Vizija Europske unije je da do 2030. postane digitalno suverena, zbog čega je ovo desetljeće proglasila 'digitalnim' i najavila niz politika i ulaganja u području novih tehnologija.
Europski parlament tako je posljednjih mjeseci okupiran donošenjem raznih inicijativa i rezolucija kojima se nastoji regulirati velike tehnološke platforme, urediti ilegalni govor na internetu, stvoriti pristup umjetnoj inteligenciji u čijem središtu je čovjek i osigurati digitalnu transformaciju gospodarstva i društva.
Sa zastupnikom Europskog parlamenta Karlom Resslerom (HDZ/EPP) razgovarali smo o nekim od tih tema.
Koji je vaš stav po pitanju Akta o digitalnim tržištima koji je prošlog tjedan velikom većinom usvojen u IMCO odboru i sredinom prosinca slijedi glasanje u Parlamentu?
To je jedan od prvih pokušaja uspostave jasnih pravila u digitalnom svijetu, uz očuvanje inovacija i konkurentnosti. Glavna ideja je postaviti ograničenja za najveće internetske digitalne platforme kao što su Google, Apple, Amazon i Facebook. Riječ je o platformama koje imaju ulogu tzv. nadzornika pristupa, gatekeepera, i mogu ograničiti pristup tržištu manjim igračima, koji zbog određenih nepoštenih praksi ne mogu uvijek ponuditi svoje usluge na tržištu. To je, jasno, štetno i za krajnje korisnike. Nada Europske unije je da ćemo uspjeti uspostaviti standarde ne samo za Europu nego i globalno, kao što se to dogodilo s GDPR-om. Zbog toga očekujem da će prijedlog Uredbe dobiti veliku podršku i u Parlamentu.
Startupovi se često žale što se ista pravila primjenjuju na njih, kao i na velike platforme, a svima je poznata i krilatica kako regulacije guše inovacije. Hoće li DMA postati dodatni uteg malim i srednjim poduzećima?
DMA postavlja kriterije za to tko su gatekeeperi, prema veličini prihoda i broju korisnika te nema dvojbe da se ovo neće odnositi na MSP-ove. DMA je usmjeren na velike platforme. Razumijem da postoji bojazan, pogotovo uzimajući u obzir iskustva s GDPR-om, ali potrebno je napraviti razliku između onih koji si mogu priuštiti troškove regulatorne usklađenosti i MSP-ova te startupova, s druge strane, kojima to nije realno. Moramo voditi računa da propisi koje donosimo ne postavljaju nove nerazmjerne administrativne zahtjeve.
Treba li zabraniti ciljano oglašavanje?
Ne treba, široka zabrana ciljanog oglašavanja nema smisla i bila bi pogrešna. Moj je stav da prednosti za korisnike i MSP-ove nadvladavaju potencijalne rizike. Mogu razumjeti određenu zabrinutost, ali bi mi bilo zaista neshvatljivo kada bismo krenuli u tom smjeru. To ne bi bio toliki problem za veće igrače koliko za MSP-ove i korisnike, koji danas već uvelike koriste usluge bazirane na ciljanom oglašavanju. Široka zabrana stvorila bi puno veće štete, nego koristi. Umjesto toga, može se razgovarati o dodatnom povećanju transparentnosti i boljem informiranju korisnika.
Malo detaljnije objasnite kako biste povećali transparentnost?
Transparentnost se može poboljšati na način da svatko tko je cilj oglasa mora biti svjestan zbog čega je to tako, odnosno na temelju kojih podataka je oglas namijenjen upravo njemu. To u jednom dijelu već postoji, ali može biti još jednostavnije i prilagođenije korisniku. Što se tiče širenja svijesti, to mora biti i dijelom širih napora povećanja medijske pismenosti te korištenja novih digitalnih tehnologija.
Parlament također raspravlja o predloženom Aktu o digitalnim uslugama (DSA) koji bi prvenstveno trebao regulirati ilegalni sadržaj, govor mržnje i dezinformacije. Hoće li DSA riješiti problem te probleme koji predstavljaju sve veći problem za EU?
