Koji biste čaj željeli probati”, pita me ljubazni Kinez. Odgovaram da u posljednje vrijeme najviše uživam u pu-erhu, ali ako on ima drugi prijedlog...
No, on odmah podiže ruku i zaustavlja me: “Imamo odličan pu-erh. Uostalom, i meni bi to bio prvi izbor.”
Uskoro se vraća s čajem i priborom kojim će taj čaj pripremiti na tradicionalan način - na poslužavniku je tanjurić s tamnim čajem, zatim yixing - čajnik od ljubičaste gline (zi sha) zapremine manje od 2 dl, dvije malene šalice bez ušice, neznatno veće od onih u kojima se u nas poslužuje espresso, posuda za vodu koju će odliti nakon zagrijavanja čajnika i prvog prelijevanja čaja te maleni stakleni vrč u koji će iz čajnika izliti gotov čaj. Tu je i termosica s vrućom izvorskom vodom. Gospodin Alex Wang tijekom cijelog našeg razgovora, koji vodimo u skromnom lobiju njegove čajane Jing Yuan Tea House u Ilici 107, smjerno će ponavljati istu radnju: prelijevat će čaj u malenom čajniku, ostaviti ga da odstoji baš koliko treba, u početku svakako znatno kraće nego što je to uobičajeno na Zapadu, i dolijevati nam ga u šalice. Kineski način pripremanja čaja podrazumijeva više preljeva, a pu-erh, čija je fermentacija najdulja i najkompleksnija, najizdašniji je čaj i može se preliti vrućom vodom čak i do petnaest puta, naravno, ako je visoke kvalitete poput ovog, koji je od samih čajnih pupoljaka.
Kad je u svibnju 2016. otvorio prvu zagrebačku čajanu, danas 44-godišnjem Alexu Wangu, koji se prije nešto više od tri godine u Zagreb doselio ravno iz Šangaja sa suprugom Ivy i sinčićem Tigerom svi su govorili da je to ludost. I kineski i hrvatski prijatelji uvjeravali su ga da će Zagrepčane teško nagovoriti da uđu u taj neobični lokal i kušaju neki od čajeva pripremljen na tradicionalan način. Kineski restoran, to da, ali čajana...
Danas, nešto više od dvije godine poslije, Alex i Ivy Wang u svojoj čajani ugošćuju ljude koji su se zaljubili u kineski čaj, od kojih su mnogi danas njihovi prijatelji, ali i one znatiželjne koji će tek otkriti (ili neće) jednostavnu, duboku ljepotu kineskog čaja.
No, kako se dvoje Kineza u najboljim godinama i s malim djetetom odlučilo doseliti u Zagreb? I to danas, kad je najveći kineski grad, u kojem su oboje imali zaposlenja, globalno financijsko središte i epicentar poslovnih prilika, dok se u potrazi za boljim životom sve više Hrvata odseljava u Austriju, Njemačku, Irsku, Skandinaviju...
Mir u srcu
“Dok smo živjeli u Šangaju, radio sam za Ikeu, pa nam je bio organiziran poslovni put u Europu, u Švedsku, Dansku, posjetili smo gradove poput Stockholma i Pariza... U njima sam se uvijek osjećao kao ono što sam, zapravo, i bio - stranac u stranom gradu. No, kad smo prvi put posjetili Hrvatsku, bilo je to nešto posve drugo. Prošli smo vašu zemlju od Zagreba do Dubrovnika i taj nas je put očarao. Sjećam se da sam, dok smo se preko Like i Karlovca vraćali u Zagreb, osjećao mir kakav nisam osjetio drugdje. Sve je bilo tako prirodno, ljudi su bili vrlo susretljivi, ljubazni, izravni... Sve me to doista ispunjava zahvalnošću. Sretni smo što smo danas ovdje. Naravno, bila je to teška odluka za Ivy i mene. Ali, Ivy je tada u Šangaju radila za veliku tekstilnu kompaniju, vrlo naporno, često do kasno navečer, a na poslovne mailove morala je odgovarati 24 sata na dan, čak i poslije ponoći. Nije to bio nikakav život za obitelj s malim djetetom. Život u Šangaju je jako stresan, i ne može biti drukčije. Tada smo počeli razmišljati o tome da se preselimo u Zagreb i otvorimo čajanu. Iskreno, nismo znali što nas čeka - hoćemo li naći dovoljno zainteresiranih ili će to tek biti naša misija - da upoznajemo ljude s nečim o čemu znaju malo ili nimalo. A kad jednom počnete organizirati svoje preseljenje, naravno da se javljaju dvojbe. Ipak napuštate domovinu.”
Wangovi su budisti i Alex kaže kako im je upravo budistički svjetonazor pomogao u toj životnoj situaciji i učvrstio ih u odluci.
