Vijest je 25. veljače šokirala burzu: “Bob Iger se povukao, novi šef Disneyja je Bob Chapek. Promjena nastupa odmah”. Nepuna dva mjeseca kasnije New York Times krenuo je u suprotnom smjeru: “Bivši Disneyjev CEO ponovo je na vrhu kompanije, ostat će dok traje pandemija Covida”. Pitanje je bilo neizbježno: otišao je naglo, s neuvjerljivim objašnjenjem. Vratio se još brže, s jednako klimavom isprikom kako je “logično da on koji je kompaniju vodio petnaest godina, a zapravo i dulje, kao prvi predsjednik s izvršnim ovlastima pomogne svojem nasljedniku u teškim trenucima krize”. Što se događa u korporaciji, pitali su se mediji, ali i konkurenti u industriji.
Objašnjenja za Igerov odlazak ima više. Prvo, da nije mogao pronaći zajednički jezik s nadzornim odborom, što je najčešći razlog strelovite smjene na vrhu kompanije, ovaj put ne dolazi u obzir. Otkad je Iger 2005. preuzeo Disney od Michaela Eisnera, vrijednost dionice porasla je 400 posto, a tržišna vrijednost kompanija skočila je s 56 milijardi na 231 milijardu dolara. Solidan rezultat ako ste u biznisu zarađivanja novca, cinično je tada komentirao londonski Financial Times.
Iger ne samo da je zaradio, nego je Disneyju 7,4 milijardi dolara teškom akvizicijom 2006. donio Pixar (a s njim i Appleova Stevea Jobsa za člana odbora direktora), dvije godine kasnije kupio je za četiri milijarde dolara Marvel Entertainment i pod zajedničkim krovom ujedinio Mickeyja Mousea, Iron Mana i Spidermana. Jednako toliko platio je 2012. Lucasfilm, s kojim su stigli “Ratovi zvijezda” s cijelim paketom franšiza. Već to se činilo fantastičnim. A onda je, nakon teške bitke s Comcastom, divom američke kabelske televizije, u srpnju 2018. od obitelji Murdoch za 71,3 milijarde dolara otkupio 21’st Century Fox. Sada više nitko nije bio ravan Disneyju. Iger je za tu, po mnogima kraljevsku transakciju, na kraju godine dobio bonus od 39,3 milijuna dolara, što je njegovu godišnju zaradu poguralo na 66 milijuna dolara.
Zašto je onda, pobogu, odlučio otići?
U jednom trenutku počelo se govoriti da se kani uključiti u utrku za američkog predsjednika. Čak je i sam to potvrdio Opri Winfrey gostujući u njezinu talk showu, u vrijeme kada se i o njoj govorilo kao o potencijalnoj Trumpovoj protivnici. To se već činilo uvjerljivijim razlogom za odlazak s vrha kompanije. Čovjek koji želi upravljati Amerikom, a posredno i svijetom trebao bi se neko vrijeme odmoriti od druženja s Mickeyjom Mouseom, Yodom i Spidermanom. Pokazalo se, međutim, da ni to nije bio razlog. Ni on niti Oprah nisu se kandidirali. Iger je, doduše, ostavio mogućnost otvorenom, za neke buduće izbore, iako je u veljači napunio 69 godina.
Abigail Disney
Onda se netko sjetio Abigail Disney, bogate nasljednice osnivača kompanije, kćeri Waltova brata Roya koja, doduše, nema nikakvih upravljačkih prava u korporaciji, ali je, nakon što je jedne noći vozeći se obiteljskim Boeingom 737 iz Los Angelesa prema New Yorku, ugodno ušuškana u svojem letećem krevetu, odjednom shvatila apsurdnost privilegije u kojoj uživa. Vraćala se kući sama, objasnila je prije dva mjeseca New Yorkerovoj Sheeli Kolhatkar, u zrakoplovu s kompletnom posadom za duge domaće letove, i odjednom počela razmišljati o tonama ugljičnog dioksida koje upravo ispušta u zrak iznad Amerike, o činjenici kako je od malena imala prednost pred ostalom djecom u Disneylandu, kako nikada nije morala čekati u beskrajno dugim redovima, ali i kako se sindikat Disneyjevih radnika godinama neuspješno bori za povišicu minimalne satnice koja mnogima od njih ne dopušta ni plaćanje minimalne stanarine pa kad ne rade, život provode u automobilu. Ukratko, Abigail Disney doživjela je “prosvjetljenje” kakvo zna pogoditi nasljednike bogatih obitelji i taj trenutak, objasnila je, učinio ju je drukčijom osobom.