DSA neće riješiti sve te probleme, ali može pomoći. Bitno je shvatiti da nije odgovornost samo na digitalnim kompanijama, nego moraju postojati i jasna pravila u digitalnom svijetu, koja će naglasiti da ono što je nezakonito offline mora biti nezakonito i online. Postoje opći propisi koji se već sada primjenjuju na digitalne usluge, ali je bitno da oni budu modernizirani i da mogu funkcionirati i u novom digitalnom okruženju.
Svjedočenje bivše zaposlenice Frances Haugen još je jednom ukazalo na važnost reguliranja političkog oglašavanja. Utječu li društvene mreže na ishod izbora i je li lakše koristiti dezinformacijske kampanje na istoku nego na zapadu Europe?
Utječu, slično kao što utječu i mediji. Društvene mreže bi u najboljem smislu mogle biti područje razmjena ideja i različitih političkih mišljenja, ali vidimo često i lošiju stranu. Pretvaraju se i u rasadnik mržnje, netrpeljivosti, površnih, zlonamjernih ili manipulativnih informacija i interpretacija. Političke borbe su danas drugačije nego prije 10 ili 20 godina, a tome su svakako pridonijele i društvene mreže. Teza da bi bilo jednostavnije manipulirati na europskom istoku mi se čini previše pojednostavljena. Manipulativne kampanje za sobom ostavljaju mnoge štetne posljedice, u kojem god dijelu Europe i svijeta se odvijaju.
Europska komisija u travnju je predstavila Akt o umjetnoj inteligenciji. S obzirom na to da ste potpredsjednik posebnog odbora Europskog parlamenta za umjetnu inteligenciju u digitalnom dobu, objasnite nam ukratko što se to pokušava učiniti ovim aktom?
Po prvi puta se pokušavaju uspostaviti pravila za korištenje umjetne inteligencije, tehnologije koja je središnji element digitalne industrijske revolucije. Pravila bi se temeljila na načelu proporcionalnosti rizika po temeljna prava europskih građana i potrošača. To znači da bi veći rizik primjene umjetne inteligencije u određenom području i načinu rada, sa sobom povlačio i veće administrativne zahtjeve. Riječ je o jedinstvenom pothvatu, budući da, po prvi puta u svijetu, pokušavamo uspostaviti pravila u području koje ima ogroman potencijal u liječenju bolesti, transportu, poljoprivredi ili zelenoj tranziciji. Mnoge koristi praćene su i nezanemarivim opasnostima, koje je, također, potrebno uzeti u obzir i regulirati, ali na jedan pametan način, koji ne bi ugrozio budućnost europskih inovacija i startupova.
Kada bi Akt mogao biti usvojen i počeo se primjenjivati?
Akt je predložen od strane Komisije, unutar Vijeća postoji inicijalna pozicija, a u Parlamentu pregovori tek počinju. Bilo je rasprava oko toga koji će parlamentarni odbori biti nadležni jer će sudjelovati više odbora. Nema dileme da će cijeli proces potrajati, lako moguće i do dvije godine, kako bi se došlo do konačnog kompromisnog teksta. No, najbitnije je napraviti kvalitetan pravni okvir, koji će biti i fleksibilan, kako bi mogao izdržati test vremena na području koje je poprilično dinamično.
Dosta se govori i o etičkoj primjeri umjetne inteligencije. Što se po tom pitanju nastoji učiniti?
To je jedan od temeljnih razloga zbog čega se i donosi Akt o umjetnoj inteligenciji. Mnogo je važnih faktora, ali prije svega je bitno isključiti iz primjene neke od najgorih mogućnosti. Zastrašujući primjeri nisu samo teoretski, već se i danas događaju. Tu govorimo primjerice o područjima neprihvatljivog rizika, poput izgradnje sustava društvenog vrednovanja ili manipuliranja najranjivijim skupinama, koje u Europi ne želimo. Oni nisu dio europskog modela.
