Želimo oživiti arkade! - to govore osnivači domaćeg gaming studija Gamechuck Aleksandar Gavrilović i Igor Kolar.
Kao da je 1986. Uvjereni da "geek" nostalgija ima prođu, mladići su na to stavili ulog od dva milijuna kuna. Sve ili ništa. Pokrenuvši biznis prije malo više od dvije godine, 29-godišnji Gavrilović i 34-godišnji Kolar, skupili su milijun kuna od privatnih investitora, a onda još milijun iz Europske unije u programu Creative Europe, kao prvi hrvatski startup kojemu je to pošlo za rukom, da bi posljednjih godinu dana u tišini radili na razvoju retro videoigre Speed Limit i proizvodnji arkadnih kabineta. Videoigru su lansirali prije tjedan dana. Oldschool pucačina koju su dosad prodali u gotovo 10.000 primjeraka. Do kraja godine planiraju proizvesti i deset arkadnih kabineta na kojima će se Speed Limit moći igrati u kafićima, hotelima, igraonicama. Kao da je 1986. Na pitanje tko je njihova ciljana publika, kažu svi koji su djetinjstvo tratili u arkadama i igraonicama, naštimavali kasete komodorca i vratove krivili na Segi ili Nintendu.
- Danas je retro niša ogromna, 80-e i 90-e se vraćaju u modu. Pa pogledaj samo uspjeh serije "Stranger Things" - uvjerava nas Gavrilović.
Dok razgovaramo u njihovu uredu u zagrebačkom Ziceru, Gavriloviću svako malo pažnju odvlače otvorene financijske tablice na računalu. Nisu mu drage. Radije bi se bavio kreativom, ali kao direktor mora u rukama držati i financijske konce: prodaja, plaće, troškovi. Napominje ipak da su u Gamechucku te korporativne funkcije ionako beznačajne jer svih 15 zaposlenika - uključujući njega i suosnivača Igora Kolara, kreativnog direktora - imaju iste plaće, isto pravo glasa u odabiru novih projekata, većina je u sindikatu, a nema prekovremenog rada. Čak ni u onom programerskom ludilu kada treba stići zacrtane rokove, a obično se onda radi danju i noću.
- U Gamechucku ne! Zato smo kasnili tri tjedna s lansiranjem, ali bolje tako - dobacuje. No, o strukturi i upravljanju malo poslije.
Prodajne su brojke obećavajuće. Otkako su prije tjedan dana na tržište izbacili videoigru Speed Limit, inspiriranu igricama i akcijskim filmovima 80-ih i 90-ih, prodali su je u gotovo 10.000 primjeraka. Može se skinuti s interneta za cijenu od deset dolara i igrati na PC-u, PlayStationu, Nintendu i Xboxu, a moguće ju je naručiti i u fizičkom obliku, na CD-u ili Nintendo ulošku u tzv. GameBox, limitiranom izdanju s art-bookom i soundtrackom za cijenu od 30 do 45 dolara. Polovina od svih dosad prodanih primjeraka bila je u fizičkom obliku, kažu, što im potvrđuje da još postoje kupci koji žele imati fizički proizvod u rukama. Igra ima i 95 posto pozitivnih recenzija kupaca na igraćoj platformi Steamu, više nego neke globalno poznate videoigre, pa ne čudi da se već najavljuje kao novi veliki hit hrvatske gaming industrije. Iako je cilj igre jednostavan, doći s glavnim likom na posao, igrač će morati usput posmicati sve naoružane neprijatelje u podzemnoj željeznici, proći potjeru automobilima, letjeti mlažnjakom, helikopterom. Ukupno 11 razina od kojih je svaka teža od prethodne. Spretnijem će igraču za to trebati barem dva sata. Ali, napominju, živci će biti na testu.