Deset godina kasnije uključila se u Patriotic Millionaires, aktivističku organizaciju hiperbogatih domoljuba koji su se odlučili suprotstaviti dramatičnom društvenom (klasnom, financijskom) raslojavanju Amerike. Toliko joj je, priznala je, otprilike trebalo i da se odrekne udobnih vožnji u obiteljskom Boeingu. Bob Iger u tom je trenutku kompaniju vodio već desetljeće, prvo uz Eisnera kao njegov glavni operativac, a onda, od 2005. i kao predsjednik Uprave. U početku se, rekao je jednom prilikom, nije previše obazirao na pisma i poruke koje su stizale od “klasno osviještene” Abigail. S vremenom je to, unatoč njenoj obespravljenosti unutar hijerarhije obiteljskog biznisa, postao pritisak koji je bilo sve teže izdržati, pogotovo otkad je Abigail uspostavila suradnju s medijima.
Proteklih nekoliko godina, zapravo sve otkako se socijalist Bernie Sanders pojavio kao važan sudionik američkih predsjedničkih kampanja, elitni sloj najbogatijih našao se pod, za Ameriku, nedoživljenim pritiskom probuđene ljevice. E sad, jedno je kada taj pritisak dolazi iz sindikata ili od političara kakvi su Sanders i njegova “učenica”, demokratska kongresnica iz Bronxa Alexandria Ocasio-Cortez, posve je druga priča kada pritisak dolazi unutar vlastitih redova.
U srpnju 2018. napravio je za korporativna, ali i za svoja mjerila najbolji i najvažniji posao života i za to dobio, po svojem mišljenju zasluženi godišnji bonus. Abigail mu je, međutim, uputila poruku kako smatra da je to što njegova godišnja plaća 1400 (tisuću četiristo) puta veća od prosječne u kompaniji jednostavno skandalozno. “Kao da se cijela zemlja angažirala u tome da se radnicima odrežu sve povlastice, kako bi se poslodavci osigurali da njihovi zaposlenici žive na rubu moguće ljudske izdržljivosti (pa da je njima lakše upravljati)”, napisala je nasljednica osnivača korporacije.
Odbor direktora branio je odluku o Igerovu bonusu njegovim “iznimno visokim doprinosom kompaniji, dioničarima i zaposlenima”. Abigail im je odgovorila statistikom koja pokazuje da su od 1978. do danas godišnje plaće tom menadžeru katapultirane 940 posto, dok je plaća zaposlenih tijekom istog razdoblja porasla 12 posto. Vijesti o takvom jazu među plaćama mogu štetiti kompaniji koja živi od svoje popularnosti u najširim slojevima nacije.
Možda iznerviran aktivizmom, možda jer sam to nije smatrao oportunim zato što je još razmišljao o vlastitoj predsjedničkoj kampanji, Bob Iger nije se prošle godine pridružio ni potpisnicima deklaracije o humanom “redefiniranju svrhe korporacija”, iako su među njima (a potpisalo ih je 181) bili i Lachlan Murdoch (Fox Corporation), Appleov Tim Cook ili Disneyju korporativnom ideologijom možda najbliži James Quincey iz Coca-Cola Corporationa.
Dok su drugi korporativni menadžeri sastavljali deklaraciju, Iger je pisao memoare. Naslov “Vožnja života” (The Ride of a Lifetime) sam po sebi govori o njegovu karakteru. Nije to, naravno, samo njegova ljubav prema samome sebi i kompaniji, pa ni prema Disneylandu ili bilo kojem lunaparku, to je poslovni roller coaster u kakav se doista malotko uspio ukrcati.
