manje bolnom izlazu iz ove krize.
Ono što u svakom slučaju treba biti jasna crta razgraničenja slobode i obvezujućih normi, nesumnjivo je sloboda drugoga i njegovo pravo na zdravlje, pa su u tom slučaju najčvršća osnova za bilo kakve odluke i mjere, nesumnjivo, znanstveno utemeljene i provjerene činjenice.
Neupitno je da ćemo morati naučiti živjeti s virusom koji je promijenio svijet. Većina svjetskih virologa suglasna je da je ukorjenjivanje ovog virusa u ljudsku populaciju neizbježno. Poznata mutacija virusa D614G, koja se dogodila vrlo rano u epidemiji, označila je prekretnicu u prilagodbi virusa ljudskoj biologiji. Iako povećanje težine bolesti i smrtnosti nije virusni evolucijski prioritet, opasnost da se mutacijom razvije novi, još opasniji soj neprekidno postoji. Razlog leži u činjenici da evolucija nije kontinuirano i smisleno unapređivanje bioloških funkcija, nego nasumična proizvodnja različitih jedinki od kojih prilagođenije opstaju.
I upravo zato što ne znamo kada će ugroza završiti, pandemija ima dalekosežne posljedice na život i zdravlje ljudi. Značajna ugroza po zdravlje dolazi i iz pozicije dostupnosti zdravstvene skrbi, što potvrđuju i podaci Udruge proizvođača lijekova pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, prema kojima je tijekom pandemije potrošnja osnovnih onkoloških lijekova pala čak 30 posto.
Dostupnost zdravstvene zaštite u Hrvatskoj također je bila otežana, čemu svjedoči podatak da je rad bolnica bio čak 30 posto manji, jer je tzv. hladni pogon građanima bio nedostupan. Prema izjavama građana, tijekom pandemije njih 41,2 posto imalo je dogovorenu zdravstvenu uslugu, a samo njih 16,5 posto uspjelo ju je realizirati. Potvrda je to teze da je tijekom pandemije znatno manje preventivnih pregleda, da su odgađani specijalistički pregledi, da je dijagnosticirano manje slučajeva, a onda je posljedično bilo i manje liječenja zloćudnih bolesti. Drugim riječima, u strahu od jednog virusa ograničili smo pristup zdravstvenom sustavu te već danas vidimo povećanu smrtnost od kardiovaskularnih i onkoloških bolesti.
U godinu u koju s optimizmom ulazimo, nosimo povjerenje da će zdravstveni sustav biti u mogućnosti odgovoriti svim izazovima koji ga očekuju. Znamo li da u Hrvatskoj rashodi za zdravstvo po stanovniku iznose 805 eura, a u zemljama Europske unije prosječno 3076 eura, ovo neće biti nimalo lak zadatak.
U krizi poput ove posve je jasno da farmaceutska industrija, treća po snazi u Republici Hrvatskoj, partnerstvom s kreatorima zdravstvenih politika nosi teret očuvanja održivosti hrvatskog zdravstvenog sustava, osiguravajući dostupnost lijekova i najnovijih terapijskih mogućnosti. Sve je ovo moguće jer je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja svijeta koja ima sve segmente farmaceutske proizvodnje, od istraživanja i razvoja, preko proizvodnje farmaceutskih supstancija, pa sve do gotovih farmaceutskih proizvoda.
O snazi hrvatske farmaceutske industrije ponajbolje govore podaci - ukupan izvoz prošle je godine dosegnuo 5,5 milijardi kuna. Kada se pogledaju podaci za prethodne godine, vidi se konstantan trend rasta. Za usporedbu, 2010. izvoz je iznosio tek nešto više od 2,5 milijardi kuna. Hrvatski proizvođači pokrivaju sva važnija tržišta, pa su njihovi proizvodi prisutni u oko 60 zemalja svijeta. Pozitivne trendove prati i rast broja zaposlenih. U deset godina broj zaposlenih u hrvatskoj farmaceutskoj industriji porastao je s nešto više od tri i pol tisuće na oko šest tisuća radnika. Osim direktno zaposlenih, procjenjuje se da su hrvatske farmaceutske kompanije doprinijele indirektnom zapošljavanju još oko 18 tisuća ljudi. Radi se, naravno, o zaposlenima u poduzećima koja su dobavljači farmaceutskih kompanija.
Deset najvećih farmaceutskih kompanija, prema analizi Ekonomskog instituta Zagreb, prošle je godine ostvarilo ukupne prihode od 7,3 milijarde kuna, što je otprilike na razini pretpandemijske 2019. godine. Bruto dobit iznosila im je oko 1,4 milijarde kuna, a zapošljavali su pet tisuća ljudi. Proizvodnost rada, odnosno prihod po radniku, iznosio im je milijuna i pol kuna.
Za nas u Belupu u godini u kojoj smo obilježili pola stoljeća od osnutka ostaju upisana mnoga priznanja i povjerenje, što nas je osnažilo u vremenima kad nam je trebao oslonac, ali i dalo poticaj s kojim izgrađujemo budućnost. Belupo je danas dio gotovo svakog hrvatskog doma te je prisutan na dvadesetak inozemnih tržišta. Godine nam odaju zrelost, a donijele su i mudrost.