Od jedne krave do draguljarnica u tri zemlje, takav je put prošla obitelj Malalan u sedamdeset godina. Slovenski draguljari i urari podrijetlom su iz Opicine, nedaleko od Trsta, a od jeseni 2016. njihov prvi dućan u Zagrebu radi na Europskom trgu.
Malalanova ljubljanska trgovina nakitom ujedno je i jedna od najopremljenijih urarskih servisa u regiji danas. Imaju ekskluzivna prava za popravljanje satova Rolex, Breitling, IWC, Zenith, Maurice Lacroix i Bell & Ross, a u postupku su dobivanja certifikata za još nekoliko vrhunskih brendova.
Godine 1949. posao je pokrenuo otac današnjeg vlasnika ljubljanske i zagrebačke draguljarnice Malalan, Petera Malalana - Anton Malalan. U ono doba mladić, izučeni urar, Anton je majku udovicu, pralju kod američkih vojnika, ženu koja je sama podigla trojicu sinova, nagovorio da prodaju jedinu im kravu i da na mjestu dotadašnje štale otvore - urarnicu, koja je vremenom transformirana i u prodavaonicu nakita.
Kako je uopće sin seoskog poštara poželio raditi s urama, uhvatiti se posla kojega tada u mjestu nije niti bilo? Bilo je to doba nešto prije Drugog svjetskog rata, u novinama je vidio da tršćanski urar traži vježbenika. Anton je bio strpljiv, precizan, detaljan, prepoznao je u sebi - urara, baš kao i majstor kod kojega je stigao na nauk.
Komad po komad
Vrativši se kući, kad je minuo rat, a on otvorio radnju, od prvih je dana uspijevao živjeti od urarstva. “Moj je djed bio austrijski vojnik, otac je bio partizan, a braća su vojni rok odradila u talijanskoj vojsci… za sve to vrijeme mi živimo u istoj kući. Države dolaze, prolaze…”, usput, crtajući poziciju Opicine, ali i dijelove obiteljske geografije, dometne Peter. “U oca mi urara ljudi su ubrzo stekli povjerenje, vraćali su mu se. Uskoro je počeo prodavati i nakit”, govori o Antonu. Godina 1960-ih počinju puno raditi s raznim strancima. Nekadašnja cesta iz Ljubljane za Trst vodila je preko Opicine, a Malalanu je to išlo na ruku. Upoznao je trgovce nakitom, polako, ispipavajući teren i učeći, krenuo kupovati komad, dva od njih, pa prodavati dalje. Slučaj je htio da mu je urarnica stajala točno nasuprot lokalnog hotela u koji bi na odmor dolazio veleprodavač nakita iz Milana. “Kad bi otac htio nešto kupiti, otišao bi do njega, u hotel. Nije tata imao za puno, kupovao bi komad po komad i prodavao. Danas imamo blindirane kombije za prijevoz robe, a nekoć je mama Angelca odlazila na autobusnu stanicu u Trst, gdje bi iz Milana, po šoferu, prodavač poslao paket s nakitom. Takvo je bilo doba. Radilo se s povjerenjem. To je bio drugi svijet i tad je to bilo normalno trgovanje nakitom”, prisjeća se Peter.
Anton Malalan
Anton i Angelca Malalan imali su tri sina. Peter, uz zagrebačku draguljarnicu, ima i jednu u Ljubljani. Darko, urar, draguljarnicu drži u Opicini, a Milko je optičar.
Peter pamti da je kao dijete gledao oca da za dana redovito u urarnici rasklapa i čisti mehanizme satova, a noću bi ih u kući sklapao, radio do ponoći, slušajući radio. “Jer, da bi rastavio sat, ne trebaš biti tako silno fokusiran, to možeš i dok ti kupci ulaze i izlaze iz radnje, ali za sklopiti ga moraš imati apsolutni mir”, objašnjava djedovu naviku Jure, Peterov sin, unuk Antuna Malalana.
Strastveni urari
Jure (25) vodi zagrebačku poslovnicu. I sam je izučeni majstor, kao i vrlo strastveni urar. Bilo mu je deset kad se obitelj iz Opicine preselila u Ljubljanu, početkom 1990-ih, u doba kad otac, Peter, tamo otvara draguljarnicu. Jure je od svoje 19. do 21. godine bio naučnik kod majstora Massima Curata, u Bresciji. Curato je pak urarski zanat pet godina učio s Jurinim stricem Darkom, u švicarskom Le Locleu, 1970-ih. Kad je Jure prvi put otišao kod Curata, bilo mu je manje od petnaest. Po dva-tri tjedna ljetnih praznika provodio bi kod urara, fasciniran zanatom, znajući da će jednog dana tamo na nauk.
