Svi malo bolje obrazovani znaju za Europu da je teritorij koji nastanjuju poprilično stari ljudi, u prosjeku puno stariji nego populacija ostatka planeta. Medijan starosti Europe iznosi 43 godine, što je 12 godina više nego na bilo kojem drugom kontinentu. Lako je reći kako će se zbog demografskih promjena suočiti s krizom koja će ugroziti gospodarski rast i javne financije. Takve izjave postale su poput fraza. No, što to točno znači, je li moguće i uz usporeni rast zbog višeg udjela starih osigurati adekvatno funkcioniranje svih bitnih društvenih sustava bez krize, a uz postupno dizanje kvalitete života? Koliko su promjene brze i duboke, što će sve donijeti i s čime ćemo se suočiti?
Problem EU nije u tome što će se nastaviti povećavati udio starijih u populaciji. Problem je u tome što se od ove, 2021. godine Europa, prema procjenama UN-a, počinje smanjivati.
Svi ostali dijelovi svijeta demografski će rasti, a u Europi će najsnažnije depopulacijske trendove bilježiti na jugu i istoku. Zapadna Europa, bez obzira na velik udio starih, čak bi do 2025. trebala zabilježiti blagi demografski suficit.
Kombinacija povećanja udjela starije populacije sa smanjivanjem ukupnog broja stanovnika ono je što potencijalno može uzrokovati cijeli niz teško rješivih problema. Pritom treba voditi računa kako će promjene biti ogromne. Dramatičan pad broja ljudi u radnoj dobi otvorit će pitanje financijske održivosti više društvenih sustava.
Financijska održivost
Broj ljudi u radnoj dobi, tj. starih između 20 i 64 godine, svoj je vrhunac u Europi dosegao u 2010. godini. Lani je već bilo 12 milijuna ljudi manje u toj skupini, a do 2035. godine bazen radne snage bit će manji za 50 milijuna ljudi nego što je bio 2010. godine.
Prema procjenama MMF-a, zbog starenja stanovništva u kombinaciji s depopulacijskim trendom doći će do smanjivanja BDP-a per capita, posebno u razvijenim zemljama. Prema izračunima briselskog think tanka Bertelsmann Stiftung, demografske promjene dovest će u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj do pada prihoda per capita između 4759 i 6548 eura u cijenama iz 2010. godine. A pritom Europska komisija procjenjuje rast troškova zdravstva i skrbi za starije za 2,3 postotna poena. To ne zvuči previše, ali valja voditi računa kako su u EU ti troškovi već sada na ogromnih 25 posto BDP-a.
Europske zemlje pretežno su planirale vrlo značajno povećanje ukupnih troškova za starije (mirovine, njega, obrazovanje, pomoć nezaposlenima, zdravstveni troškovi), a Hrvatska je uz Grčku među rijetkim zemljama koje su u projekcijama 2016. - 2040. svojedobno planirale smanjenje tih troškova više od 2 postotna poena. Već neko vrijeme jasno je kako je to bilo neodrživo zbog činjenice da će do 2035. godine jedna od četiri osobe u EU biti starija od 65 godina, a u 1950. stariji od 65 bio je tek svaki 13. građanin.
Analiza ovakvog konteksta EU ukazuje kako će ulaganja u razvoj novih modela srebrne ekonomije i rast fertiliteta morati biti puno viša. Posebno su za EU zabrinjavajuće niske stope fertiliteta u zemljama poput Španjolske, Italije, Grčke i Portugala. Cijela južna Europa je ispod stope fertiliteta od 1,37 te je upitno kako će očuvati svoje socijalne i mirovinske sustave. Istočna Europa je, pak, pod demografskim udarom iseljavanja. Hrvatska je - uz Estoniju, Latviju, Litvu, Srbiju i Bugarsku te Rumunjsku - među onima s najvećim problemima zbog iseljavanja, a stopa fertiliteta spustila nam se na 1,4. Uz povećanje fertiliteta, bit će nužno jako produljiti radni vijek, što je već trend u nizu zemalja.
Demografski problemi zajednički su na različiti način većini zemalja EU. U Italiji nije zabilježen manji broj rođenja od risorgimenta sredinom 19. stoljeća. Ta zemlja očigledno se smanjuje pred očima tamošnjih donositelja odluka, a jasno je da neće biti realnih stopa rasta bez radne snage. Hoće li zbog nestašice radnika doći do rasta nominalnih kamatnih stopa i inflacije; bi li takvo što moglo dovesti do kolapsa javnih financija te osjetnog pada standarda čak i u razvijenim zemljama? To je teško pitanje. Bez velikih zaokreta u politikama kao što su povećanje zaposlenosti žena, viši i dulji plaćeni porodiljni dopust, značajno produljenje radnog vijeka za sve, reforme mirovinskih sustava u smjeru podizanje stope izdvajanja... rizici rastu. Čak i najagilnije europske ekonomije počinju imati ozbiljne demografske probleme. Njemačka se također počela smanjivati. Tijekom pandemije Njemačka nije uspjela napuniti bazen radne snage novim imigrantima koji sa sobom donose i višu stopu fertiliteta. Njemačka je tako u prvoj polovini 2020. godine ostala bez 40.000 ljudi. Ako su Nijemci u problemu, tko nije?
Utjecaj starenja i depopulacije na ekonomiju EU bit će ogroman, iako ne znamo točno kakav. Još Modiglianijeva teorija životnih ciklusa prepoznala je važnost demografije prije više od 70 godina. Mladi više posuđuju, sredovječni i stariji manje troše i više štede. Što će točno donijeti te velike promjene u odnosima veličine tih skupina po pitanju investicija, izvoza, potrošnje i proizvodnje teško je procijeniti, ali ne treba plakati ako prodaja pomagala za hodanje postane bolji biznis od pića koja ciljaju mlade. Problem je ako ne dođe do prilagodbe.
Stoti rođendan
Uz sve manji broj siromašnih te ogromni napredak medicine i nutricionistike, vrlo je vjerojatno da trebamo računati na daljnje produljenje prosječnog trajanja života. U EU možemo očekivati kako će obilježavanja čak i stotog rođendana postati nešto što je uobičajeno. Nije isključeno da će do 2050. vrlo značajno narasti čak i broj superstogodišnjaka tj. starijih od 110 godina. Neće to biti statistički impresivna skupina, više pokazatelj trenda. Na svjetskoj listi superstarih trenutačno se sa 111 ili više godina broji tek 50 ljudi. Svi superstari, ljudi stariji od 113 godina, zapravo su superstarice. Najstariji muškarac na ljestvici 50 najstarijih jest Saturnino de la Fuente García. Taj Španjolac nalazi se na 47. mjestu po starosti te bi trebao poživjeti dulje od sedam godina kako bi dostigao Kane Tanaku, Japanku koja je početkom ove godine ušla u 119. godinu života.
Zaključak: možemo očekivati daljnje probijanje granica maksimalnog "biološki mogućeg" trajanja života te značajno povećanje broja dugovječnih, pri čemu će posebno odskočiti broj dugovječnih žena. Budućnost će puno više pripadati dugovječnim ženama, nego što smo to osvijestili. Bake i prabake u Europi će postati dominantna potrošačka sila.