- Ovo je teška i brza igra, baš kao što bi trebala biti svaka prava retropucačina. Ali to je i ljubavno pismo igricama 80-ih i 90-ih koje smo svi igrali kao klinci i akcijskim filmovima tog vremena kao što su "Terminator", "Die Hard", "Blue Thunder", "Speed" - nabraja Gavrilović i dodaje da je igrica namjerno rađena u tehnici pixel-art da vizualno podsjeća na arkadne pucačine iako je “fizika” igre puno kompleksnija.
Očekuju da će do ljeta prodati najmanje 50.000 primjeraka, a to bi već značilo milijunske prihode za Gamechuck.
- Najvažnije je da smo u prvom tjednu već isplatili sve što smo uložili u produkciju i proizvodnju u prošlih godinu dana, a ovo nam je godina kada bismo napokon trebali postati potpuno financijski održivi - priča Gavrilović.
A tu dolazimo i do drugog rukavca njihova biznisa koji su lani morali staviti na čekanje - proizvodnja arkadnih kabineta Gamechuck Arcades na kojima bi se njihove videoigre igrale. Budući da su ciljani kupci domaći i strani kafići, hoteli, hosteli i igraonice, lani nisu mogli računati na prodaju jer je većina bila zatvorena zbog korone. No zato je ova godina prilika.
- Smišljamo sada način na koji bismo arkade postavili u kafiće, hoće li ih ugostitelji unajmljivati ili će možda ići preko sponzorstva nekih od proizvođača pića. Još pregovaramo... - govore.
Izložili su zasad dva testna primjerka. Jedan u Novskoj, a jedan u Zagrebu u kafiću Crni mačak. Procjenjuju da će arkadni kabinet koštati oko 3000 dolara. Iako su ti uređaj, pola metra širine, metar visine, s ekranom, joystickom i nekoliko tipki (gore, dolje, lijevo, desno), nekoć stajali uz zidove svih igraonica i kafića, nažalost, dolaskom osobnih računala i pametnih telefona, pozavršavali su u podrumima i na smetlištima. Gavrilović i Kolar računaju da bi mogle imati svoj veliki povratak. Do kraja ih godine planiraju proizvesti desetak.
- Zapravo, sve ovisi o potražnji. Napravili smo pogonski plan tako da nam treba otprilike jedan dan da složimo jednu arkadu. Kupili smo CNC stroj i 3D printer i sve radimo sami, a materijale, pleksiglas, staklo, mediapan, nabavljamo od domaćih proizvođača. Najveći se problem zasad pokazao naći dobar i izdržljiv joystick - objašnjava Kolar, inače industrijski dizajner koji je uređaj dizajnirao i konstruirao.
Budući da uređaj mora preživjeti puno ruku i udaraca važno je da bude čvrst i izdržljiv. Otporan na habanje. Zato moraju provoditi i dosta netipična testiranja.
- Izdržljivost stakla ekrana, recimo, testiramo razbijanjem boce ili čaše o njega jer je to realan scenarij koje se može dogoditi u nekom kafiću kada igrač izgubi živce igrajući našu videoigru - priča Kolar kroz smijeh.
No, iako retro, Gamechuck arkada koristi sve današnje tehnološke mogućnosti. Tako se može spajati na internet, bilježiti najbolji rezultat sa svih ostalih arkada diljem Hrvatske ili svijeta, a može se i nadograđivati novim igrama, kao i ponekim marketinškim funkcijama.
Inače, ideja za “oživljavanje” arkada u Gavrilovića i Kolara rodila se prije sedam godina. Tada su se upoznali na FER-u, u okviru studentske udruge BEST. Morali su kao članovi te udruge napraviti promidžbu za jedan projekt na kojem su radili, a dijeljenje letaka i postavljanje plakata činilo im se dosadno i prežvakano. Napravili su zato prototip arkade i jednostavnu igricu te je postavili na hodnik FER-a. Igra je služila kao promidžba projekta. Kad su nakon mjesec dana shvatili da su igru igrali tisuće i tisuće puta, i to samo studenti koji bi se, u prolazu, zaustavili ispred arkade, rekli su - to je to, imamo ideju!