Obitelj Malalan
“Urarstvo traži preciznost. Strpljivost. Za naukovanja kod Curata ujutro bi bili u radionici, poslijepodne kod njega, na farmi. Tražio je da i kokoši hranimo po točno zadanom, preciznom redu… sve je imalo striktan protokol, baš kao što ga ima i sklapanje satova.” U prvo je vrijeme majstor tražio da vježbenik brusi finu motoriku: “Dao bi mi malenu kutiju u kojoj je bilo 365 vijaka. No, ja nisam znao koliko ih je. Kazao bi: ‘Tu je kutija, prebroji koliko je vijaka, ne smiješ koristiti ruke, vadiš ih pincetom i slažeš u drugu kutiju’. Brzo naučiš da, ako prečvrsto stisneš pincetu, vijak odskoči van, primiš li ju premekano - pada”. Mnoge je, treba li kazati, mladić tad tražio pod stolom.
U Zagrebu Jure otvara samo manje komplicirane mehanizme. “Sve one složenije trenutno šaljem u Ljubljanu, jer za svaki mehanizam urar mora završiti trening.
Majstor ne poštuje sat ako misli da sve i jednog smije otvoriti i servisirati, jer radi se po preciznim tehničkim specifikacijama proizvođača. Mnogo toga što pravi majstor napravi nije nužno, sat će raditi i bez toga, klijent neće primijetiti razliku, ali majstor urar zna da pravi posao radi - zbog sebe, da sve mora biti precizno napravljeno”, govori najmlađi Malalan u obiteljskom poslu, odnedavno certificiran i za popravljanje Rolexovih satova.
“Kad kupujete sat, očekujete da na tom mjestu možete dobiti i pouzdan, majstorski servis. To, konačno, traže poznati brendovi i to morate ponuditi.”, govori Peter Malalan.
Uspoređujući posao u Ljubljani i Zagrebu, kaže: “Zagreb je puno veći i više je mogućnosti. No, ovdje smo još novi, otvorili smo draguljarnicu prije manje od dvije godine, a u Ljubljani smo brend, tamo smo od 1992. godine. U Zagrebu od nas uglavnom kupuju domaći ljudi, ali i turisti, često iz Hong Konga, Kine, Indonezije, Makaa…” Jure dodaje: “Ljudi u nas često kupuju ne bi li darovali nekome tko im je bitan. Tako je, prije deset i više godina, gospođa kod nas, u Ljubljani, kupila dijamant za kćer, a ovih mi je dana u našu zagrebačku prodavaonicu ušla kći kazavši da upravo taj dijamant želi staviti u svoj zaručnički prsten. Nakit daleko od toga da spada u nasušne životne potrebe, ali oko njega je često vezano puno emocija”. Jure o poslu manje govori kao prodavač, u njega je majstorske strasti. “Najdraže mi je prodati kupcu za kojeg vidim da je možda godinama štedio za neki sat, kad vidim da zna što kupuje i zašto to što kupuje ima takvu cijenu, kad vidim da mu to nije tek statusna oznaka već da je znalac, da uživa u mehanizmu te ure…”
Dva sata
Malalani u obitelji čuvaju dva sata. Zidni Zenith, koji su Angelca i Anton Malalan kupili u Švicarskoj, za vrijeme posjeta sinu Darku dok je tamo pet godina izučavao za urara, jednom od trojice sinova koji danas drži posao u Opicini.
Drugi je sat IWC Da Vinci s trajnim kalendarom, koji su sinovi Peter, Darko i Milko poklonili ocu Antunu kad je krenuo u mirovinu.
“To su dva sata koja za sve nas imaju veliku emocionalnu vrijednost. To su uspomene. Neprocjenjive”, kaže Peter.
Uza sve svjetske brendove koje zastupaju, Malalani su najponosniji na njihov originalni nakit, Malalan koji dizajnira Peterova kći, Tjaša. Mlađa je pak kći u Francuskoj; u školi Paul Ducasse školuje se za slastičarku.
Iako vrlo mlad, Jure autonomno, tek uz diskretnu potporu oca vodi zagrebački dućan i pri tome, koliko stigne, s puno volje popravlja ure.
U životu mu je cilj, kaže, dobiti certifikat za servisiranje i pravo na trgovanje još nekim bitnim svjetskim brendovima.
“Ja sam urar. Volim taj svijet. I u vođenju ovdašnje poslovnice vodim se onim što sam naučio kao urarski vježbenik - točnost, preciznost, organizacija, bitno je da se zna tko, kad, što i zašto radi”, objašnjava Jure.