Još prije šest godina sam upozorio kako su doznake radnika i plaće hrvatskih radnika zarađene u inozemstvu (u daljnjem tekstu 'doznake') postale veće od direktnih stranih ulaganja.
Ovdje po prvi puta prikazujemo razmjere trenda, što je strukturalno, mentalno i simbolički vrlo važno.
Za analizu sam iz direktnih stranih ulaganja izbacio zadržanu dobit i tzv. kružna ulaganja – kad strani vlasnik kroz domaće društvo ulaže u treću zemlju. Podaci za doznake su od Svjetske banke, a za ulaganja HNB-a.
Sada su doznake već dva puta veće od direktnih stranih ulaganja, uz trend koji će se bez sumnje nastaviti:
Iako rast doznaka ne mora sam po sebi biti loš, ovaj je trend to za nas. Uz turizam, koji je kod nas uglavnom rentnog tipa, to je glavni razlog zašto ne možemo propasti pa se ne moramo ni mijenjati; ovom dvojcu sve se više pridružuju i EU fondovi. A kako promjena uglavnom dolazi od nužde, u ovim okolnostima za nju je potrebno snažno liderstvo.
U međuvremenu, Hrvatska je u blagostanju pala na samo dno EU dok je po svim analizama redovito ocijenjena uz Grčku kao ekonomski najmanje slobodna zemlja. Svatko ima pravo na svoje mišljenje – pa i pričati bedastoće o tzv. neoliberalizmu – ali ne i na svoje činjenice, a činjenice su ovdje vrlo jasne. Primjerice, prema zadnjem Indeksu ekonomskih sloboda, Hrvatska je uz Grčku na samom dnu EU, zajedno s BiH, Srbijom, Burkinom Faso, Hondurasom i Obalom Bjelokosti.
Još podataka možete vidjeti na ovoj poveznici.
Zašto je ovo za nas naročito mentalno važno? Antireformske snage, uhljebničke i druge, u sprezi s političkim elitama, su uspjele nametnuti potpuno lažni narativ o ‘neoliberalnom’ u Hrvatskoj, iako je, kao što vidimo, istina potpuno suprotna. Na samo dno EU smo pali upravo zbog te uspješne prevare koja se bila pretvorila skoro pa u nacionalnu religiju i koja je otklonila nužne reforme. Uspješno su je zagovarali najviši državni dužnosnici: predsjednici, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora. Oni vračevi te religije koji su htjeli izgledati malo intelektualnije su se oslanjali na marksističko-boljševički koncept 'sukoba rada i kapitala', pri čemu u Hrvatskoj navodno 'kapital pobjeđuje i rad pati'.
Strani kapital nas izbjegava u širokom luku
Istina je naravno potpuno suprotna, što ovaj grafikon zorno prikazuje: rad pati jer kapital gubi. Naime, Hrvatska nije Eldorado za kapital. Osim što Hrvati ne ulažu – nego uglavnom drže novac u bankama i ulažu u ono što misle da je sigurna renta – nekretnine – strani kapital nas izbjegava u širokom luku. Zapravo, jedan od ključnih elemenata našeg gospodarskog i društvenog neuspjeha je odsustvo stranih investicija, a sami smo kapitalno devastirani, rentijerski orijentirani. A strane investicije su jako važne za povećanje produktivnosti pa time i stvaranje radnih mjesta, povećanje plaća te stvaranje radnih mjesta. No, često previđamo i indirektnu važnost: transfer znanja, pogotovo u upravljačkim kompetencijama. Kako biste razumjeli o čemu govorimo, promislimo o primjerima Ericsson Nikola Tesla i Plive.
Najbolje je za ilustraciju svega ovoga vratiti se na govor tadašnjeg Predsjednika Sabora na vojnom hodočašću u Marijansko svetište u Mariji Bistrici. Inače ateist, ali očito u ulozi vrača nove religije, na tom mjestu je rekao 'Neoliberalni kapitalizam je kuga modernog doba!' Inače, službeni automobil mu je bio BMW. Možemo se potpuno složiti s njime. Naime, Hrvatsku je poharala bijela kuga, najviše zbog iseljavanja mladih ljudi, koji su otišli svi redom iz ove ekonomski neslobodne zemlje u tzv. 'neoliberalni kapitalizam', kako bi svoju sreću potražili ondje gdje rad vrijedi više jer ima kapitala i ulaganja.
Što bi bilo da smo proveli reforme?
U jednoj alternativnoj povijesti, mogli smo barem polovično provesti nužne reforme, potaknuti investicijski ciklus, značajno smanjiti iseljavanje i svi u Hrvatskoj imati plaće u prosjeku barem 20% veće. Umjesto izvoza ljudi, mogli smo imati uvoz kapitala, i aktiviranje domaćeg. Sve su to vrlo jednostavne istine, o čemu sam pisao i u Jutarnjem listu prije tri godine, i zapravo je nevjerojatno kako su Hrvati tako lako, kmetski, pristali na fantastični narativ o 'neoliberalnom kapitalizmu' zbog kojeg se ne smiju provoditi reforme. Vjerujem da gornji grafikon svima zorno prikazuje o čemu se radi. Također, potrebno je napomenuti da doznake čine samo jedan dio takozvanog sekundarnog dohotka, jer u njega ulaze i mirovine zarađene u inozemstvu te potrošnja naših radnika u inozemstvu.
Jugoslavija je 60-ih bila spašena izvozom ljudi u Njemačku – preko milijun radnika i njihovih obitelji našlo je novi dom ondje. Smanjenje nezaposlenosti i stoga socijalnih davanja te ogromne količine doznaka ipak nisu bile dovoljne za strukturalni napredak i završilo je kako je završilo. Smatram da zbog snažne rente pozicije Hrvatska nije u opasnosti od gospodarske propasti – osim u slučaju velikih šokova – ali moramo paziti da ne ostanemo trajno zarobljeni u stanju mlitavog rasta i društvenog ogorčenja.