Novi Zakon o strancima potaknuo je brojne rasprave u medijima, ali i društvu općenito. Ponajviše se raspravljalo o utjecaju uvezenih radnika na visinu plaće i zaposlenost domaćih radnika. Javio se strah da će uvezeni radnici srušiti cijenu rada domaćih radnika, uzeti im radna mjesta, a spominjalo se i kako bi to mogao biti dodatni poticaj iseljavanju iz Hrvatske. Slične polemike javljale su se i u drugim državama koje su se susrele s potrebom uvoza radne snage. Shodno tomu, ta tema bila je predmet brojnih znanstvenih istraživanja, a u ovome tekstu Centra za longitudinalne studije prikazat će se najrelevantnija koja se prvenstveno odnose na neke zemlje Europske unije.
Najprije treba reći da utjecaj uvoza radne snage, zbog različite rigidnosti tržišta rada, nije jednak u cijelom svijetu. Veća rigidnost tržišta rada očituje se u, primjerice, većoj zaštićenosti radnika od dobivanja otkaza, zbog utjecaja sindikata i zakonodavnih okvira, što onemogućava poslodavca da u svakom trenutku broj zaposlenih prilagodi svojim potrebama. Tako zbog veće rigidnosti tržišta rada radnici u EU-u mogu imati veće negativne efekte nego oni u SAD-u (Longhi i sur., 2005; Peri, 2014). No, iako postoji, taj negativni utjecaj u prosjeku je zanemariv. Istraživanja koja su provedena za Veliku Britaniju, Španjolsku i Njemačku, koje su doživjele veliki priljev stranih radnika, također potvrđuju da ne postoji statistički značajan negativan utjecaj na plaće domaćih radnika (D’Amuri i sur., 2010; Carrasco i sur. 2008; Peri, 2014; Manacorda i sur., 2012). Najveći je razlog taj što su uvezeni i domaći radnici najčešće nesavršeni supstituti (Manacorda i sur., 2012), odnosno uvezeni radnici ne donose istu razinu korisnosti kao i domaći radnici. S druge strane, čak i kada su savršeni supstituti, plaće niskokvalificiranih domaćih radnika u Njemačkoj blago su rasle, dok su one visokokvalificiranih doživjele blagi pad (D’Amuri i sur., 2010). Također, nije pronađen statistički značajan utjecaj uvezenih radnika na zaposlenost domaćih radnika (Manacorda i sur., 2012; D’Amuri i sur., 2010; Carrasco i sur., 2008; Constant, 2014).
Postavlja se onda pitanje kome su to uvezeni radnici konkurencija. Istraživanja upućuju na to da su novi uvezeni radnici imali značajan negativni utjecaj na plaće uvezenih radnika koji su već bili u toj zemlji. Također, značajan negativan utjecaj imali su i na zaposlenost ranije uvezenih radnika (Peri, 2014; D’Amuri i sur., 2010; Longhi i sur. 2005,; Manacorda i sur., 2012). Time se dolazi do zaključka da su uvezeni radnici u prosjeku konkurencija drugim uvezenim radnicima, a ne domaćim radnicima.
To nas dovodi do pitanja statusa uvezenih radnika na domicilnom tržištu rada. Istraživanje Andersona i Huanga (2019) pokazuje da uvezeni radnici u startu imaju manje plaće nego domaći radnici i trebaju im godine da dostignu istu razinu, dok je neki nikada ne dostignu. Taj jaz u plaćama brže se smanjuje kod visokokvalificiranih uvezenih radnika nego kod niskokvalificiranih. Također, ako niskokvalificirani uvezeni radnici služe samo kao pomoć visokokvalificiranim domaćim radnicima, mogu se naći zarobljeni na loše plaćenom radnom mjestu koje zahtijeva malo znanja. Nadalje, vještine domaćih radnika više se cijene nego vještine uvezenih radnika. Ono što domicilna država može napraviti da smanji tu nejednakost jest, služeći se socijalnim politikama, potaknuti asimilaciju uvezenih radnika (putem tečaja domaćeg jezika, lokalnih treninga i sl.).
Naravno, država to ne bi radila da ne postoje neki pozitivni učinci uvezenih radnika. Najočitiji je da uvezeni radnici nadomještaju manjak domicilne radne snage i time održavaju tržišta učinkovitima. Također, samim dolaskom na neko tržište uvezeni radnici povećavaju potražnju, čime posredno mogu utjecati na povećanje proizvodnje i zapošljavanje. Nadalje, visokokvalificirani uvezeni radnici dugoročno mogu potaknuti inovacije i nove vještine što potencijalno povećava produktivnost te dovodi do povećanja broja radnih mjesta (Peri, 2014; Constant, 2014; Anderson i Huang, 2019).
Na kraju, kako zaključuje Centar za longitudinalne studije, vodeća znanstvena literatura ničim ne potkrepljuje domaće tvrdnje i strahove da će uvoz radne snage sigurno srušiti cijenu rada i zaposlenost domaće radne snage te samim time potaknuti iseljavanje. Upravo suprotno: ako se radna snaga uvozi zbog nemogućnosti domaćeg tržišta rada da zadovolji potrebe poslodavaca, ne bi trebalo doći do smanjenja plaća i zaposlenosti domaćih radnika, već postoji mogućnost da će uvozom radne snage doći do rasta proizvodnje (ne nužno i produktivnosti), samim time i zaposlenosti, što bi se pozitivno odrazilo na gospodarstvo. Također, potrebno je napomenuti da Hrvatska ima problem strukturne nezaposlenosti, odnosno postoji neusklađenost između zanimanja i kvalifikacija koje traže poslodavci i onih koje nude radnici, što samo po sebi upućuje na to da je, uz uvoz radne snage, potrebna veća interakcija između tržišta rada i obrazovnog sustava.