“Budizam te uči da, imaš li mir u srcu, nije važno kamo ideš ili gdje si. Tvoj dom je u tvojem srcu i nigdje drugdje. Gdje si fizički, doista nije važno, ali u srcu ti mora biti mir. I ponavljao sam sebi: selimo se u Hrvatsku i sa sobom donosimo nešto dobro. Ljudi će prije ili kasnije to zavoljeti. I sve je odmah bilo puno lakše. I još nešto što, iskreno, nisam očekivao kad sam zamišljao našu buduću zagrebačku čajanu: većinu ljudi koji nas ovdje posjete, bili oni Hrvati ili kineski turisti, uopće ne doživljavam kao mušterije, nego kao svoje goste i prijatelje. Jer, oni žele razgovarati s nama, sve ih zanima, kao što i nas zanima njihov život. A to je neprocjenjivo. Što se toga tiče, život ne može biti bolji.”
Nedugo nakon dolaska u Hrvatsku Wangovi su kupili staru kuću na Bizeku, brdu iznad zagrebačkih Gajnica. Prve godine iznenadila ih je oštra zima jer nisu imali grijanje. Uoči iduće zime kupili su peć na drva, ali sada nemaju vremena za loženje jer cijeli dan zbog posla izbivaju iz kuće, pa se prebacuju na struju.
“Jako nam se sviđa gore na Bizeku. Kad smo došli, bio sam osupnut. Kakav pogled! Kupili smo staru kuću i mnogo toga na njoj još treba urediti, ali premalo je vremena za sve. Zapravo, bilo bi idealno otvoriti čajanu baš tu, u prirodi, u brdima. Ali, tko bi nam tamo došao na čaj.”
Alex i Ivy Wang s osmogodišnjim sinom Tigerom
Osmogodišnji Tiger (to je svoje zapadnjačko ime dobio jer je rođen u kineskoj godini Tigra) živo je i bistro dijete koje već vrlo dobro govori hrvatski, uz kineski i engleski. Ide u drugi razred osnovne škole u Gajnicama, a poslije nastave majka ga dovodi u čajanu, gdje provodi vrijeme s roditeljima i bakom koja im se pridružila u Zagrebu, igra se, uči i piše zadaće. Zajedno se vraćaju kući na Bizek kad zatvore lokal, nakon 22 sata. Tiger je maloprije došao u čajanu i sad taj mali dječak s neodoljivim šiškama sjedi za stolom i proučava notne zapise uz baku, Alexovu majku, koja je zadubljena u pletivo od sive vune. Tiger uči svirati gitaru i uskoro mora na sat u obližnju glazbenu školu.
Hrvatski čajni vrtovi
Iz skromnog lobija, koji je zapravo predsoblje jer se u čajani doista osjećate kao da ste došli k nekome doma, selimo se u glavnu prostoriju s nekoliko stolova, od kojih je jedan namijenjen čajnoj ceremoniji. Tu je i mala kuhinja, u kojoj nam Alex predstavlja glavnog kuhara, 42-godišnjeg Zagrepčanina Igora Zrinskog. Navodno jedinog šefa kuhinje nekineza u nekom kineskom restoranu u Europi. Iako nema restoranske ambicije, a Wang i inzistira na nazivu bistro umjesto restoran, Jing Yuan Tea House poslužuje šest tipičnih tradicionalnih jela sjeverne Kine, odakle su Wangovi. Ono što ih razlikuje od kineskih restorana u Hrvatskoj i većem dijelu Europe jest upravo tradicija i nepodilaženje ukusima zapadnjačkih gostiju, zbog čega čak i kineski turisti u Zagrebu vole navratiti ovamo, kamo ih, uostalom, navodi i TripAdvisor, koji njihovu skromnu kuhinju preporučuje s najvišim ocjenama.
“Samo za usporedbu”, napominje Zrinski, profesionalni kuhar koji tek uči finese tradicionalne kineske kuhinje i koji svako jutro ručno mijesi tijesto za dumplingse, koje ostali nabavljaju gotove, “trebate kušati, na primjer, pileću platu. Neki Kinezi koji navrate ovamo kažu da bolju nisu jeli ni u Pekingu. Ali, moram upozoriti, ono što je njima tek blago začinjeno, nama je jako ljuto. Sve je potpuno drukčije od onoga na što smo ovdje navikli čak i u kineskim restoranima.”
A kako se Wangovima sviđa hrvatska kuhinja?
“Jako volimo vašu domaću kuhinju. Lonac graha s govedinom koji se dugo zajedno kuhaju jako nam se sviđa. I svježe povrće, salate. Izbor nije tako velik kao u Kini, ali sve je puno okusa, tako slasno...”
No, kako kavopije, što Hrvati prije svega jesu, motivirati da kušaju čaj?
