Rođena je Osječanka, no životni i profesionalni izazovi odveli su je prije 12 godina iz rodnoga grada. Đurđica Damjanović tako se nakon 10 godina života u srednjoeuropskim metropolama, puno više u Bratislavi i nešto malo u Budimpešti, prije godinu i pol dana odlučila vratiti kući. Zbog povratka u Osijek dala je otkaz u svjetskom gigantu kakav je IBM, u kojem je radila sve vrijeme od 2010. godine.
- To je korporacija koja jako puno daje čovjeku, ali jednako tako od njega i jako puno uzima, prije svega nesvjesno. Uzima energiju za koju nismo svjesni da nam negdje nestaje dok se ne maknemo iz tako jedne visoko efikasne okoline. Vidjela sam da se u Osijeku puno bolje osjećam, a ovdje mi je i obitelj. Puno nekakvih sitnica dovede do točke kada čovjek mora odlučiti što mu je važnije u životu, osobni mir ili karijera i novac - otkriva nam 36-godišnja Osječanka.
Različite kulture
A kako je tamo završila? Naime, nakon što je u prosincu 2009. položila posljednji ispit na Ekonomskom fakultetu u Osijeku pridružila se tadašnjem dečku koji je već živio u Bratislavi i vrlo brzo dobila posao u IBM-u. Krenula je od nekih nižih pozicija u sustavu, odnosno u prodaji za IBM-ov hardvere za područje srednjoistočne Europe, a onda i za područje cijele Afrike i Arapskog poluotoka. No, u međuvremenu se dodatno educirala te potom formirala i jedan cijeli novi tim koji je vodio edukacije za taj odjel. Osim poslovnih uspjeha, Đurđicu je kao osobu obogatio i rad s kolegama iz različitih država i kultura. Jedno vrijeme živjela je i u Budimpešti, radeći i dalje za IBM.
Kada uspoređuje Bratislavu i Osijek, reći će da je u Osijeku puno lakše "priuštiti si kuću ili neki drugi životni prostor u kojem djecu možete slobodno pustiti da izađu van, što u Bratislavi nije nimalo jednostavno."
- Financijski gledano neke su stvari u Bratislavi skuplje, a neke jeftinije. Stanarina je oko 650 eura, a privatne jaslice, jer državnih nema, 400-600 eura mjesečno. No, s druge strane državni vrtić je samo 50 eura, a hrana je dosta povoljnija. Za tri eura se može pojesti cijeli kuhani obrok, što ovdje nigdje nisam vidjela. Režije su povoljnije i u Slovačkoj i u Mađarskoj i puno je zgodniji način obračuna, uglavnom se plaćaju paušali, jednom ili dva puta godišnje su obračuni. Također, javni prijevoz je moderniji, jeftiniji i s čestim polascima. No, Osijek ima više nematerijalnih benefita. Živimo u kući, blizu su moji roditelji, a niti Koprivnica nam nije daleko. Ovdje je zdravija okolina za dijete, jer može biti puno više s bliskim ljudima - ispričala nam je Đurđica.
Veće plaće
Anita je živjela u Vukovaru, Ivan u Čepinu, a upoznali su se prije devet godina na hodnicima Medicinske škole u Osijeku koju su oboje pohađali i od tada su nerazdvojni. Ona je završila za primalju, on za medicinskog tehničara i svoju su budućnost oduvijek vidjeli u Hrvatskoj. No, kako po završetku škole posla za njih baš i nije bilo, 2015. odlučuju otići u Njemačku.
- Otišli smo jer nismo htjeli biti na grbači roditeljima, ali imali smo plan vratiti se najkasnije nakon šest godina, a onda je situacija s koronom to malo ubrzala, pa smo se vratili u rujnu 2020. - kaže Ivan, koji je prvi otišao u Njemačku preko jedne agencije, a potom je za njim došla i Anita. Prva tri mjeseca proveli su u Stuttgartu, a nakon toga su dobili posao u Domu za starije i nemoćne osobe u jednom selu blizu Hannovera. Nakon što je Ivanu istekao dvogodišnji ugovor, odlučili su pronaći posao negdje bliže Hrvatskoj, a izbor je pao na jedan dom u blizini Passaua.
U međuvremenu su se i vjenčali, a cijelo vrijeme rada u Njemačkoj maštali su o povratku. Naime, kako zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan ističe, istraživanja su pokazala da tek svaki deseti iseljenik razmišlja o mogućnosti povratka.
- Naše iskustvo Njemačke je vjerojatno drugačije od onoga što najčešće slušamo i čitamo od naših ljudi koji tamo žive. Primjerice, posao. Ono što smo mi vidjeli sigurno nije ono uvriježeno - red, rad i disciplina. Puno toga tamo ne štima, zdravstvo im nije bajno, kako se govori ili možda čini, što sam i osobno iskusila kod zubara koji mi je upropastio zube... - kaže Anita i nastavlja:
- Mislim da mi Hrvati jako podcjenjujemo ono što ovdje imamo. Prije svega, ovdje smo sa svojima i među svojima, uvijek se na nekoga možemo osloniti... Tamo su ljudi jako hladni. Plaće? Istina, veće su nego u Hrvatskoj, ali ja sam prve dvije godine radila za 900 eura, a nakon toga za 1200 do 1500 eura. Stan smo plaćali 800 eura - rekla je Anita, a Ivan dodao da se može uštedjeti. Njemačka im je, kažu, bila lijepo iskustvo, ali ta priča je iza njih.