Doista, dalek je put od djetinjstva dječaka iz sekularne židovske obitelji u Long Islandu, u doba kada je Mickey Mouse Club bio najveća atrakcija ne samo za djecu, i njegove dječačke zaljubljenosti u Annette Funicello, jednu od Mickey Mouseovih pratilja, kada je odrastao uz oca kojemu je dijagnosticirana manična depresija (to je saznao tek godinama kasnije), pa do ozbiljne karijere u zgradi sjedišta Disneyjeve korporacije čiji je “grčki” zabat ukrašen Snjeguljičinim patuljcima, remekdjelu kiča koje je projektirao Frank O. Gehry. “Ali gdje bi se drugdje mogao zaposliti ambiciozni klinac iz niže srednje klase, bez ijedne vještine supermena? Kako bih drukčije odrastao, a da budem i ostanem ja”, pita se sam Iger u memoarima.
Njegovi prijatelji puni su dobrih riječi. “Nikada mi se nitko nije na njega požalio, nikad nisam kod njega primijetio ni trunke zloće”, hvalio ga je David Geffen, diskograf i filmski producent na promociji “Vožnje života”. “U svakom poslu je neuobičajeno kad shvatite da je netko častan, ozbiljan, pametan, uspješan i istovremeno cool. U biznisu zabave to je još neuobičajenije”, dodao je.
Igerova autobiografija puna je detalja “trnovitog puta” prema vrhuncu karijere. Tu svatko može pročitati kako je mali Bob radio kao skladištar u željezari da bi zaradio džeparac ili kako je kao domar u svojoj školi grebao kaugume s donje strane stolova, što mu je “pomoglo u razvoju karaktera i stjecanju tolerancije prema monotoniji”. I kasnije, na koledžu, a studirao je na srednje elitnoj Ithaci, zarađivao je sa strane konobareći u Pizza Hutu.
Na dodjeli Oscara
Takav pristup donio mu je s jedne strane respekt kao “čovjeku koji ni od koga ništa ne traži i ne živi iznad mogućnosti”, ali stekao je i, što se kasnije pokazalo pogrešnim, reputaciju neambicioznog studenta koji uporno gura prema kraju kako bi zadovoljio ambicije roditelja.
Kad se 1974. zaposlio u ABC-ju, jednoj od tada najvažnijih televizijskih mreža, dugo su ga doživljavali tek kao potrčka Harryju Reasoneru, tada poznatom novinaru i voditelju koji je pokrenuo program večernjih vijesti “60 minutes”. Kasnije, već u Disneyju, jednako je stoički podnio kada je Michael Eisner, šef čije se odluke nije propitivalo, angažirao “superagenta” Michaela Ovitza, koji se pokazao kao katastrofa za kompaniju koja je na kraju bila sretna kada ga se riješila sa 140 milijuna teškim “zlatnim padobranom”.
Tek tada, a već je bila 1997., počeo je svoju tihu bitku s direktorima korporacije sa samo jednim ciljem - da ih uvjeri kako je sposobniji voditi korporaciju od umornog Eisnera.
“Nikad se nisam smatrao posebnim”, piše Iger, “ali znao sam da je moj radni kapacitet veći od radnog kapaciteta ostalih. Jedino tako sam u karijeri postizao uspjehe, a postizao sam ih stalno”.
Njegovo objašnjenje vlastitog uspjeha sažeto je u jednu rečenicu: “Morate biti sposobni potisnuti vlastiti ego, to će vam koristiti u vrijeme dok se penjete, ali to ćete ponekad morati napraviti i kada se nađete na vrhu”. Njegovi kritičari to smatraju demagogijom, doduše vrhunskom, kao što je vrhunsko bilo i sve drugo čime se služio na putu prema vrhu.
Iger sa suprugom Willow
Privatno, kao i u poslu, tih je i pristojan čovjek. Ženio se dvaput. Iz prvog braka s Kathleen Susan Iger ima dvije kćeri. Drugi, s bivšim modelom a danas novinarkom koji traje od 1995., donio mu je i dva sina.
Mijenjao je i političke stranke. Kad se već nije kandidirao sam, pomogao je 2016. u prikupljanju novca za Hillary Clinton. Onda je, političkim lupingom ne tako neuobičajenim za ljude iz biznisa zabave, nakon izbora imenovan za savjetnika Donalda Trumpa. Dao je ostavku kada je Trump povukao SAD iz Pariškog sporazuma.
Sada je zapravo ostalo samo jedno pitanje: je li doista otišao 25. veljače ili će se, nakon što završi kriza Covida, kompanija oprostiti s njegovim nasljednikom Bobom Chapekom? Na čelu Disneyja zasad su obojica.