EU se za razliku od SAD-a zalaže za puno snažnije regulacije big techa, ali i umjetne inteligencije. Hoće li SAD lobirati na ublažavanje europskih pravila putem novog transatlantskog partnerstva?
Sve digitalne kompanije lobiraju oko novih digitalnih pravila, pa i na ovoj plenarnoj sjednici. No, to ne treba previše mistificirati. Razumljivo je da se uključuju svi oni kojima je neki propis u interesu. Svima je jasno kako je europsko tržište važno i kako će se nova digitalna pravila primjenjivati na svakoga tko na njemu posluje. Moj je dojam, iz nedavnog posjeta Washingtonu, da u Europi postoji veća svijest o razlikama između pozicije digitalnih divova i pozicije države. Ona nije nužno suprotstavljena, ali stavovi i interesi nisu uvijek nužno identični te je potrebno uzeti u obzir širu društvenu sliku, koja uvažava potrebe razvoja digitalne industrije, gospodarskog rasta i svega dobroga što tehnologija može donijeti. Potrebno je voditi računa o društvu u cjelini.
Kada se govori o umjetnoj inteligenciji i automatizaciji poteže se pitanje da će nam roboti ukrasti poslove. Koliko stoji ta tvrdnja?
Nema dvojbe da će AI utjecati na tržište rada. AI tehnologije će dovesti do značajnih promjena, ali to se neće dogoditi „preko noći“. Zapravo, tome svjedočimo već danas, a takvi će se trendovi zasigurno nastaviti. Prijašnja iskustva s novim tehnologijama pokazala su da, kroz određeno vremensko razdoblje, one stvaraju nova radna mjesta, dugoročno zamjenjujući ona stara. Svakako ćemo morati biti fleksibilniji nego li smo bili prije. Država i EU imaju ulogu da uskoče i pridonesu u tom cijelom procesu, za razliku od američkog pristupa. To se već događa, primjerice, s poticanjem digitalnih vještina, kao jednim bitnim dijelom novog rekordnog paketa europskih sredstava.
Koje su mogućnosti rasta IKT sektora u regiji poput Slavonije iz koje su mnogi već pobjegli te koliko je realno da se pokuša transformirati iz poljoprivrednog kraja u poduzetničku zonu?
Poljoprivreda će u Slavoniji ostati strateška gospodarska grana, ali sve više uočavamo da se pojavljuju nove generacije, mladi ljudi, s idejama i razumijevanjem, koji kroz digitalne tehnologije i digitalni sektor, mogu ostati živjeti u svom kraju te možda čak i inspirirati druge da dođu i iz Hrvatske rade globalno, za cijeli svijet. Postoji čitav niz uspješnih primjera hrvatskih kompanija koje već danas ravnopravno igraju europsku utakmicu i pružaju nove prilike za nove generacije. U Novskoj imamo gaming industriju, u Lipiku Centar za umjetnu inteligenciju, a u Osijeku udruženje Osijek Software City. To su projekti koji stvaraju dodanu vrijednost i doprinose tome da ljudi u toj regiji ostaju. Kada govorimo o Hrvatskoj, više od 8 milijardi kuna izvoza ostvario je IKT sektor u 2019., uz konstantni rast cjelokupne industrije od 10 do 15 posto godišnje, što pokazuje kako je to već sada vrlo značajna grana našeg gospodarstva. U odnosu na turizam, koji je više radno intenzivan te zahtjeva veće inpute i ulaganja, ovdje je glavni input znanje.
Nedostatak ljudi s naprednim digitalnim vještinama svakako je jedan od problema s kojim se ovaj sektor suočava. To je slučaj u Hrvatskoj, ali i cijeloj EU. Upravo zbog nedostatka tih ljudi, za čije je obrazovanje i osposobljavanje potrebno vrijeme, izrazito je važno da se IKT industrija poveže sa sveučilišnom akademskom zajednicom, kao što to i čine kroz FERIT u Osijeku ili FER u Zagrebu.