- Nismo imali novca ni ured, sve je išlo sporo - prisjeća se Gavrilović. On je tada još studirao na FER-u, a Kolar se, nakon što je završio industrijski dizajn na Arhitektonskom fakultetu, zaposlio u Entriju.
Radili su štošta usput. Recimo, domislili su interaktivni koncept igrice All You Can Eat, koja je dizajnirana kao strip. Kada igrač završi cijelu igru, može je isprintati i imati vlastiti strip. Svaki je okvir stripa jedan od izbora koje je igrač donio u igri. Tu je igru skinulo 60 tisuća ljudi. Nakon toga su radili i sitne poslove za druge. Primjerice, videoigru za Viteško alkarsko društvo Sinj koja se zvala “U sridu”. Potom je uslijedio i drugi interaktivni strip vApe Escape, koji ih je doveo u finale za najbolji transmedijski projekt u Varšavi i Bilbau. Kad su 2018. osnovali obrt, dobili su i 150.000 kuna za samozapošljavanje od Zagrebačkog inovacijskog centra i bacili se u proizvodnju prvog pravog arkadnog kabineta. Do proljeća 2019. imali su gotovu arkadu koja je ušla u finale tadašnjeg Tjedna dizajna kao jedan od najboljih hrvatskih dizajnerskih proizvoda.
- To nas je stavilo na radar, a tada su nam se obratili i prvi privatni investitori s ozbiljnom ponudom - priča Gavrilović.
Prijavili su se s tih 150.000 eura privatne investicije na europski natječaj Creative Europe u Bruxellesu koji financira filmove i videoigre te ostvarili još 150.000 eura potpore. Ubrzo su narasli s dvoje zaposlenih na dvanaestero. Sada ih je ukupno 15 stalno zaposlenih, a još je toliko vanjskih suradnika.
Među ostalima, jedan im je programer Belgijanac Piet Bronders, koji se oduševio njihovim idejama i doselio se u Hrvatsku. Pisca za igrice Jana Juračića dovukli su iz Londona, gdje je magistrirao kreativno pisanje na Brunel Universityju. Glazbu za igrice, koju originalno rade u svojem studiju, producira im Riječanin Matija Malatestinić, po zanimanju učitelj u osnovnoj školi, a u skladanju soundtracka inspirirao se grupom Prodigy. Trebalo mu je nešto, kaže, što ima retrovibru, ali i akcijski ritam.
No, ono što je privuklo 15 zaposlenika u mali startup Gavrilovića i Kolaka, koji tek treba zaraditi prvi novac, jest i poslovna organizacija. U Gamechucku je ta organizacija drugačija nego u startupima koji se danas pomodno hvale da nemaju hijerarhije.
- Većina nas je u sindikatu, a time smo definirali i to kako ćemo dijeliti neku buduću zaradu. Dobro je to napraviti odmah na početku - govori Gavrilović. Tako je, recimo, dogovoreno da od dobiti polovina ostaje u tvrtki, a deset posto ide zaposlenicima. Plaće su svima iste.
- Od direktora do čistačice, svima isto! Iako nemamo čistačicu, ali to se tako kaže - ističe.
Osim toga, svi imaju jednako pravo odlučivanja o svim važnim pitanjima tvrtke. To je, kaže, ideja njihove kulture nasuprot korporatizmu. Ta kultura, među ostalim, uključuje i korištenje tzv. open source softvera, besplatnih varijanti skupih alata. Recimo Krite umjesto Photoshopa, Godota umjesto Unityja. Zauzvrat proizvođače besplatnih softvera redovito sponzoriraju, a sve što rade, bilo programiranje i dizajn videoigrice, skladanje glazbe ili proizvodnju arkade, objavljuju na YouTubeu ili blogovima u formi detaljnih tutorijala. Tako, kažu, vraćaju zajednici.