Kako automatizirati rad, a sačuvati prostor za razmišljanje?

Ovog su ljeta Rajna i Dunav pali na najniže razine otkako se mjere, pa su brodovi njima plovili s tek trećinom uobičajenoga tereta. Commerzbank je procijenio da bi njemačko gospodarstvo, potraju li takvi vodostaji do sredine rujna, u ovom tromjesečju moglo izgubiti oko 0,35 postotnih bodova BDP-a. Njemačka nam je najveći vanjskotrgovinski partner. Dunav je i naš plovni put, a teret koji ne prođe mađarskom dionicom ne stiže ni do Vukovara.

Vratimo se sada godinu unatrag, na nešto što s rijekama naizgled nema nikakve veze. Kina je tijekom 2025. u dva navrata uvela izvozne kontrole na izvoz rijetkih metala o kojima uvelike ovise primjerice energetska, auto i obrambena industrija. Ove mjere su u listopadu prošle godine prvi put imale i izvanteritorijalni doseg jer su i tvrtke izvan Kine morale tražiti dozvolu za izvoz dijelova koji sadrže kineski materijal.

Cijene u Europi dosegnule su i šesterostruko više razine nego u Kini. Drugi val tih mjera privremeno je odgođen do 10. studenog ove godine. Ekonomisti Europske središnje banke poslije su izračunali da je više od 80% velikih europskih poduzeća udaljeno najviše tri posrednika od kineskoga proizvođača tih materijala. Većina velikih europskih tvrtki ovisilo je o jednom dobavljačkom čvorištu. Kao ni s rijekom, ni ovdje nije bilo propusta. Ovisnost je postojala godinama.

Rijeke su dakle, presušivale i prije, sirovine su bile sredstvo pritiska, propisi su se mijenjali usred provedbe. Novo je to što se zbiva u kraćim razmacima i sve češće istodobno.

Kad je Mario Draghi 2024. izračunao koliko Europi treba za konkurentnost, došao je do 750 do 800 milijardi eura dodatnih ulaganja godišnje. Od toga je 450 milijardi otpadalo na dekarbonizaciju, a na obranu samo 50, jer je računao s tadašnjim ciljem od dva posto BDP-a. U lipnju 2025. članice Sjevernoatlantskoga saveza obvezale su se na 5% do 2035. godine. Stavka koja je u toj računici bila najmanja odjednom se povećala višestruko. A sama je računica i prije toga bila teško ostvariva, godinu dana nakon objave izvješća provedena je otprilike desetina Draghijevih preporuka.

Prioriteti sada otvoreno konkuriraju jedan drugome i to je novost s kojom svaka uprava mora računati. Za poduzeća to znači da su uvjeti pod kojima planiraju vlastita ulaganja postali manje predvidivi, a odluke se svejedno moraju donositi.

Granica predviđanja

Alati za predviđanje danas su bolji nego ikad i to je činjenica koje smo svakodnevno sve više svjesni. Ondje gdje postoji povijest, tehnologija računa brže i pouzdanije od svakoga od nas pa vjerojatnost kvara na proizvodnoj liniji, sezonsku potražnju, kreditni rizik ili cijenu police osiguranja odavno više ne procjenjujemo napamet, nego iz višegodišnjih podataka.

Nevolja je u tome što nijedan od ta tri događaja nije imao presedan iz kojeg bi se dao izvesti. Vodostaj kakav nije zabilježen otkako se mjeri, izvozno ograničenje s pravnim dosegom izvan granica države koja ga donosi i obrambeni cilj koji se u godinu i pol višestruko poveća ne mogu se izračunati iz prošlosti jer prošlosti u kojoj su se dogodili jednostavno nema. To nije nedostatak naših alata, nego granica same metode, koja iz onoga što se ponavljalo izvodi ono što će se vjerojatno ponoviti.

Mašta je važnija od znanja. – Albert Einstein

Gdje je granica? Pokušava li tehnologija nametnuti standardizirani model predvidive stvarnosti svijetu koji je zapravo beskrajno iznenađujuć?

Dakle, kada se sve procjene rade iz modela, ljudi u organizaciji s vremenom prestanu imati vlastito mišljenje o brojkama koje gledaju pa u trenutku kad model zataji nema nikoga tko bi rekao da se ta brojka ne čini vjerojatnom. Prosudba nije znanje koje jednom steknemo i zadržimo, već vještina koja slabi kad se ne koristi.

Pitanje ne postavljam kao prigovor digitalizaciji. Hrvatska poduzeća u nju ulaze jer nemaju izbora - konkurencija radi jeftinije i brže, kupci traže podatke koje ručno nije moguće prikupiti, a manjak radne snage stvari rješava tako da posao koji nema tko obaviti preuzima sustav. Tko u tome kasni, ispada iz lanca vrijednosti i to je ono što se realno već događa. Automatizira se ono što se ponavlja i to je posve u redu, ali se u istom potezu ukida i vrijeme koje je nekomu služilo da razmisli. Poduzeće tako dobiva brži proces, ali gubi mjesto na kojem se postavljalo pitanje ima li taj proces još smisla.

Držim da to nije nužno i da to dvoje može ići usporedno, ali samo ako se ono ljudsko planira jednako ozbiljno kao i ono tehničko. Za uvođenje sustava postoji projekt, rok i odgovorna osoba. Tehnički dio digitalizacije pomno se planira, ali ljudski se podrazumijeva, kao da će se sposobnost prosuđivanja zateći ondje kad zatreba. Takve se stvari, međutim, ne pojavljuju u trenutku potrebe, nego se do tada ili grade ili gube.

Postoji jedna sposobnost koja ne treba prošlost da bi radila, a u poslovnom je rječniku toliko obezvrijeđena da je gotovo neugodno izgovoriti je na konferenciji o upravljanju. Ta se sposobnost zove mašta. Nijedan model neće zamisliti događaj kojega nema u podacima jer model po definiciji radi s onim što mu je dano - jedino čovjek može postaviti pitanje što ako, i to prije nego što za takvo pitanje postoji ijedan pokazatelj koji bi ga opravdao.

Re:vision

Slogan ili glavna misao ovogodišnje konferencije HGK Podržimo održivo je RE:vision. Naziv je ciljano prelomljen. Revizija i vizija gledaju u suprotnim smjerovima: jedna prema onome čega još nema, druga prema onome što smo pretpostavili. Vizija počinje maštom, ali na njoj ne staje jer traži da se od svega zamislivog odabere jedno i da se za taj odabir odgovara. Revizija je spremnost priznati da ono što smo pretpostavili više ne stoji.

Zato se na kraju vraćam onim brodovima s trećinom tereta, koji nisu stali zato što nije bilo tehnologije za plovidbu niti zato što je itko pogriješio, već zato što taj scenarij nije bio zapisan, iako je mogao biti. Sljedeći put to neće biti rijeka, već sirovina, propis, tržište ili nešto što danas još ne znamo i ne možemo imenovati. Pitanje nije hoćemo li imati tehnologiju koja će to predvidjeti, već hoćemo li znati što ćemo kad se dogodi.

Tehnologija će možda sve bolje govoriti što se dogodilo i što bi se, sudeći po tome, moglo ponoviti, ali ostaje na nama da se pitamo što ako ovaj put bude drukčije i da to pitanje postavimo dok još ništa ne upućuje na to da bismo ga trebali postaviti. Upravo zbog takvih pitanja već sedmu godinu okupljamo poslovnu Hrvatsku na konferenciji Podržimo održivo.