Prema nacionalnom planu oporavka i otpornosti, Hrvatska je uložila 20,4% (blizu 1,3 milijarde eura) u digitalnu tranziciju. Kako će se ta sredstva rasporediti i kada bismo mogli vidjeti rezultate?
To je ogromna prilika i rezultati će se vidjeti. Bitno je mjeriti ne samo kvantitetu, nego i kvalitetu projekata i njihovo usmjeravanje na pametan način, u područja koja stvaraju visoku dodanu vrijednost, pokreću zamašnjak i generiraju razvoj. Digitalne tehnologije to svakako omogućavaju. Ne vidim smisla u toj lažnoj dilemi oko ulaganja u javni ili u privatni sektor. Privatni sektor može odlično prepoznati koji su potencijali i mogućnosti te ulagati u ona područja koja će mu donijeti najveću korist. Postoji i dimenzija osobne odgovornosti i osobne inicijative, koja pridonosi tome da se fondovi koriste pametno. S druge strane, taj sektor ne može funkcionirati odvojen od javnih, državnih usluga, počevši od obrazovnog sustava, koji stvara nove kadrove. Jako je važno da se ulaže u digitalizaciju i na tom području i nastave iskoraci u javnom sektoru. To onda povećava i transparentnost i nije cilj sam po sebi, nego donosi brojne druge pozitivne rezultate za sve.
Predsjednica Komisija Ursula von der Leyen je u govoru o stanju Unije najavila zakon o poluvodičima, a predviđanja su da će EU uložiti oko 20 milijardi eura u njihovu proizvodnju. Je li Hrvatska propustila šansu što u nacionalni plan oporavka i otpornosti nije uvrstila poluvodiče?
Na europskoj razini ideja je početi snažnije inzistirati na tome da Unija bude strateški autonomna u smislu poluvodiča. Najveći proizvođači su u Aziji i jasno je da u EU ne možemo omogućiti takvu proizvodnju. Za Hrvatsku je bitno da prati europske trendove, a iluzija je da ćemo, kao mala država, moći biti samodostatni u svim područjima. Ponekad neke prioritete jednostavno moramo odabrati, limitirati se i fokusirati.
Često se govori kako je Hrvatska loša u povlačenju sredstava iz EU. Kakvo je stanje u IKT sektoru?
Korištenje europskih fondova se značajno ubrzalo s isplaćenih gotovo dvije trećine svih dodijeljenih sredstava za razdoblje od 2014.-2020., a iskoristit će se i ugovorena sredstva. Za digitalni sektor najveće prilike i natječaji tek predstoje. Prije svega Digitalna Europa, prvi specijalizirani program za poticanje razvoja digitalnog društva, uz niz drugih fondova, koji podrazumijevaju digitalnu transformaciju kao jedan od svojih prioriteta. Generalno, za sve digitalne projekte, pogotovo u javnom sektoru, najteže je osigurati međusektorsku i međudisciplinarnu suradnju. Nije dovoljno imati nekoliko sjajnih IT stručnjaka te par ljudi koji razumiju kako se odvijaju administrativni procesi, nego je bitno imati, možemo reći i „prevoditelje“, koji povezuju javni i IKT sektor. Potrebni su ljudi koji mogu oblikovati softvere, ne samo na način da oni budu smisleni i jednostavniji za korištenje korisnicima, građanima i javnoj upravi, već da istovremeno otvore i neke nove mogućnosti, koje klasični formulari ne mogu ponuditi.
Koliko je takvih u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj postoje ljudi koji znaju i jedno i drugo, ali najteže ih je povezati i spojiti. Time se danas bave sva javna tijela, a osobito Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva. I u Europi se tome često prilazi na način da se izostanak nekog papira ili formulara kompenzira tako da se spomenuto dostavi u digitalnom obliku. To nije smisao digitalne transformacije društva. Digitalne tehnologije trebale bi omogućiti mnogo više, odnosno otvoriti potpuno nove mogućnosti, koje u analognom svijetu ne postoje.