“Uopće ne mislim da bi kavu trebali zamijeniti čajem. I sam pijem kavu, ne svaki dan, ali nekoliko puta tjedno. A i kod nas gosti mogu naručiti izvrsnu kavu, jer ne želim da se itko osjeća nepozvanim. Ja kavu nisam ni probao sve do jednog leta u Europu, na kojem ste mogli birati između samo dva pića - narančina soka i kave. Bio sam žedan i umoran, pa sam naručio kavu. I oduševio se. Toliko arome, toliko okusa... Odjednom sam, naravno, počeo piti previše kave i noću više nisam mogao spavati. Znate, nije problem u tome što konzumirate, problem je u navici. Ako ste umjereni, kava i čaj kao prirodni napitci za vas mogu biti samo dobri. U našoj je tradiciji čaj na prvome mjestu. U budizmu, nijedna nova lekcija ne počinje bez šalice čaja. Čaj vas čini fokusiranijim, izbistri vam um i zagrije tijelo. Čak će i ljudi koji se prvi put sretnu s dobrim čajem to osjetiti.”
U Jing Yuan Tea Houseu posjetitelj može nakon kušanja i kupiti originalni čaj.
“Kinezi imaju, pojednostavljeno, gradaciju od šest vrsta čajeva, ovisno o stupnju fermentacije: od zelenog, koji nije fermentiran, do ovog tamnog pu-erha, koji je najdulje fermentiran kineski čaj i jedini čija vrijednost raste s godinama odležavanja. Ovdje imamo od svih vrsta barem jedan reprezentativni čaj. Dobar čaj nije jeftin, a mi si ne možemo priuštiti direktni uvoz, tako da visokokvalitetne kineske čajeve nabavljamo od dobavljača iz Njemačke. Ipak, bez obzira na cijenu, neki koji ovdje kušaju čaj koji im se svidi, žele ga i ponijeti kući.”
Alex Wang priprema čaj
A je li moguće čaj, Cameliju sinensis, zasaditi i uzgojiti u Hrvatskoj?
“Čini se da jest. Jedan moj prijatelj iz Kine ozbiljno se bavi time i razmišlja o nasadima u Hrvatskoj. To je, naravno, mnogo kompleksnije od otvaranja čajane. Ali, mislim da je izvedivo i time bi cijena čaja u nabavi znatno pala. Iako mu cijena raste čak i u Kini. Ondje se u novije vrijeme otvaraju high end čajni barovi u kojima jedna šalica košta 70 ili 80 kuna.”
No, unatoč tome što je u nas posljednjih godina stasala nevelika, ali strastvena zajednica ljubitelja čaja, Wang priznaje da čajana još ne pokriva troškove, pa moraju ulagati vlastitu ušteđevinu, a snalaze se i drugim poslovima.
“Teško je financirati sve ovo - plaćati najam i režije, isplaćivati plaće za tri domaća zaposlenika, što je, prema hrvatskim zakonima, naša obaveza. S druge strane, zavoljeli smo i dobro upoznali Hrvatsku, pa budžet dopunjujemo izrađujući itinerare za kineske turiste. Zanimljivo je da su mnogi Kinezi za Hrvatsku prvi put čuli nakon ovog Svjetskog prvenstva u nogometu. Inače, svi u mojoj obitelji veliki su navijači ‘vatrenih’. Bilo nam je fascinantno gledati kako pobjeđuju, koliko su posvećeni, strastveni, i osjećali smo se počašćeni kad su naposljetku osvojili drugo mjesto. Zaslužili su to.”
Kung fu i Tai chi
Dok razgovaramo, u čajanu ulazi troje kineskih turista, izlaze na terasu i sjedaju za stol. Za drugim stolom već sjede dva Kineza, puše, piju kratka pića i prilično glasno razgovaraju. Jedan od njih stanoviti je dr. Li, živopisan lik duge kose, koji je u Zagrebu već više od 20 godina. Maloprije, dok još nije bilo drugih gostiju, jednom drugom prijatelju, Nikoli Starčeviću iz Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva, pokazivao je, valjda, neke kung fu pokrete. Domaćinska atmosfera. Turisti pak naručuju hranu, čaj će poslije. Oni su prvi put ovdje, ali ne slučajno - već su čuli za Jing Yuan.
S dvorišne terase kroz glavnu se prostoriju čajane i hodnik vidi predsoblje u kojem smo razgovarali. Nestvaran, filmski prizor: na plavoj pozadini što je tvori tramvaj koji upravo prolazi Ilicom ocrtava se gipka figura 76-godišnje Tigerove bake, koja je do maloprije plela, a sada polako i koncentrirano vježba tai chi. Pitam se hoće li upravo sada ući netko s Ilice i što će pomisliti. Redovnom gostu sve će biti jasno.
“Ovdje ipak živite malo lakše nego u Šangaju?” pitam Ivy Wang, koja je došla odvesti Tigera na solfeggio.
“Ne, nije lakše”, odgovara ona. “Ali je ljepše.”